Autor/ica: Radnička fronta
Ključna i društveno poražavajuća činjenica je da je privatizacija zdravstva došla do tog stupnja da se i najteže, smrtonosne bolesti, poput karcinoma, sada liječe po principu platežne sposobnosti oboljelih. To je potpuni poraz i negacija temeljnih principa društvene solidarnosti i jednakosti jer znači ozakonjenje dva sociopatska principa. Prvog, koji kaže da je pravo na profit ispred ljudskog prava na zdravstvenu skrb. I drugog, koji kaže da pri liječenju prednost imaju oni koji imaju novaca. Privatne bolnice se hvale time da pružaju usluge liječenja karcinoma najmodernijim metodama i tehnologijama kakve ne postoje u javnim bolnicama i da su njihovi ishodi bolji nego kod standardnih metoda liječenja koje se primjenjuju u javnom zdravstvu ili da se njihove metode primjenjuju kada standardne metode iz javnih bolnica ne funkcioniraju. Pritom, ističu da im jedan dio pacijenata dolazi preko uputnice HZZO-a ali i da su potrebe za liječenjem puno veće od kvote koju imaju ugovoreno s HZZO-om (i gdje im se plaća oko 8 eura po zahvatu).
Iz javnih fondova financiraju se vrlo skupe operacije u ograničenom broju u privatnoj bolnici. Godišnje s raznim privatnim bolnicama i poliklinikama javno zdravstvo ugovara skoro 80 milijuna eura usluga (Medikol, Magdalena, Radiochirurgija, poliklinika za dijalizu Avitum, Dialysis Centers i Frensenius). Radiokirurgija prima svake godine sve više milijuna eura (10 je naraslo na 16, a zatim na 18 milijuna godišnje).
Uz 64 bolnice i 49 doma zdravlja u RH HZZO mora ugovarati dodatne usluge s privatnicima (2021. je imao ugovore s 85 privatnih poliklinika, 129 praksi (ordinacije i laboratoriji), 77 ustanova za fizikalnu terapiju u kući, te 27 praksi za fizikalnu terapiju.
Pri tome se liste čekanja zbog tih izdvajanja uopće ne smanjuju. I konstantno smo na samom vrhu EU po smrtnosti od raka. Očekivani životni vijek u Hrvatskoj je gotovo tri godine kraći od prosjeka EU-a. Pri tome su novci za nabavku suvremene opreme, kakvom se hvali Radiochirurgija, za devastiranu javnu onkologiju osigurani, EU je već osigurala sredstva 2021. putem Nacionalnog plana oporavka i otpornosti. Nike jasno zašto javne bolnice ne rade takve operacije. Ako je Radiokirurgija dobila od države u 3 godine iznos sredstava koji je dovoljan da pokrije svu opremu, nejasno je koja je korist od financiranja privatnih bolnica.
S jedne strane, javne bolnice ne rade takve operacije zato jer se javno zdravstvo godinama sustavno i ciljano uništava i ne ulaže se dovoljno u nabavku skupe opreme (poput tih 'gama noževa' i sl.). Činjenicu nepostojanja najmodernije radiokirurške opreme za liječenje karcinoma u javnim bolnicama koriste privatnici da bi se nakačili na javne fondove i naplaćivali goleme iznose po svakoj izvedenoj operaciji jer oni (jedini) imaju takvu opremu. S druge strane, liječnici i kirurzi koji rade u privatnoj bolnici rade za plaće koje daleko premašuju plaće liječnika u javnom zdravstvu (a koje nisu male), a dolaze iz javnog zdravstva koji im je osigurao i obrazovanje i specijalizacije financirane javnim novcima i dugogodišnju mogućnost razvoja vještina.
Često ti doktori rade i paralelno u javnom i privatnom sektoru, što ukazuje na crnu stranu liječničke profesije i individualne pohlepe. No, uzrok problema nije u nemoralnim pojedincima liječnicima već u sustavu i politici koja je dozvolila paralelno postojanje privatnog zdravstva koje parazitira na javnom i potkopava javno – a iz čega korist izvlači i kapital i privilegirana kasta doktora - i zbog čega smo sve udaljeniji od temeljnih ustavnih principa koji garantiraju pravo na jednako kvalitetnu zdravstvenu skrb svim građanima bez obzira na njihov ekonomski i socijalni status.
To znači da mi za naše novce plaćamo i opremu i liječnike privatnicima, da bi kada se razbolimo imali “izbor” platiti da idemo u privatno zdravstvo koje smo već zapravo i plaćali preko proračuna. Alternativa je čekati na listama čekanja i ugroziti život i zdravlje. Putem zastupničkog pitanja saznali smo od ministra Beroša da paralelno radi 2.126 liječnika. Ukupno je u RH 15.700 liječnika, bolničkih oko 7.200), što znači da čak do 30% bolničkih liječnika radi privatno s dozvolom matične institucije. U Zagrebu, primjerice, KB Merkur od 271 zaposlenog liječnika njih 46 ima odobrenje za dopunski rad. Najviše je ginekologa, njih 12, 8 radiologa, 6 kardiologa… Svi znamo za slučajeve kada pacijent dođe do liječnika u javnom zdravstvu, a ovaj ga uputi u svoju privatnu praksu.
A koliko je tek rada na crno ne znamo jer podaci o broju prekršaja inspekcije rada nisu javni. To znači da se normalizira i legalizira podjela na građane prvog i drugog reda, unatoč proklamacijama iz Ustava. Građani prvog reda su oni koji će moći platiti najbolju zdravstvenu skrb u privatiziranom zdravstvu pa time i sebi i svojoj obitelji osigurati duži i kvalitetniji život, a građani drugog reda su svi ostali koji si ne mogu priuštiti plaćanje najbolje zdravstvene skrbi, a u devastiranom javnom zdravstvu je više ne mogu dobiti. Zbog GDPR-a ne postoji mogućnost javnog objavljivanja popisa liječnika dodatno zaposlenih što bi omogućilo pacijentima da znaju radi li se o mogućem sukobu interesa kad ih se usmjerava na privatnu praksu.
Rješenje:
Dokle god postoji privatno zdravstvo i dok se ono, poput metastaza, širi i potkopava javno, problem se neće i ne može riješiti. Tek kada zdravstvena skrb bude svim građanima osigurana pod jednakim uvjetima bez obzira na njihov socijalni i ekonomski status, tada možemo očekivati prevladavanje problema. Privatno i profitno zdravstvo po definiciji ne može to osigurati (vidimo samo primjer USA gdje cca 30 milijuna ljudi nema zdravstveno osiguranje).
Najvažnije je da se ukine financiranje profitno usmjerenog zdravstva javnim novcem, a sredstva se moraju namijeniti javnom zdravstvu koje se treba opremiti najsuvremenijom opremom.
I drugo, trebamo ukinuti sukob interesa - mogućnosti paralelnog rada u privatnom i javnom zdravstvu. Dvojni rad predstavlja sukob interesa. To je prepoznao i zakonodavac, odredivši u aktualnom Zakonu o zdravstvenoj zaštiti člankom 157. stavkom 4. da ravnatelji, zamjenici ravnatelja i pomoćnici ravnatelja zdravstvenih ustanova ne mogu raditi u dvojnom radu niti biti osnivači konkurentskih privatnih ustanova.
Zakonodavac dakle sam priznaje da je riječ o sukobu interesa te traži da se osnivanje konkurentskih ustanova zabrani radnicima za vrijeme obnašanja dužnosti ravnatelja, zamjenika ravnatelja, pomoćnika ravnatelja zdravstvene ustanove, predstojnika klinike, predstojnika kliničkog zavoda, pročelnika zavoda i pročelnika službe zdravstvene ustanove čiji je osnivač Republika Hrvatska, odnosno jedinica područne (regionalne) samouprave odnosno da ne može biti osnivač zdravstvene ustanove ili trgovačkog društva koje obavlja zdravstvenu djelatnost u zdravstvenoj djelatnosti u kojoj je zaposlen, odnosno u djelatnosti koja je povezana s poslovima iz djelatnosti u kojoj je zaposlen.
No taj sukob interesa postoji za sve radnike.