Pozdrav!
Prekarna sam radnica u dizajnu, nemam mogućnosti za kredit. Partner je pod pritiskom jer iako ima dobar posao, morao bi neprekidno biti zaposlen i ne bi se smjelo ništa loše dogoditi tipa bolest ili otkaz, bilo bi sve isključivo na njemu plus trebao bi dodatno raditi u fušu. Pokušavali smo naći stan u Novom Zagrebu ali smo odustali. Frustrirani smo jer živimo u 23 kvadrata koje je on počeo rentati 2014. po povoljnoj cijeni i sad smo zapeli ovdje, u jednoj sobi. Tokom zadnjeg traženja stana, usred procesa za stan koji smo pikirali, cijena je dignuta za 10.000 €. Tada sam zatvorila laptop i odustala od ideje obitelji, normalne kuhinje, vlastitog radnog stola.
Zašto pišem ovo? Voljela bih ako bi mogla ovu temu više približiti javnosti, pogotovo kroz prizmu toga da je neki jako mainstream desničarski narativ da obitelj uništava feminizam, lgbtq pROpAgaNDa, žene su sebične i lijene jer neće rađati i tak.
Ono što meni uništava šansu za obitelj su cijene stanova. Ono što meni a i drugima uništava šansu za djecu jest to da ne možemo naći stan s dvije spavaće za manje od 120 k eura!
Druga stvar, koja je također narativ koji se provlači kroz medije i mreže je prodavanje ideje o cool mikro domovima. Kad je u pitanju Dom i dizajn i slični mediji, uporno pišu o divnim mikro stanovima, mikro kućicama itd. Sad je ideja o životnom prostoru veličine kućice za psa, postala kul za našu generaciju?? Naši roditelji živjeli su u prostorima normalne veličine, u čovjekovoj mjeri - i mogli su si te domove priuštiti. Mi ne možemo i dobivamo komentare kako smo lijeni, nesposobni, žene su grozne i sebične i ne žele obitelj.
Voljela bih kad bi vi istaknuli te razlike o nekom glupom dominantnom narativu i stvarnom životu, jer mislim da je užasno nepravedno da se bitna pitanja o sistemskoj nepravdi i lošem sustavu, preusmjeravaju na odgovornost i (ne)sposobnost pojedinca.
Isprike na dugoj poruci, napisanoj stihijski.