Prava demokracija ne može ovisiti o novcu – treba eliminirati utjecaj krupnog kapitala (uključujući i velike privatne medije) na političke izbore, kampanje i referendume.
Kapitalistički parlamentarizam (zvan još i parlamentarna demokracija, liberalna demokracija, buržoaska demokracija itd.) se često izjednačava s demokracijom uopće i implicitno se smatra smatra jedinim mogućim sistemom u kojem se ostvaruju politički interesi većine. Međutim, to nije točno – osim što su mogući oblici političkog sistema koji se u puno većoj mjeri temelje na izražavanju volje većine naroda (npr. one gdje pravo odlučivanja za radne slojeve postoji i u sferi ekonomskih odnosa i/ili one gdje se mnogo više odluka donosi izravno, bez predstavnika), kod “demokracije” kakvu imamo se zapravo radi o vlasti manjine (kapitalista i njihovih saveznika političara) nad većinom koja je samo prikrivena šupljom frazom demokracije. Istina je da formalno doista postoji mogućnost da svatko glasa za koga god hoće, međutim u praksi to izgleda drugačije. Naime, na „neovisan“ politički izbor pojedinca za koga će glasati, kako jasno pokazuju mnoga istraživanja, posredno izrazito utječe novac (odnosno kapital).
Izbori se u potpunosti oblikuju kroz (najkrupnije) medije, koji su ili državni i pod utjecajem trenutne vlasti ili su privatni, tj. u vlasništvu kapitala. Mainstream mediji odlučuju koje će političke opcije predstaviti kao „realne“, „moguće“ i „prihvatljive“, tj. one između kojih će se realno odvijati izborna utrka. Politička opcija koje nema u medijima u pravilu nema puno šanse uspjeti na izborima. Kako su privatni mediji u kapitalističkom vlasništvu, posve je jasno da će zagovarati i prokapitalističku politiku, tj. one političke opcije koju zagovaraju takvu politiku, a da neće podržati nikakvu antisistemsku opciju, tj. političku opciju koja bi imala namjeru voditi politiku u interesu (radne) većine a ne u interesu kapitala. Premda postoji formalno slobodno glasanje, političke opcije će, s obzirom na prevlast kapitalističkih medija (i medija pod kontrolom trenutne vlasti), biti vrlo ograničene – priliku da budu izabrane će dobiti samo opcije koje ne ugrožavaju ozbiljno status quo jer će druge u pravilu biti ili ignorirane ili namjerno ocrnjivane. U liberalnim „demokracijama“, za razliku od otvorenih autokracija (kao što je npr. Kina), uglavnom nema potrebe za izravnom cenzurom (iako se i ona javlja), nego se cenzura odvija na puno suptilniji način – mediji znaju na koji način mogu govoriti o određenim stvarima, na bitne uredničke položaje neće doći oni koji imaju „preradikalne“ stavove, antisistemske će se ideje u javnost puštati vrlo rijetko ako i uopće itd. Na mnogo je načina ovakva prikrivena kontrola javnog mišljenja daleko efikasnija od otvorene cenzure i kontrole. Iako postoje i manji, neovisni mediji i iako čak i u velikim mainstream medijima ponegdje postoje niše koje dozvoljavaju i sporadične suštinske kritike (pogotovo u zemljama poput Hrvatske s kraćom tradicijom kapitalističke „demokracije“, gdje spontani procesi ideološke kontrole medija još nisu dovedeni do savršenstva kao u nekim zemljama s dužom kapitalističkom tradicijom), to u načelu ne mijenja puno na stvari. U svakom slučaju, potpuno je jasno da se o demokraciji u ozbiljnom smislu te riječi ne može govoriti bez potpuno slobodnih medija, a da mediji u vlasništvu (krupnog) kapitala nikako ne mogu biti neovisni i slobodni, nego nužno svijet gledaju i tumače iz perspektive i interesa kapitala.
S druge strane, istraživanja su u SAD-u (a slično je i u ostatku svijeta) pokazala da izbore u 95% slučajeva dobiva onaj kandidat koji skupi najviše novca za svoju kampanju. Naime, potpuno je jasno da je izbore u bilo kojoj liberalnoj „demokraciji“ nemoguće dobiti bez ogromnih financijskih sredstava – za propagandu (radio, TV, novine, leci, plakati po ulicama, jumbo–plakati itd.) i za kampanju općenito (javni nastupi, skupovi, štandovi, pozornice, koncerti potpore, dnevnice itd.). Taj novac u pravilu može stići samo od onih koji ga imaju u velikim količinama – od kapitalista. A ako kapital financira određenu političku opciju (a financira praktički sve veće opcije), jasno je da nema šanse da će takva opcija zastupati politiku koja bi išla protiv interesa kapitala. Isti se problemi javljaju i kod referenduma u kapitalističkim „demokracijama“ – premda je tu riječ o izravnom odlučivanju, i opet će mediji i novac nužan za kampanju imati odlučujuć utjecaj na rezultate referenduma (kao što pokazuju mnogi takvi primjeri – npr. iz Švicarske gdje nisu prolazili referendumi u interesu rada a protiv interesa kapitala). Iz toga onda proistječe i zaključak da je u sustavu u kojem su ishodi izbora uvelike određeni novcem teško govoriti o demokratičnosti u punom smislu te riječi. Zbog velikog utjecaja kapitala na kapitalističku „demokraciju“ se ona nerijetko iz kritičke perspektive naziva i diktaturom kapitala.
Unatoč izrazitoj nedemokratičnosti kapitalističkoga parlamentarizma, to ne znači da progresivne političke opcije iz strateških razloga ne mogu izabrati sudjelovati na njima. Međutim, samo sudjelovanje na buržoaskim izborima ne znači i da se smije pristati na davanje ideološkog legitimiteta istima – na izborima se može sudjelovati (iz razloga uspješnijeg širenja svojih ideja, dobivanja financijskih sredstava za daljnji politički rad, da bi se u konačnici možda i osvojila vlast itd.), no istodobno se mora neprestano ukazivati na nedemokratičnost čitavog sustava i prokazivati ga kao diktaturu kapitala budući da prava demokracija ne smije ovisiti o novcu. Naravno, unatoč svim tim zaprekama, nije apsolutno isključeno da politička opcija koja više ili manje radi u interesu radne većine a ne kapitala ipak može doći na vlast – to je ono što smo npr. u zadnjih 15-ak godina mogli vidjeti u Južnoj Americi u zemljama poput Venecuele, Bolivije ili Ekvadora (iako je tu još uvijek riječ o kapitalističkim zemljama, gdje nije došlo do pravih revolucionarnih promjena). Iz prošlosti je također poznat i primjer Salvadora Allendea u Čileu (kojeg je kapital, u suradnji s SAD-om, kasnije srušio s vlasti državnim udarom, kada to nije mogao učiniti preko izbora), a na korak do tako nečega je i SYRIZA u Grčkoj (iako tu nije riječ o pravoj antisistemskoj opciji). Dakle, unatoč svim zaprekama, nije nemoguće da i progresivna politička opcija (više ili manje radikalna) pobijedi na izborima, pogotovo ako ima masovno članstvo – iako treba biti svjestan toga da takve opcije na vlasti onda čekaju drugačija iskušenja pa nisu rijetki slučajevi, kao npr. s Radničkom partijom u Brazilu, da se takve opcije kooptiraju od strane kapitala jednom kada dođu na vlast.
No, kako god bilo, progresivne se političke opcije moraju zalagati za demokraciju u kojima novac (a onda posredno kapital) neće igrati nikakvu (a u prijelaznim fazama što manju) ulogu. Tek u takvom slučaju možemo doista govoriti o slobodnim izborima i demokraciji u punom smislu te riječi („vladavina naroda“). Stoga zakonski treba zabraniti svaki utjecaj (krupnoga) kapitala na izborne procese i svako miješanje kapitala u političke procese općenito.
Politička kampanja se vodi pod jednakim uvjetima za sve kroz javne medije i na javnim prostorima širom zemlje –potpisi za kandidate se skupljaju na internetu i javnim prostorima pod istim uvjetima za sve, a svi kandidati i stranke dobivaju jednaku količinu prostora u javnosti. Sve vidove reklamiranja i plaćenih kampanja (koje dovode do neravnopravnosti kandidata) treba zabraniti (uz drakonske kazne za prekršioce).
Izborni sustav u kojem će se radikalno smanjiti (ili čak posve ukloniti) utjecaj kapitala je zapravo razmjerno jednostavno uvesti. Problem nije u nedostatku ideja kako to učiniti ili tehničkoj neizvedivosti istih, nego u tome što trenutačni sustav odgovara postojećoj političko-ekonomskoj oligarhiji, koja iz njega izvlači materijalnu korist za sebe i omogućuje si nesmetanu reprodukciju. Ne može se očekivati da će se kapital tek tako samovoljno odreći mogućnosti da preko financiranja političkih kampanja i kontroliranja medija presudno utječe na rezultate izbora, a time i na politiku koju će izabrana vlast provoditi. Postavlja se pitanje kako omogućiti da se izbori vrše pod jednakim uvjetima za sve opcije i kandidate, bez (bar legalnog) utjecaja kapitala na njihove rezultate?
Takav proces nije potrebno skicirati do u detalje jer se on može izvesti na mnoštvo različitih načina, no ovdje ćemo naznačiti mogućnost kako bi se to moglo napraviti, tj. kako bi se mogla ukinuti nužnost novca za uspjeh na izborima. Ako pojedincu za kandidaturu za izbore treba određen broj potpisa, trenutno i to ovisi o novcu – naime, novac je potreban da bi se platili ljudi koji će potpise skupljati, štandovi na kojima će oni stajati, plakati, oprema itd. Tu nije riječ o ogromnim sredstvima, no već je tu, na samom početku, opcijama bez sponzorstva kapitala ozbiljno zapriječen put. To bi se moglo riješiti vrlo jednostavno – tako da bilo koji kandidat ili opcija može istaći svoju kandidaturu pod jednakim uvjetima (bez da ima novčano zaleđe), pod istim uvjetima predstaviti u javnosti (na internetu, u javnim medijima i prostorima itd.), i da se na koncu potpisi za sve skupljaju odjednom u jednakim uvjetima – na internetu i u javnim prostorima (u općinama i sl.) o javnom trošku. Pri tome bi svi kandidati i opcije u medijima dobivali jednake šanse da iznesu svoje argumente i programe. U toku same kampanje bi vrijedilo isto to – svi kandidati i opcije bi u jednakim omjerima imali šansu predstaviti se u medijima (npr. tome bi mogao biti posvećen i čitav jedan kanal javne televizije nekoliko mjeseci) i u javnim prostorima. Svi bi kandidati i opcije (tj. oni koji skupe određen broj potpisa za kandidaturu na početku) dobili priliku, bez obzira na financijska sredstva, nastupanja u dvoranama, na trgovima itd. širom zemlje, pri čemu bi sve troškove snosilo državno izborno vijeće (novac bi za to bio osiguran iz sredstava koja se sada koriste za subvencioniranje političkih kampanja parlamentarnih stranaka). Pri tome je jako bitno da se zabrane svi vidovi plaćenih kampanja i reklamiranja (od letaka i plaćenih koncerata do reklama na TV-u), a da se potencijalni prekršaji kažnjavaju drakonskim kaznama. Jedino se tako može postići potpuna ravnopravnost svih kandidata i opcija i jedino tako do izražaja mogu doći različiti politički programi i ideje a ne financijska potkoženost pojedinih kandidata i stranaka.
Naravno, uvođenje takvog sustava ne bi nužno odmah samo po sebi moglo u prijelaznoj fazi riješiti sve nataložene probleme – i dalje bi, unatoč promjenama izbornog sustava, tu ostao velik broj komentatora i političkih analitičara koji bi po svojoj društvenoj poziciji bili naklonjeni statusu quo, i dalje bi snage establišmenta (prije svega HDZ i SDP) zadržale svoje klijentelističke resurse (ljude čije privilegije, namještenja i poslovi ovise o pobjedi dotičnih stranaka na izborima) itd. Ti bi se problemi morali rješavati na druge načine (razbijanjem klijentelističkih mreža, političkom borbom u javnosti za prevlast antisistemske ideologije itd.), no svejedno bi određen dio problema bio riješen.
Omogućiti pravo radnih masa da svoja pitanja od neposrednog interesa rješavaju samoorganiziranjem. Poticanje i omogućavanje direktnog odlučivanja na lokalnoj, regionalnoj i državnoj razini kada je to u interesu radne većine. Demokratsko glasanje se ne smije zloupotrebljavati za smanjivanje već stečenih ljudskih i manjinskih prava (npr. prava etničkih ili seksualnih manjina).
Radnoj većini treba omogućiti da se, radi rješavanja pitanja od svoga interesa (npr. zaposlenja, radničkih prava i sl.), i sama izravno organizira – na općinskoj, gradskoj, regionalnoj ili državnoj razini. Tu mislimo na aktivan rad na omogućivanju, kad se za tim pokaže potreba, izravnog odlučivanja, npr. kroz plenume na razini lokalnih zajednica ili pojedinih poduzeća. U konačnici težnja mora biti na uvođenju mehanizama direktne demokracije (od plenuma do referenduma) na što više razina, no u prijelaznoj fazi, dok snage očuvanja statusa quo (koje rade protiv interesa većine, a za očuvanje privilegija uskih slojeva na vrhu) još nisu poražene, treba paziti da im se na taj način ne omogući djelovanje i sabotiranje progresivnih političkih promjena – primjerice, stranke starog poretka mogu kroz svoju još uvijek postojeću klijentelističku mrežu i još postojeće (makar i ilegalne) financijske resurse utjecati npr. na odluke lokalnih plenuma ili referenduma. Stoga ne treba patiti od ahistorijskog i apstraktnog fetišizma direktne demokracije, nego se njezini elementi trebaju uvoditi postupno i u prijelaznoj fazi isključivo u cilju sprovođenja politike koja ide u interesu (radne) većine. Također, zakonski treba onemogućiti korištenje direktnodemokratskih aparata za ugrožavanja već stečenih ljudskih i manjinskih prava – iako demokracija znači odlučivanje većine, njezin sastavni dio mora biti i zaštita manjina od potencijalnih ugroza većine.
Uvođenje demokratskog nadzora nad društvenom imovinom i kroz demokratsku koordinaciju na državnoj, regionalnoj i lokalnoj razini (npr. kroz metode participatornog proračuna).
Da bi se u društvu mogli u potpunosti ostvarivati interesi (radne) većine, a ne uskog sloja krupnog kapitala i političke elite, potrebno je da društvena imovina bude i pod demokratskim nadzorom te iste (radne) većine na svim razinama – od lokalne do državne. Tako se u lokalnim zajednicama može odlučivati o tome što će se u njihovom selu ili kvartu graditi ili uređivati, na što će se trošiti određena sredstva (participatorni budžet), na državnoj razini se može izravno odlučivati (npr. putem referenduma) o tome kakvoj će se ekonomskoj politici težiti itd. Osim toga, treba uspostaviti demokratsku koordinaciju različitih razina odlučivanja kako bi se moglo krenuti u smjeru razvoja čitavoga društva.
Omogućivanje besplatnog interneta za sve, puno pomaganje razvoja slobodnog softvera.
Progresivna politika mora biti moderna i služiti se modernim tehnološkim dostignućima i više od političkih snaga koje zagovaraju očuvanje postojeće situacije. Kako je danas moderna tehnologija neizbježna u informiranju, a uskoro i u zajedničkom demokratskom donošenju odluka, kvalitetan internet mora biti svima dostupan i besplatan za krajnjeg korisnika. Isto tako, progresivna politika mora podupirati sve pozitivne tendencije koje se javljaju u sferi informatike – od slobodnog softvera do dekomodifikacije (tj. prestanka naplaćivanja) određenih proizvoda na internetu (knjiga, glazbe, filmova itd.).