Sistemska korupcija dio je samog neoliberalnog sustava koji EU promiče, a kojemu su u osnovi interesi kapitala (dominantno krupnog kapitala iz zapadnih razvijenih zemalja EU) na štetu većine društva. Sistemska korupcija reproducira moć elita i nejednakost – prije svega klasnu nejednakost. Antikorupcija je deklarativno posthladnoratovski neprijatelj broj 1. Ona je legitimacija i tehnokratskim i konzervativnim populistima kao što je u Italiji Pokret pet zvijezda. No korupciju nije moguće promatrati bez konteksta – potrebno je politizirati korupciju (ne moralistički ni tehnokratski), te isključiti izvore sistemske korupcije – moć elita i nejednakost! Potrebno je oduzimanje moći elitama i državnom aparatu, te građenje demokratske kontrole kroz masovnu mobilizaciju i povećavanje dosega demokracije i demokratskih praksi odlučivanja.

Prije ulaska u EU, često se kao argument iznosilo to da će ulazak u EU iskorijeniti korupciju u Hrvatskoj. Nakon ulaska nam je potpuno jasno da se to nije dogodilo, kao i to da nema naznaka da će se to dogoditi. Tvrditi da u razvijenim zemljama EU nema korupcije znači biti u potpunosti naivan. Korupcija je u mnogim sferama gospodarstva i politike jednako prisutna i u EU kao i kod nas, samo što se ondje događa na drugačije načine i sa specifičnim lokalnim posebitostima. Ono protiv čega se puno teže boriti – a svugdje je prisutno je sistemska korupcija.

Institucije EU često su govorile protiv korupcije u Hrvatskoj (i drugim zemljama pristupnicama) kako prije, tako i nakon ulaska u EU. No takav antikorupcijski stav, osim što je čisto retorički neizbježan, ne potječe iz nekakvih "civilizacijskih dosega", "načelne netolerancije korupcije" ili sličnog.

Dovoljno je primjerice istaći financiranje nekih mafijaških poduzeća preko fondova EU, što je razotkriveno prije nekoliko godina, ponašanje finske tvornice oružja Patria u Sloveniji (afera s potkupljivanjem) prije nekoliko godina, različite afere austrijske Hypo banke, afere u njemačkoj autoindustriji itd. Poznata je afera s predsjednikom Evropske komisije Jean-Claudeom Junkerom koji je kao premijer Luxemburga osigurao manje poreze tvrtkama kao što su Amazon, Apple i Pepsi – ukupno „zaštitivši” preko 300 kompanija.

Postoji i izraz „revolving door” koji najbolje ilustrira razmjere „prihvatljivosti” korupcije. Izraz se odnosi na praksu u kojoj najviši menadžeri privatnih banaka prelaze direktno na najviše pozicije ministarstva financija ili postaju savjetnici predsjednika. Čak i kada bi se sve provodilo po zakonima te kada nezakonite, izravne, korupcije ne bi bilo, to ne znači da istinska korupcija, korupcija samog sistema i dalje ne bi bila prisutna.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?