Usprkos mnogim izborenim pravima i načelnoj rodnoj[1] ravnopravnosti, žene i danas trpe različite oblike sistemske opresije i eksploatacije, naročito socijalno-ekonomske.
RF se zalaže za progresivni feminizam koji je usmjeren na borbu protiv svih vidova eksploatacije i potiče solidarnost sa svim potlačenima u društvu, bilo da je riječ o klasnim ili rodnim razlikama.
Pogledamo li raspodjelu bogatstva, rodne razlike u političkoj zastupljenosti, jezik, kulturu te predodžbu o ljudskosti, vidjet ćemo da i u najegalitarnijim državama muškarci posjeduju veći dio političke, ekonomske i religijske moći i autoriteta, a u većini zemalja razlike u položaju, moći i utjecaju muškaraca i žena su drastične, što je odlika patrijarhata i patrijarhalnih društava[2].
Današnji su liberalni sustavi zaštite i povećanja prava žena uvijek usmjereni na prava pojedinaca, no ne posjeduju mehanizme kojima bi dokidali sistemske nejednakosti ljudi. Ovo je poduprto neučinkovitošću institucija države, a neoliberalne politike favoriziraju ili ignoriraju, ovisno o potrebi, određeni tip socijalnog isključivanja i uključivanja. Ti postupci neučinkovitosti posebno utječu na socijalni, politički i ekonomski položaj žena.
RF prepoznaje „dvostruko breme“ koje opterećuje radnice u kapitalističkom sistemu, te smo usmjereni na suštinsku promjenu i preoblikovanje postojećih institucija koje generiraju potlačenost žena. Žene u Hrvatskoj čine 51 posto ukupnog stanovništva, a svojim radom, uključujući i neplaćeni reproduktivni rad (npr. kućanske poslove i skrb o članovima obitelji), sudjeluju u cjelokupnom ekonomskom i političkom životu premda su u tim procesima u neravnopravnom i često podređenom položaju.
RF se zalaže za povećanje prava žena te za feminističko-socijalističku politiku kao nužan temelj osiguranja i provođenja tih prava, a to uključuje:
- izjednačavanje plaća te ukidanje fleksibilnih, povremenih, sezonskih i sličnih atipičnih radnih ugovora koji pogađaju najviše žene. Puna prava radnica znače i jednake plaće za poslove jednake složenosti i zahtjevnosti, te puno vrednovanje tzv. feminiziranih poslova (pretežno poslovi skrbi o djeci, bolesnima i starijima), kao i poslova u odgojno-obrazovnom sektoru - primjerice, radnica u predškolskom i školskom odgoju i obrazovanju, u zdravstvenoj skrbi (medicinske sestre), u institucijama skrbi o starijima (umirovljeničkim domovima, palijativnoj skrbi, socijalnoj službi…). Nesigurni oblici rada, ugovori na određeno, povremeni, sezonski i sl. poslovi, karakteristični su pretežno za privatni sektor, a obilježavaju ih ispodprosječne plaće, loši uvjeti rada, prekovremeni rad itd. Osim što takvi poslovi onemogućavaju ikakvo dugoročnije planiranje i egzistencijalnu/materijalnu sigurnost, za žene to znači i manje mirovine u starosti što u konačnici povećava siromaštvo žena. Zalažemo se i za bolje uvjete i veće plaće za teške poslove i poslove koji se rade u lošim uvjetima, a obezvrijeđeni su u postojećem klasnom patrijarhalnom sistemu.
- snažnu zaštitu prava radnica, trudnica i rodilja preko zakonskih regulativa, prije svega Zakona o radu te kolektivnih ugovora, ali i sindikalnim i radničkim organiziranim pritiscima na donošenje i poštivanje istih. Poznati su pritisci na radnom mjestu gdje se od žena traži da se izjasne po pitanju svojih želja oko djece i broja djece, što ima za posljedicu otežanu mogućnost zapošljavanja i napredovanja unutar poduzeća, olako dijeljenje otkaza, odricanje od prava na roditeljski dopust pa čak i namjernih prekida trudnoće. RF se zalaže za strogo zakonsko kažnjavanje nedosljedno provođenih prava radnica, a posebno strogo ukoliko se radi o trudnicama i rodiljama. RF se stoga zalaže i za osnivanje ženskih odbora na radnim mjestima, u sindikatima, poduzećima i ustanovama, uz pravo veta na odluke koje se tiču položaja žena radnica.
- socijalizaciju (podruštvljenje) reproduktivnog rada. Kapitalizam je sustav koji paralelno funkcionira na dvije razine: proizvodnoj (javna, tržište rada) i reproduktivnoj (uglavnom kućanstvo). Kada je kapitalizam u krizi (kao od 2008. godine), uzdrmane su obje razine istovremeno. Tada neoliberalna država, da bi se reproducirala i opstala, reže javni sektor i predaje određeni dio posla „vanjskim dobavljačima“, to jest, svoje socijalne uloge prebacuje na kućanstva – najčešće, na žene.
U doba krize kapitalizma, opada kvaliteta institucija predviđenih za brigu o djeci i starijim osobama, opada kvaliteta zdravstva i školstva, time primoravajući ljude „da se snađu“ i sami pronađu rješenja, što znači da kućanstvo (unutar kojeg u tradicionalnim patrijarhalnim društvima većinu rada obavljaju žene) nerijetko preuzima teret donedavnih obveza države. Zato je za svaku antikapitalističku politiku ključno inzistirati da se sav „privatni” socijalni teret (kućanski rad, skrb i slično) vrati u društvo (da ga preuzmu socijalni servisi države).
Dakle, borba za socijalizaciju reproduktivnog rada je „po prirodi” antikapitalistička i istovremeno podsjeća da je svaka radnička borba za bolje radne uvjete istovremeno i borba za bolji život, „kruh“, slobodno vrijeme, dostupno zdravstvo, školstvo i slično. Budući da mjere štednje guše javni sektor, država ne gradi vrtiće, a sve je vidljivija tendencija otvaranja privatnih vrtića, kao i onih koje financira crkva.
- očuvanje postojećih javnih vrtića i izgradnju novih, za mogućnost dvokratnog i vikend radnog vremena, te za poboljšanje kvalitete svih javnih odgojno-obrazovnih institucija (jaslice, vrtići, škole i vanškolske aktivnosti).
To uključuje dostupnu i besplatnu zdravu prehranu na radnim mjestima, u školama, vrtićima, domovima i kućanstvima. Time se osigurava zdravlje radnica i radnika, djece i starijih, i rasterećuje pritisak na žene koje u kućanstvima obavljaju poslove brige o prehrani, kako materijalno u smislu troškova prehrane, tako i vremena koje se provodi u reproduktivnom kućanskom radu.
RF se zalaže za odgovorno planirano roditeljstvo što je moguće samo ako se osiguraju društveni mehanizmi koji povezuju obrazovni, zdravstveni, skrbni, radni i stambeni sektor. Odluka o rađanju djece i majčinstvu mora biti uvjetovana povjerenjem u navedene društvene mehanizme, dostupnost usluga navedenih sektora i njihovu kvalitetu (nasuprot restriktivnim politikama po pitanju reproduktivnih prava) kako bi bilo moguće govoriti o roditeljstvu kao istinski slobodnom izboru. Osim javno dostupnog seksualnog/zdravstvenog obrazovanja, javno osigurane ženske reproduktivne skrbi, uz puna rodiljna, roditeljska i radnička prava i vezane socijalne servise, potrebno je regulirati i politike zbrinjavanja i zaštite djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi, gdje će se naglasak staviti na omogućavanje stvaranja sigurnog mjesta za život i odnosa sigurnosti te prihvaćanja između djece i skrbnika/udomitelja.
- pravo na besplatan i javno dostupan abortus i kontracepciju i za zabranu tzv. “priziva savjesti” što je zapravo odbijanje pružanja zdravstvene skrbi. RF se zalaže za očuvanje izborenih reproduktivnih i seksualnih prava, ali i njihovo povećanje. Ta prava uključuju pravo na besplatan i javno dostupan abortus i kontracepciju, jer pripadnost nekoj klasi ne smije značiti neravnopravnost u ostvarivanju ljudskih prava. Pravo na pobačaj i kontracepciju ne znači propagiranje abortusa, već rad na edukaciji društva, a posebno mladih u reproduktivnoj dobi. Pravo na pobačaj je i ekonomska kategorija, te pitanje dostupnosti javnog zdravstva i javnog dobra, stoga nužno znači i borbu protiv kapitalističkog sistema.
- vraćanje prava na pobačaj u Ustav Republike Hrvatske. Pravo na pobačaj je izbačeno iz Ustava Republike Hrvatske dok je u Ustavu Socijalističke federativne Republike Jugoslavije iz 1974. godine bilo jasno formulirano člankom 191. koji je glasio "Pravo je čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece. Ovo pravo se može ograničiti samo radi zaštite zdravlja." Ovaj članak su u nešto izmijenjenom obliku zadržali i srpski i slovenski ustav.
- borbu protiv nasilja nad ženama. Podzastupljenost žena na mjestima političkog i ekonomskog odlučivanja dodatno uzrokuje marginalizaciju i depolitizaciju pitanja poput patrijarhalne podčinjenosti, fizičkog, emocionalnog i seksualnog nasilja prema ženama, reproduktivnih prava žena i mogućih rješenja tog problema. RF se zalaže za sustavnu edukaciju i mijenjanje strukturnih uvjeta koji uvelike uvjetuju muško nasilje nad ženama (u prvom redu ekonomsku ovisnost i dominantne patrijarhalne norme i vrijednosti), te strože kazne za počinitelje i sustavne mjere zaštite sigurnosti i dobrobiti žrtava nasilja, kroz donošenje, poboljšanje i primjenu relevantnih zakona i procedura, uključujući i Istanbulsku konvenciju kao obavezujući i sveobuhvatan međunarodni mehanizam borbe protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.
- borbu protiv podzastupljenosti žena u politici. Iako čine većinu društva, žene su politička manjina te ne mogu vlastite probleme nametnuti kao probleme od središnjeg političkog značaja. RF se zalaže za implementaciju politika koje bi dokidale pritisak na žene kojemu su izložene u obitelji i u društvu, a što bi organski dovelo do povećanja njihovog broja u politici. Jedan od mogućih načina da se to osigura su tzv. „ženske kvote“ koje su efikasne u smislu povećanja samog broja, no istinski uspješne samo onda kada su praćene zahtjevima koji se tiču općih društvenih i političkih promjena. S obzirom da u političkim organizacijama u Hrvatskoj ne vidimo takav rad i da se uvođenje kvota konstantno opstruira, RF se zalaže za implementaciju politike kvota i „zip“ sistema predstavljanja kao početni korak i zaštitni mehanizam prema ravnopravnoj participaciji žena u politici. Pitanje političke participacije je načelno pitanje u smislu da žena mora imati jednake izborne šanse kao i muškarac unutar određene političke opcije. Ako vlast proizlazi iz naroda, a narod čine i žene, onda je to i pitanje demokracije. No istovremeno, žene u politici moraju biti one koje će zagovarati interese radnica, kao dio šire klasne borbe, odnosno borbe za prava onih koji žive od svoga rada.
- političko jačanje feminizma koje se može provesti jačanjem i formiranjem feminističkih i LGBTIQ organizacija, kako na državnoj, tako i međunarodnoj razini, samoobrazovanjem žena, muškaraca, rodno varijantnih osoba i svih koji/e na neki način odudaraju od heteronormativnih[3] pretpostavki, otvaranjem klubova, kružoka i radom na feminističkoj literaturi, kao i materijalnim izdvajanjima za realizaciju takvih specifičnih aktivnosti, te feminističkog, humanističkog i društveno osjetljivog obrazovanja i svakog oblika obrazovanja u smjeru nenasilnog i egalitarnog društva.
- borbu protiv seksualne eksploatacije žena u svrhu stjecanja profita. Zalažemo se za borbu protiv globalne i lokalne trgovine ljudima, protiv marginalizacije i kažnjavanja žena, za zaštitu istih te za programe podrške izlaska prostituiranih žena iz prostitucije.
Ignoriranjem pitanja prostitucije ignorira se čitavo mnoštvo društvenih i ekonomskih čimbenika unutar kapitalističkih društava zbog kojih mnoge marginalizirane žene budu prisiljene na prostituciju, kao što se ignorira i nasilje nad ženama prisutno u „seks industriji“, od samog fizičkog nasilja do trgovine seksualnim robljem. Također, prostitucija u većini slučajeva doprinosi daljnjem društvenom isključenju i marginalizaciji, dok se pri govoru o prisilnoj seksualnoj eksploataciji žena radi i o potpunom oduzimanju vlastite autonomije i krajnjem iskazu komodifikacije tijela i seksualnih odnosa unutar kapitalističkih sistema. Stoga, nužna je zaštita i demarginalizacija žena u prostituciji te programi rehabilitacije žrtava trgovine ljudima tj. trgovine seksualnim robljem.
[1]Rod je pojam kojim označavamo društvene uloge spolova na način kako to odgovara patrijarhalnom poretku (npr. žene -pasivne, lijepe, emotivne; muškarci - agresivni, hladni, racionalni). Rod je u patrijarhalnim društvima hijerarhija u kojoj su muškarci dominantni, a žene podređene, a cilj mu je takvu podjelu i stereotipe prikazati kao biološku ili urođenu odrednicu spolova.
[2]Patrijarhat je historijski oblik opresije koji nastaje u odnosu na različite načine proizvodnje (npr. robovlasništvo, feudalizam ili kapitalizam) i različite načine organizacije reproduktivnog rada, a njegovo podčinjavanje žena trenutno ima konkretnu funkciju u kapitalizmu kao specifičnom načinu proizvodnje. On je dugovječan, rasprostranjen i povijesno adaptivan te se temelji na muškoj dominaciji što prvenstveno referira na činjenicu da unutar trenutnog klasnog društvenog uređenja na pozicijama moći i društvenog autoriteta dominiraju muškarci.
[3]Heteronormativnost je pretpostavka da su svi ljudi heteroseksualni te inzistiranje da su jedini „normalni“ ljubavni/seksualni/romantični/bračni odnosi oni između muškaraca i žena. Posljedica je izjednačavanje biološkog spola i rodnih uloga.