Rad i radništvo

Autor/ica: Radnička fronta

Polazeći od činjenice polukolonijalnog položaja ekonomije Hrvatske, uništavanja poduzeća i materijalnog položaja svih koji žive od svoga rada radi ostvarivanja profita nekolicine kapitalista i očuvanja položaja političke elite, Radnička fronta postavlja sljedeće zahtjeve. Njihov je cilj promijeniti odnose moći u korist radnika i svih potlačenih, dovesti u pitanje postojeću vladavinu kapitala i njihovih političkih slugu, pokrenuti što šire mase u borbu za vlastita prava te započeti promjenu društva u interesu većine. Cilj Radničke fronte je uspostavljanje društva u kojem će se politika i ekonomska djelatnost odvijati u korist većine društva (a ne u interesu manjine, kao što je to danas) i koje će biti daleko demokratičnije nego današnje.

Kraj “utrke prema dnu”

Pokušaj stvaranja gospodarske konkurentnosti putem snižavanja cijene radne snage (tzv. interna devalvacija), intenzivirana recentnim rapidnim povećanjem uvozom stranih radnika, pokazala se najgorom mogućom politikom. Interna devalvacija je povezana s presnažnim oslanjanjem na uslužne djelatnosti, dok se dosljedno desetljećima odvija deindustrijalizacija, uništavanje privrednih sektora koji imaju izvozni potencijal. Rapidnim oduzimanjem zadnjih poluga razvoja temeljenog na znanstvenom i tehnološkom razvoju (poput gašenja Brodarskog instituta u Zagrebu, uništavanja Imunološkog zavoda…) desetljećima pratimo “utrku prema dnu”. Pozitivni pomaci u privredi ne mogu se postići na način snižavanja prava radnika već industrijskim politikama koje naglasak stavljaju na znanstveni i tehnološki razvoj, reindustrijalizaciju i industrije s izvoznim potencijalom i multiplicirajućim učincima na privredu.

Izmjenama i dopunama Zakona o radu donesenima krajem 2022. godine zakonodavac je pokazao gdje su mu prioriteti - zakon je donio nedovoljno reguliranje rada na određeno, potpuno dereguliranje platformskog rada, odnosno zaštitu platformi od tužbi radnika i legalizaciju prikrivenog zapošljavanja (bez presedana u Eu), deregulaciju rada na izdvojenom mjestu rada…. Zakon o strancima donio je potpunu liberalizaciju uvoza stranih radnika, a najavljenim izmjenama tog zakona omogućit će se još veća liberalizacija. Uvoz u nedeficitarnim zanimanjima će se ozakoniti, a omjer povećati - dosadašnjih 1:4 se povećava na 1:12 u deficitarnim zanimanjima i 1:6 u nedeficitarnim (!)

Zbog toga će i domaći dostavljači biti dovedeni u još nepovoljniji položaj, jer je to jedan od segmenata gdje nema potrebe za stranim ranicima ali se svejedno uvoze kako bi se poslodavcima, “zlatnoj mladeži” (sinovima HSLS-ovaca i HDZ-ovaca, poput sina Tomislava Karamarka i sina državnog tajnika Žarka Katića) omogućila ogromna zarada.

To je politika prema radu koja “podzaposlenost” tretira kao zaposlenost i to redom samozaposlenost i rad na određeno, prikriveno zapošljavanje (freelance rad za jednog ili mali broj klijenata), honorarni rad i rad na nepuno radno vrijeme, rad preko agencija.

Smatramo da je potrebno upravo suprotno - povećati broj standardnih ugovora o radu i osigurati veću sigurnost radnika. Zahtijevamo zato veću premreženost kolektivnim ugovorima.

Plaće i mirovine

Hrvatska ima neke od najnižih plaća u EU, naše plaće su rasle neznatno u odnosu na plaće u usporedivim zemljama EU. Hrvatska je u skupini zemalja u EU s najnižom minimalnom plaćom, a ta je plaća skoro najmanje rasla između 2013. godine i 2023. godine u odnosu na sve druge zemlje EU [1]. Hrvatska minimalna plaća jedva iznosi 64% slovenske minimalne plaće, a troškovi života u Sloveniji nisu niži nego u Hrvatskoj! 2023. godine minimalna plaća je iznosila 560 eura neto, dok je slovenska minimalna plaća iste godine bila 878 eura neto. Čak niti prosječna neto plaća u Hrvatskoj od 1.150 eura, a kamoli medijalna plaća od 970 eura neto, nisu niti blizu dostojanstvenoj plaći koja bi trebala iznositi 1.600 eura, prema izračunu Novog sindikata i sindikata RIS. Naša minimalna plaća ne zadovoljava niti 26% mjesečnih potreba. Time se krši Ustav RH u kojem stoji (čl. 56. stavak 1) da „svaki zaposleni ima pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život”.

Kao što imamo neke od najnižih plaća tako imamo i neke od najnižih mirovina u EU. Povećanje mirovina vezano je uz povećanje plaća. Prosječna je mirovina za 2023. godinu iznosila tek 423,99 eura, što je manje od 37% udjela mirovine u plaći - što znači da umirovljenici mogu očekivati tek nešto više od trećine prihoda koje su imali kao radnici.

Rješenja:

Uvođenje kvartalnog izračuna osnovnih troškova života na nacionalnoj razini kako bi se napravio plan i strategija za povećanje minimalne plaće i minimalne mirovine do razine dostojanstvene plaće i dostojanstvene mirovine koja treba iznositi najmanje 58% plaće, što je prosjek na razini Evropske unije.
Radnička fronta je 14. lipnja 2021. Uputila Prijedlog zaključka o obvezivanju Vlade RH da zaduži Državni zavod za statistiku da kvartalno donese izračun minimalnih troškova života u RH [2] što je temelj za takvu mjeru.

Što smo uspjeli za sada napraviti?

Uspjeli smo spriječiti Vladu u siječnju 2022. godine da u Zakon o minimalnoj plaći uvede nove iznimke od pravila, te da se radnicima u radno-intenzivnim industrijama u pojedinim mjesecima, ako se potpiše takav kolektivni ugovor, isplaćuju plaće manje od minimalne.
Također smo Zaključkom tražili da se Vlada obveže da minimalnom plaćom osigura dostojanstvenu plaću - sukladno članku 56. Ustava RH kojim je određeno da svaki radnik ima pravo na plaću kojom može osigurati sebi i obitelji dostojan život - što je Vlada odbila!

Zaposlenost, ostanak mladih u Hrvatskoj

17,6% radnosposobnog stanovništva je iselilo (EU prosjek je 3,3%) [3], preko 400.000 ljudi. Mladi ljudi iseljavaju zbog nedostatka dobro plaćenih i kvalitetnih radnih mjesta.

Posebice u privatnom sektoru, radnička prava ne znače ništa, a često se i sam Zakon o radu (ionako potpunosti podređen kapitalističkoj logici) ne poštuje. Rade se bezbrojni prekovremeni sati, radnike se drži na kratkotrajnim ugovorima pod konstantnom prijetnjom otkaza, plaće se neredovito isplaćuju, a sami radnici nemaju nikakvu sindikalnu ili bilo kakvu pravnu zaštitu pred masovnom eksploatacijom.

Kako bi se spriječilo daljnje iseljavanje i gubitak radnosposobnih stanovnika trenutna situacija zahtjeva hitne mjere u korist radne većine. Potreban je oštar zaokret u stavu državne politike prema pravima radništva, tako da se radnike počne promatrati kao nosioce rada i znatno im se povećaju prava, odnosno da ih se prestane tretirati kao instrument za profite i luksuz pojedinaca (kapitalista/poslodavaca). Kao početni korak, potrebno je hitno izmijeniti sve zakone u RH koji utječu na položaj radništva, naročito Zakon o radu.

Rješenje:

Radnička fronta je nakon što je u sklopu inicijative Za radnički ZOR godinu dana radila na Zakonu o radu - 3. lipnja 2022. godine uputila prema Vladi RH cjelovite izmjene i dopune Zakona o radu [4] s 50 amandmana. Glavne promjene koje tražimo: skraćivanje ugovora na određeno s najviše 3 na 1 godinu; automatsko produljenje ugovora o radu na određeno vrijeme trudnici, odnosno roditelju koji koristi roditeljsko pravo, dok traje to pravo; zabranu noćnog rada za trudnice i dojilje; zaštitu agencijskih radnika tako da ukupno trajanje svih ugovora o ustupanju radnika između agencije i korisnika također ne smije trajati duže od 1 godine; te da se na agencijske radnike moraju primjenjivati sva prava iz kolektivnih ugovora; skraćivanje radnog tjedna s 40 na 35 sati i jasnije definiranje radnog vremena, skraćivanje prekovremenog radnog vremena; pravo radnika na “isključivanje”; definiranje dodataka u minimalnim postocima (za otežane uvjete rada i prekovremene sate, rad blagdanom); snažniju zaštitu sindikalnog djelovanja, zaštitu radnika u štrajku; pooštravanje kazni za kršenje Zakona o radu.

Skraćivanje radnog tjedna s 40 na 35 sati

Radnička fronta je prva stranka u Hrvatskoj koja traži skraćivanje radnog tjedna. Suprotno Zakonu o radu koji je HDZ donio krajem 2022. godine - koji sadrži povećanje radnih sati, potrebno je upravo regulirati dodatni rad te smanjiti radni tjedan. U Hrvatskoj se radi više nego u drugim zemljama EU. Prosječni radni tjedan u EU je 37 sati, u RH se radi 39.5 tjedno u prosjeku, ispred nas su u radnim satima samo Rumunji, Bugari i Poljaci. U bogatim zemljama visoke produktivnosti radi se puno manje nego u Hrvatskoj – u Belgiji i Austriji 4 sata manje, u Njemačkoj više od 5 manje, a u Nizozemskoj čak 10 sati manje nego u Hrvatskoj.

Potrebno je smanjivanje radnih sati - a HDZ-ov Zakon donio je povećanje čak za 16 sati u pojedinom razdoblju, povećanje dozvoljenih prekovremenih sati, dodatno fleksibiliziranje rada za drugog poslodavca. HDZ-ove izmjene Zakona neće dovesti do intenzifikacije privredne djelatnosti, kako to HDZ tvrdi, već do veće eksploatacije radnika. Smanjivanjem, pak, radnih sati oslobađa se prostor za dodatna radna mjesta. Poznat je islandski eksperiment s kraćim radnim tjednom, koji se pokazao velikim uspjehom. Od 2015. do 2019. godine provedena su dva testiranja efekata skraćivanja tjedne radne obaveze s 40 na 35 ili 36 sati. Smanjenje broja radnih sati nije smanjilo produktivnost. Poznati su i drugi eksperimenti što u pojedinačnim kompanijama, što kao eksperimenti država. 35 satni radni tjedan se od 2000. prakticira u Francuskoj, a i ranije su se poticale slične mjere, od 1998. godine kroz tzv. Aubryjeve zakone koje su potaknule smanjenje nezaposlenosti i jačanje privrede.

Pravo na isključivanje

Pandemija COVID-19 izmijenila je mnoge uvjete rada. Prema istraživanjima, od početka pandemije, više od trećine radnika u EU radi od kuće. Iako se digitalni alati mogu koristiti za olakšavanje posla radniku, često se koriste za intenziviranje rada i produljenje radnog vremena, čime se brišu granice između poslovnog i privatnog života. Kultura "stalne uključenosti" i sve veće očekivanje da bi radnici trebali biti dostupni u bilo kojem trenutku mogu negativno utjecati na ravnotežu između poslovnog i privatnog života, fizičko i mentalno zdravlje.

Uređenje instituta rada na izdvojenom mjestu rada odnosno rada od kuće ne smije ići na štetu radnika, te osobito radnica koje su u pandemiji na sebe preuzimale dodatnu brigu za djecu, starije i nemoćne i tako “rješavale” problem ograničenih socijalnih servisa - vrtića, domova umirovljenika, socijalnih službi i slično. HDZ je svojim ZOR-om, pak, propustio uskladiti se s rezolucijom Europskog parlamenta od 21. siječnja 2021. godine s preporukama Komisije o pravu na isključivanje. U Zakonu o radu trebalo se uvesti pravo radnika na “isključivanje” nakon radnog vremena (“right to disconnect”) koje je prepoznato kao važno pravo u dobu digitalnih komunikacija i pandemije. No HDZ ide ponovno u suprotnom smjeru - radniku (osobito se očekuje da će ovom mjerom biti obuhvaćene radnice) namećući neprestanu uključenost. U izmjenama i dopunama ZOR-a Radničke fronte ugradili smo pravo radnika na “isključivanje”.

Pošteno plaćanje dodatnog rada

HDZ izmjenama i dopunama Zakona o radu izglasanima u Hrvatskom saboru krajem 2022. godine nije riješio jedno od temeljnih problema radnika i njihovih prava - a to je u ovom trenutku - neplaćanje dodatnog rada. U dosadašnjoj praksi zabilježeno je da poslodavci za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi radniku isplaćivali minimalno povećanu plaću (u praksi je to znalo biti povećanje od 1 posto, a teoretski moglo bi biti i povećanje od 1 lipe). No HDZ-ovim ZOR-om iz 2023. nije specificiran minimalni iznos povećanja, koji bi se zatim mogao uvećati kolektivnim pregovaranjem. Povećanje je određeno samo za nedjelju (50%).

Rješenje:

U svojem prijedlogu ZOR-a tražili smo definiranje povećanje plaća ne samo za rad nedjeljom već i za druge dodatke: za otežane uvjete rada i prekovremene sate, za noćni rad, rad blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, za blagdane koji padaju u radne dane. Tražili smo također da radnik prilikom potpisivanja ugovora o radu mora biti upoznat s točnim iznosom osnovne plaće.

Rad na određeno mora biti iznimka, a ne pravilo!

Institut ugovora o radu na određeno vrijeme predviđen je kao izniman način uređivanja radnih odnosa, međutim, u Hrvatskoj je on gotovo postao pravilo. Prema nacionalnim i europskim statistikama Hrvatska spada u europske zemlje s najvećim udjelom rada na određeno vrijeme. Petim načelom Europskog stupa socijalnih prava, proglašenim 17. studenoga 2017. u Göteborgu, predviđeno je da treba sprječavati radne odnose koji vode do nesigurnih radnih uvjeta, što uključuje zabranu zlouporabe nestandardnih ugovora.

Rad na određeno veže sa sobom mnoštvo problema za radnike, nesigurne uvjete rada, pritisak poslodavca, nisku kreditnu sposobnost i nemogućnost dugoročnog životnog planiranja.

HDZ je u svojem ZOR-u iz 2022. godine regulirao rad na određeno na vrijeme do tri godine - to nedovoljno štiti radnike.

Rješenje:

Potrebno je skratiti ukupno trajanje ugovora o radu na određeno vrijeme. Nužno je ograničiti trajanje ugovora o radu na određeno s tri na jednu godinu kako bi to zaista bio izniman i izvanredan način uređivanja radnih odnosa!

Jačanje sindikalizma

Vlada RH, potpomognuta poslodavcima i pojedinim velikim sindikatima, prije desetak godina isposlovala je donošenje Zakona o reprezentativnosti udruga poslodavaca i sindikata pod izlikom da je sindikalni pokret u Hrvatskoj fragmentiran na previse sindikata te da je potrebno “okrupniti” sindikalnu scenu. Tim zakonom je napravljen ogroman udarac na sindikalizam u Hrvatskoj jer je oteo velikom broju sindikata osnovna prava zbog kojih se oni osnivaju, a koja su temeljena na Konvenciji Međunarodne organizacije rada broj 87. o sindikalnom organiziranju i broj 98. o kolektivnom pregovaranju u kategoriji ljudskih prava, zajamčenih Europskom socijalnom poveljom. Naravno, do značajnijeg ujedinjavanja sindikata nije došlo, već štoviše, ovakvim zakonskim rješenjima ogroman broj postojećih sindikata je onemogućen u ostvarivanju svog osnovnog zadatka – kolektivnog pregovaranja i ugovaranja kolektivnog ugovora za svoje članove. Isto tako, radnici koji su nezadovoljni radom postojećih sindikata (a takvih je sve veći broj) bitno su onemogućeni u samoorganiziranju u nove sindikate jer je novoosnovanom sindikatu gotovo nemoguće doći do pozicije pregovaranja o kolektivnom ugovoru u uvjetima postizanja reprezentativnosti od 20% članstva i kontrapropagande postojećih sindikata koji su u pravilu u tome potpomognuti od strane poslodavca. Vrlo je jaka upravo ta veza između velikih sindikata koji namjerno istiskuju ostale sindikate iz kolektivnog pregovaranja i nezadovoljstva radnika.

Istovremeno s donošenjem Zakona o reprezentativnosti udruga poslodavaca i sindikata, uvedena su i dodatna ograničenja:

Iz ZOR-a je brisan kvalitativni kriterij, da “stranke kolektivnog ugovora mogu biti udruge koje su spremne i sposobne sredstvima pritiska štititi i promicati interese svojih članova”. Dakle, postalo je bitno biti veliki sindikat, a ne snažan i odlučan sindikat koji može pritisnuti poslodavca. Drugim riječima, šalje se poruka da sindikatima nije poželjno služiti se sredstvima pritiska već valjda trebaju biti meki i podatni. Iz prakse znamo da vrlo često veliki sindikat ne znači i snažan sindikat.
Da bi se potpisao kolektivni ugovor nije dovoljno ispuniti uvjet reprezentativnosti i dovršiti pregovaranje, već se stavila i dodatna prepreka da će KU biti važeći samo ako reprezentativni sindikati potpisnici u svom članstvu imaju više od 50% radnika članova od ukupno sindikalno organiziranih radnika kod reprezentativnih sindikata.
Ukinuta je mogućnost pristupanja kolektivnom ugovoru sindikata koji nije sudjelovao u kolektivnom pregovaranju. Dakle, ne samo da je velikom broju sindikata onemogućeno pregovaranje već im se potpuno nepotrebno ne dozvoljava niti naknadno pristupanje kolektivnom ugovoru.

Ovakav pristup dao je svoj ogroman doprinos u poraznoj statistici sindikalnog djelovanja u Hrvatskoj, gdje je od stupanja na snagu Zakona o reprezentativnosti udruga poslodavaca i sindikata do danas sindikalna organiziranost radnika pala s 34% na manje od 25% (u deset godina sindikati su izgubili 30% članova). Pokrivenost kolektivnim ugovorima pala je posljednjih godina i sada je na 46,5%. Hrvatska se s takvim udjelom svrstala u donji dio ljestvice EU država prema broju radnika na koje se primjenjuju kolektivni ugovori. U privatnom sektoru pokrivenost je tek 20%!

U ZOR-u koji je donio HDZ 2022. godine bila je uključena odredba zakona kojom bi radnici koji su članovi sindikata potpisnika kolektivnog ugovora mogli imati veća prava od ostalih radnika. Ovu odredbu je gurala ista grupacija velikih sindikata (poslodavci i Vlada ih dakako podržavaju jer su proturadnički nastrojeni), čime se pokušavalo zadati i konačni udarac sindikalnoj sceni u Hrvatskoj. Svi oni sindikati i njihovi članovi kojima je na prethodno opisane načine onemogućeno ono što je i ZOR-om opisano kao osnova sindikalnog djelovanja – sklapanje kolektivnog ugovora se i konkretno namjeravalo učiniti radnicima drugog reda. Namjera sindikata koji su predložili ovu odredbu je bila da bez imalo truda i kvalitetnog rada dobiju nove članove i njihove članarine, kao i da na podmukli način dođu do članova i članarina ostalih sindikata te u konačnici tako i ugase svoju sindikalnu konkurenciju.

Rješenje:

Potrebne su izmjene i dopune Zakona o reprezentativnosti.

Naši uspjesi do sada:

Nakon niza prosvjeda Radničke fronte i inicijative Za radnički ZOR, kao i nakon našeg prijedloga izmjena Zakona o radu u ovom segmentu, grupa nereprezentativnih sindikata je tražila ocjenu ustavnosti ove odrednice Zakona o radu. Ustavni sud je taj dio Zakona proglasio neustavnim i stavio izvan snage.

Rad putem digitalnih platformi

Nužno usklađivanje s Direktivom (EU) 2019/1152 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. lipnja 2019. o transparentnim i predvidivim radnim uvjetima u Europskoj uniji, 2022. se mijenjao Zakon o radu. Bilo je potrebno regulirati samo ono što je specifično za rad na digitalnim platfomama, a radnicima koji rade za digitalne platforme osigurati bolje radne uvjete.

Zakonodavac je ipak taj rad tretirao kao neki sasvim novi rad koji nema veze sa standardnim oblicima rada, te promjene uglavnom vodio na način upravo suprotan Direktivi - da se osigura zakonodavni okvir za legalizaciju bitno sniženih prava radnika. Trebalo je definirati minimalna prava koja se odnose na svakog radnika u Uniji, a ne legalizirati smanjena prava radnika u na kojima digitalne platforme grade svoju „konkurentnost” na tržištu.

Također, petim načelom Evropskog stupa socijalnih prava predviđeno je da treba poticati inovativne oblike zaposlenja kojima se osiguravaju kvalitetni radni uvjeti, a ne neregulirana i nesigurna radna mjesta.

HDZ je u zakon unio nešto što ne postoji nigdje u EU - digitalne platforme se potpuno amnestiralo bilo kakve odgovornosti prema radniku, a odgovornost formalno, ali ne i stvarno prebacilo na posrednike - agregatore! Ovime su digitalne platforme riješile svake pravne odgovornosti! Izmjene i dopune Zakona o radu člankom 221.d stavkom 1. omogućile su da „drugi subjekt”, odnosno posrednik - agregator praktički u potpunosti preuzme pravnu odgovornost, te da se digitalna platforma od te odgovornosti oslobodi. Prema Zakonu digitalna je platforma prema agregatoru ispunila obveze ako je „prije sklapanja ugovora” s agregatorom pribavila dokaz da je agregator registriran, da nema poreznog duga i izjavu agregatora da je za sve radnike izvršio prijavu na obvezno mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Uvjeti onemogućuju bilo kakvu zaštitu radnika - jer odmah nakon potpisivanja ugovora između agregatora i platforme digitalna platforma nema više odgovornosti, pa i ako agregator ne bude isplaćivao plaće radnicima u narednim mjesecima.

Na taj se način postiglo upravo suprotno od intencije Direktive - digitalne radne platforme u potpunosti se zaštitilo od ikakve odgovornosti prema njihovim radnicima i praktički legaliziralo situaciju izričito apostrofiranu u spomenutoj Direktivi kao neprihvatljivu – odnosno situaciju lažnog ili prikrivenog zapošljavanja! Kako većina radnika u Hrvatskoj (procjene Ministarstva su oko 80% radnika) radi preko agregatora – oni ne mogu svoja prava tražiti od digitalne radne platforme. Upravo su zato digitalne platforme donijele, pa nakon niza prosvjeda radnika u kojima je sudjelovala i Radnička fronta, povukle odluku da se radnici mogu zapošljavati isključivo preko agregatora.

Rješenje:

Potrebno je digitalne platforme učiniti odgovornima za svoje radnike. Zajedno s inicijativom Re-Wolt i inicijativom Za radnički ZOR tražili smo od Vlade da mijenja članak 221.d stavak 1. tako da se i agregator i digitalna radna platforma smatraju poslodavcem. Uz to tražili smo i neka druga poboljšanja - od uključivanja radničkog vijeća i poticanja sindikalnog organiziranja radnika do poboljšanja načina preispitivanja odluka donesenih u automatskom sustavu upravljanja.

Uvođenje radničke kontrole u svim poduzećima

Jedino izravnim nadzorom nad svim sferama poslovanja u svojim firmama radnici mogu osigurati da će se u njima stvarno postupati u skladu s njihovim interesima i samo se tako mogu spriječiti manipulacije vlasnika, menadžera i poslovođa, koje bi išle protiv interesa radnika, a katkad i protiv interesa same firme. Radnicima je najviše stalo da poduzeće opstane i uspješno posluje, dok kapitalist gleda isključivo na svoj privatni profit, a što će na kraju biti s firmom mu najčešće uopće nije bitno, sve dok on na tome može dobro zaraditi. Ako se radnici sami ne pobrinu za svoja prava i interese, nikad ih neće do kraja moći zaštiti, a jedini način na koji je to moguće je da se unutar sebe ravnopravno organiziraju i sudjeluju u upravljanju poduzećima u kojima rade. Radnici, uostalom, najbolje znaju što je njima samima u interesu i sigurno neće namjerno donositi odluke na svoju štetu (kao što je to inače nerijetko slučaj kada odluke sami donose šefovi, menadžeri ili vlasnici).

Poslovanje poduzeća mora biti potpuno transparentno, kako bi radnici točno i u svakom trenu znali kako poduzeće stoji i kako tu ne bi moglo biti skrivanje istine radi različitih makinacija. Radnici osim toga moraju imati i pravo veta na otpuštanje svojih kolega, kako se ne bi događalo ono što je trenutno često slučaj, a to je da uprava nepotrebno otpušta radnike samo kako bi za sebe i za vlasnike pribavila još veći profit. Opet naglašavamo da se društvo mora brinuti za interese (radne) većine a ne za interese (kapitalističke) manjine.

Isto tako, radnici moraju imati pravo glasa pri postavljanju (i micanju) drugih radnika na određene pozicije u firmi, kako bi se i tu poštovala demokratska procedura i kako bi se uspješno mogli provoditi interesi radne većine. Današnja su poduzeća organizirana kao diktature – postoji šef (ili šefovi), koje se uglavnom mora bespogovorno slušati. To onda omogućava različite manipulacije koje idu protiv interesa radnika, a ponekad i dugoročnog opstanka samog poduzeća. Iako je službena politika nominalno za demokraciju (od koje u praksi malo što ostaje), činjenica da na radnim mjestima, na kojima svi provodimo velik dio svog života, trpimo diktaturu se nikada ne dovodi u pitanje. Uzimajući za riječ nominalno zalaganje službene politike za demokraciju, zalažemo se za dosljednu demokraciju – demokraciju koja će postojati i na radnim mjestima, gdje će se o svim bitnim odlukama odlučivati nakon rasprave glasanjem samih radnika – naravno, ne zanemarujući pritom svoje dužnosti i obavezu da svoj posao rade društveno odgovorno, a prije svega u koordinaciji s demokratskim interesima lokalne zajednice i širega društva. Radnička kontrola u poduzećima bi bio način na koji bi se radnoj većini prije svega omogućilo da štite svoje materijalne interese (pred interesima kapitala), pri tom razvijajući i svijest o potrebi demokratizacije na radnim mjestima i u ekonomskoj sferi općenito.

[1] Eurostat, Minimum wages, July 2023 and July 2013
[2] Prijedlog zaključka o obvezivanju Vlade RH da zaduži Državni zavod za statistiku da kvartalno donese izračun minimalnih troškova života u RH
[3] EU mobile citizens of working age (20-64) by country of citizenship
[4] Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, lipanj 2022.