Govor Katarine Peović o Zakonu o upućivanju radnikâ

Govor Katarine Peović o Zakonu o upućivanju radnikâ

Ovaj zakon je čista formalnost – primjena evropskih zakona u nas. Zakon se odnosi na evropske radnike upućene na rad u Hrvatsku. No nema baš previše evropskih tvrtki koje se bave upućivanjem evropskih radnika na rad u Hrvatsku. No obrnuto je čest slučaj – nisu radnici iz drugih zemalja Evropske unije upućeni u Hrvatsku na rad, već su hrvatski radnici, u velikoj mjeri oni na građevini, angažirani od tvrtki koje su ih onda slale na rad u bogate evropske zemlje centra. Ti radnici na građevini su bili jeftiniji od EU radnika, zbog čega su tvrtke registrirane u Hrvatskoj rušile cijenu rada u bogatim zemljama centra – Hrvati su gradili jeftinije.

Zato je bogati centar Evrope odlučio uvesti zakone prema kojima se na upućene radnike primjenjuju ista pravila kao i na domaće (njemačke, danske, švedske) radnike – to znači da ne samo da moraju osigurati minimalac (minimalac moraju osigurati samo ako nema proširenih kolektivnih ugovora u toj branši) već naknadu koju ima domaći radnik (prema kolektivnom ugovoru ili drugačije) ili da za agencijske radnike naknada ne smije biti manja od plaće radnika zaposlenog kod korisnika domaćina na istim poslovima, te da se iznos koji je stvarno isplaćen radniku što sličniji primitku radnika koji iste poslove radi u državi domaćinu. Na taj način se njemačke tvrtke zaštitilo od konkurencije i niske cijene rada kojom tvrtka koja radnike iz Hrvatske šalje u Njemačku primjenjivati i koji su to radnici, kolike su im prosječne plaće, kolike su prosječne plaće naših radnika koji su upućeni u druge EU zemlje i slično, kao i projekcije učinaka zakona. Vjerojatno ćemo takve radnike u nas svijećom tražiti, ako izuzmemo menadžere koji upravljaju stranim firmama u Hrvatskoj (a oni primaju plaću prema povoljnijoj varijanti – državi iz koje dolaze).

No ono što je puno zanimljivije s ovim zakonom je u kojem je on odnosu sa Zakonom o strancima o kojem smo raspravljali neki dan. Nešto se dotaknulo u tom Zakonu o strancima radničkih prava, ali ni blizu se ne spominje potreba da se ne-eu radnik plati naknadom koju ima domaći radnik zaštićen kolektivnim ugovorom plaćom hrvatskog radnika na istim poslovima, te da se iznos isplaćen ne-eu-radniku što više približi domaćem radniku na istim poslovima. (Istina je i da je sve manje radnika u nas zaštićeno kolektivnim ugovorima, a pogotovu nema proširenih kolektivnih ugovora koji postoje u bogatim zemljama centra i koji se navode u ovom zakonu kao zaštita upućenog radnika.)

Ovaj zakon otkriva pravu istinu – bogati Zapad EU uvodi pravila prema kojima strani upućeni radnik ne može raditi za plaću nižu od njemačkog, danskog, švedskog radnika ili radnika bilo koje bogate zemlje u koju upućeni stranac odlazi raditi. S druge strane mi ne uvodimo ista pravila za ne-euradnike. (To automatski znači zaštitu cijene domaće radne snage – poslodavci ne mogu sniziti dosta je kompleksna stvar. Istina ostaju ne-eu-radnici, koji će raditi za nižu cijenu rada, ali je Njemačka kao i druge bogate zemlje eliminirala tvrtke iz siromašnijih EU zemalja koje su konkurirale cijenom radne snage, a zapošljavanje radnika pojedinačno, kao i njihovu cijenu rada će regulirati pojedine Njemačke tvrtke.)

S druge strane, mi upravo govorimo da se isto što se uvodi u ovaj zakon treba uvesti i u Zakon o strancima – imigrante ne možemo primati samo kako bismo ih eksploatirali. Hrvatska u potpunosti liberalizira uvoz radne snage iz ne-eu zemalja, ukidajući kvote Zakonom o strancima – a od ovog Zakona neće radnik u RH imati nikakve koristi, jer nema puno stranih EU radnika koji žele za hrvatske plaće doći kod nas raditi.

Ovaj zakon je izvrstan samo za jedno – da se njegova pravila u potpunosti preslikaju u domaći zakon - onaj o strancima – do slova – no to se naravno neće desiti jer vladajući provode autokolonijalnu politiku. Prvo imamo liberalizaciju uvoza jeftine ne-EU radne snage Zakonom o strancima; zatim ograničavanje domaćih tvrtki da konkuriraju zapadnoevropskim tvrtkama nižom cijenom rada EU propisima; i onda treće primjenu tih EU propisa na domaće zakonodavstvo, tek reda radi – što predstavlja ovaj Zakon o upućivanju radnika u Republiku Hrvatsku. Ukratko Hrvatska preuzima sve najgore iz svih oblika regulacije rada – najgore za domaćeg radnika kojeg Vlada RH neće zaštiti kao što Njemačka štiti svojeg regulacijom cijene radne snage, neće tražiti u Zakonu o strancima da oni rade za istu cijenu rada kao i domaći radnik, ali će sudjelovati u implementaciji EU zakonodavstva koje štiti bogate zemlje centra od konkurencije domaćih tvrtki s hrvatskim radnicima.