Osnovna načela
Obrazovanje i znanost jesu temelji naše budućnosti te svaki pomak prema ublažavanju i konačno dokidanju velikih ekonomskih i društvenih nejednakosti mora uključivati velike promjene u obrazovanju. Obrazovanje u postojećem, liberalno-kapitalističkom sustavu može i treba djelovati kao jedan od načina na koji se razlike inherentne tom sustavu ublažavaju, i koji barem donekle omogućuje ostvarivanje fraza o jednakosti mogućnosti, iako su u temeljno nejednakom sustavu doista jednake mogućnosti svima neostvarive. Danas obrazovanje u kapitalističkim demokracijama s jedne strane doista emancipatorno, što je rezultat onoga za što se su na različite načine izborile prethodne generacije, no s druge strane je i dio reprodukcije dominantne ideologije. Progresivne snage trebaju biti svjesne dualne naravi obrazovnih sustavu u trenutnom sistemu te raditi na tome da se pojača emancipatorno-kritička narav obrazovanja, a iz njega ukloni prosistemska indoktrinacija. Obrazovanje, osim što je zamašnjak svake suvisle ekonomije, također je nužno kako bismo imali pravu demokraciju, u kojoj će ljudi biti obaviješteni i obrazovani kako bi mogli sami donositi informirane odluke o svojoj budućnosti.
Postojeći kapitalistički sustav je sa svojim naglaskom na kratkoročnim profitima dvostruko poguban za obrazovanje. Prvo, posljedice obrazovnih politika i ulaganja u obrazovanje i znanost vidljive su tek na srednji ili duži rok – kada sadašnje generacije osnovnoškolskih učenika budu završavale svoje visoko obrazovanje i započinjale svoj radni život. Profitni motiv slijep je čak i na srednjoročne posljedice, a kamoli na dugoročne, a odgođene negativne posljedice sadašnjih obrazovnih politika čine obrazovanje i znanost primamljivom metom političkih i ekonomskih elita za rezanje i štednje. Drugo, širenje privatnog obrazovanja ideološki i praktično učvršćuje postojeće nejednakosti u društvu, sadašnje klasne razlike time postaju gotovo staleške ili razlike u kastama. Javni sustav obrazovanja i znanosti s druge strane može i treba postati jedno od mjesta iz kojih počinjemo s temeljitom promjenom društva. To mora biti kroz način i sadržaj rada u obrazovanju, ali može biti i neposredno, ukazujući na mogućnosti i načine demokratizacije radnih mjesta.
Privatizacija obrazovanja ne vidi se samo kroz otvaranje, širenje, jačanje i javno subvencioniranje privatnih odgojno-obrazovnih ustanova, nego i kroz de facto privatizaciju pojedinih dijelova obrazovnih sistema – npr. većina postdiplomskih studija funkcionira po profitnom principu tako da studenti, koji ne rade u obrazovno-znanstvenim institucijama, semestar moraju plaćati od 10.000 kn naviše. To radi ogromnu štetu našem društvu na dvije razine: tako se onemogućuje svim najboljima studentima da studiraju (jer nemaju svi za to sredstava), a poslijediplomski studiji se pretvaraju u zlatne koke kojima posljedično kvaliteta pada.
Obrazovana i znanstvena politika mora biti planirana i vođena dugoročno i konzistentno, temeljena na nekoliko jasnih ciljeva i načela: 1) jednako dostupno i javno financirano obrazovanje (besplatno za krajnje korisnike) za sve na svim razinama, 2) demokratsko i transparentno vođenje obrazovnih i znanstvenih institucija, 3) poticanje i razvijanje kritičkog stava prema postojećim autoritetima, 4) sekularno i progresivno obrazovanje.
Vrtići i škole
Jednako dostupno i besplatno obrazovanje za sve počinje s i počiva na dobroj mreži javnih vrtića i škola. Danas je najizraženiji problem s javnim vrtićima njihova nedovoljna dostupnost – mreža javnih nije niti dovoljno gusta niti ima dovoljne kapacitete, a gdje bi mjesto u vrtiću i moglo biti dostupno, često je zbog cijene zapravo nedostupno siromašnijima. Javni vrtići nasuprot tome moraju biti dovoljno gusto raspoređeni, s dovoljnim kapacitetom i visoke kvalitete kako bi krajnjim korisnicima bili dostupni u blizini mjesta stanovanja ili rada, te trebaju biti besplatni za krajnje korisnike.
Vrtići i škole nadalje trebaju daleko veći broj zaposlenih, uključujući odgojitelje/ice, učitelje/ice, nastavnike/ice i ostalo tehničko osoblje. Time možemo istovremeno povećati kvalitetu odgojno-obrazovnog rada, ali i izravno utjecati na smanjenje nezaposlenosti, sa svim pozitivnim društvenim i ekonomskim efektima koji to prate – od emancipacije žena do rješavanja problema s natalitetom. Jedan od načina kojime istovremeno možemo poboljšati kvalitetu odgojno-obrazovnog rada i povećati zaposlenost smanjivanje je veličine odjela u školama. Pedagoški rad je najkvalitetniji u odjelima od 14 do 18 učenika, odjeli te veličine omogućavaju i socijalizaciju te kolektivan rad učenika, i individualni pristup učitelja/ica svakome učeniku. No, potrebno je i smanjiti broj odjeljenja u kojemu pojedini učitelj/ica može raditi, jer posvećenost odgoju i obrazovanju svakog učenika pojedinačno, čemu većina odgojno-obrazovnih radnika teži, jest moguća samo ukoliko učitelji/ce nemaju istodobno prevelik broj učenika s kojima rade.
Upravljanje i svakodnevni rad vrtića i škola mora biti demokratiziran u što većoj mjeri. Prema sadašnjem sustavu, županije kao osnivači odgojno-obrazovnih ustanova u njihovim odborima imaju 3 od ukupno 7 glasova pri ključnim odlukama, poput npr. izbora ravnatelja, dok učitelji imaju dva, a zaposlenici i roditelji po jedan. Na taj način, blok od tri glasa potiče uplitanje lokalne politike, s često koruptivnim elementima, u rad vrtića i škola, te demokratsko upravljanje vrtićima i školama često čine tek farsom. Kao prvi i neposredno provediv korak prema demokratizaciji upravljanja, osnivaču, tj. politici, treba ostaviti tek jedan glas, a ostale rasporediti između zaposlenika, roditelja i vijeća učenika. Na taj način bi županije kao osnivači zadržali prisustvo u školskim odborima s jednim glasom, vijeće učitelja i zaposlenici bi imali po dva, kao i lokalna zajednica – s jednim glasom vijeća roditelja, i jednim vijeća učenika. Nadalje, vijeće učenika na taj način bi dobilo doista demokratsku funkciju, s pozitivnim učinkom na dječje shvaćanje demokracije i rano upoznavanje načela prema kojemu demokracija mora uključivati i pravo odlučivanja na svojem radnom mjestu.
Znanost i visoko obrazovanje
Znanstvene i institucije visokog obrazovanjra gotovo su u jedinstvenoj prilici djelovati kao mjesta dugoročnog razmišljanja o smjeru u kojemu se društvo kreće. U svijetu profitnih motiva i tržišne hegemonije, danas takvih potrebnih institucija zapravo nemamo. No, da bi znanstvene i institucije visokog obrazovanja mogle ispunjavati tu ulogu moraju biti neovisne o političkim i prvenstveno o ekonomskim utjecajima.
Često isticano načelo obrazovanja (naročito visokog) za tržište rada pritom potrebne odnose izokreće naopačke. Ekonomija i diktati tržišta ne smiju utjecati na znanost i visoko obrazovanje (niti je realno obrazovanjem moguće predviđati stanje na tržištu za 5 godina jer se ono može stubokom promijeniti), nego upravo suprotno, slobodno i svima dostupno obrazovanje i neovisna znanost moraju vratiti svoj utjecaj na uređenje i pravac kretanja društva u cjelini.
Nužno je da i najviši stupnjevi obrazovanja, preddiplomski, diplomski i poslijediplomski studiji budu besplatni za studente, kako moguća razina obrazovanja ne bi ovisila o imovinskom statusu. No, za to nije dovoljno ostvariti tek besplatne studije, nego je nužno društveno pokriti i ostale troškove koji prate studiranje, pogotovo izvan mjesta stanovanja, dakle osigurati kvalitetne i besplatne studentske domove, kvalitetne i besplatne studentske menze, te dobru i korisnicima besplatnu mrežu knjižnica i ostalih potrebnih institucija.
Znanstvena produkcija proizašla iz javnih i društveno financiranih institucija i sveučilišta mora biti javno, jednako i besplatno svima dostupna. Radovi i publikacije nastali u okvirima znanstvenih i visokoobrazovnih institucija moraju biti javno dostupni ne samo u knjižnicama, nego danas važnije, u digitalnom obliku na internetu, čime bi bili dostupni čitavom društvu. Znanje i znanost ovise o slobodnoj razmjeni mišljenja i ideja. Danas glavnu prepreku toj slobodnoj razmjeni predstavljaju interesi tržišta i kapitala, te pristup otvorene znanosti treba ne samo podržavati nego podići na razinu usvojene politike i obveze znanstvenih institucija – ne samo u zemlji nego i na međunarodnoj razini. Hrvatska je u ovom području već postigle neke uspjehe – konkretno s portalom Hrčak, na kojem je prisutna većina znanstvenih časopisa koja se objavljuje u zemlji, te smo time i uzor čak i nekim drugim zemljama i institucijama – te treba nastaviti dalje u tom smjeru.