Evropski fondovi, se kod nas shvaćaju uglavnom, potpuno netočno, kao besplatan novac iz EU. Hrvatska slabo „povlaći” novce iz EU fondova. Od 2015. do 2017. Hrvatska je u EU proračun uplatila oko 10 milijardi kuna (2017. je članarina iznosila preko 3,3 milijarde a 2018. gotovo 3,7 milijardi kuna), dok joj je iz evropskih strukturnih i investicijskih fondova isplaćeno svega 5,5 milijardi kuna.1 Poznato je da je iznos koji se može „dobiti” iz EU fondova (oko 85 milijardi kuna u razdoblju od 2014. do 2020.) osjetno manji od ukupnih hrvatskih investicija, u privatnom i javnom sektoru, u samo jednoj godini prije krize.2

Novac koji se „dobije“, dakle, iako se može trošiti na korisne stvari (kao što je npr. infrastruktura, školstvo i sl.), zapravo je naš novac, tj. samo dio našeg novca koji smo uplatili u proračun EU. Veće, jače i dobro organizirane države (kao Poljska) uspijevaju dobiveni novac upotrijebiti kao nadopunu već planiranim aktivnostima. Slabije, manje i birokratski neorganizirane države kao što su Hrvatska ili Bugarska u startu ostaju bez velikog dijela za njih predviđenog novca jer ne uspijevaju napisati dovoljan broj projekata, a i dio koji dobiju zapravo rasipaju na toj državi često nepotrebne aktivnosti, što znači i rasipanje novca.

Dobar dio projekata zapravo služi provođenju zakona i strateških planova EU (npr. liberalizacija energetskog sektora, izgradnja određenih cestovnih pravaca i sl.), koja pak ponajprije gleda interese krupnog kapitala u razvijenim zapadnim zemljama EU. Bruxelles nam po svom nahođenju diktira kako ćemo taj svoj novac trošiti. Tako zapravo pojedine države članice troše svoj novac (jer se većina projekata sufinancira, tj. države moraju same namicati dio novca), vrijeme i resurse svoje birokracije i javne uprave na projekte koji nisu nužno u interesu samih tih zemalja. Tzv. oportunitetni trošak s EU fondovima znači da smo s tim fondovima moguće propustili priliku da razvijamo domaću industriju s višestrukom multiplikacijom (vezanjem drugih industrija i usluga), kao što je brodogradnja, ograničivši se na ono što ti fondovi dozvoljavaju a u što nas Evropska komisija, zapravo, gura.

EU fondovi rijetko što financiraju 100 %. Vrlo često Hrvatska mora platiti 10 %, 20 % ili više troškova sama, a postoji i institucija predfinanciranja gdje zemlja sama plaća 100 % troškova pa tek naknadno dobiva refundaciju od EU. U svim tim slučajevima Hrvatska se mora zadužiti kod banaka da bi namakla ta sredstva – a banke su većinski u privatnom stranom vlasništvu razvijenih zemalja iz EU, čime pogodujemo inozemnim ekonomijama. Također, kada se sredstva i dobiju (npr. za kupnju tramvaja, spremnika za otpad i sl.), evropske propozicije propisuju da se ona moraju utrošiti na točno određen način, tj. kupovati od točno određenih proizvođača, što u praksi znači da će Hrvatska svojim novcem (koji je „dobila“ iz fondova EU) morati kupovati recimo nizozemske kante za smeće ili njemačke tramvaje, čime se opet pogoduje industrijama najrazvijenijih zemalja jezgre Evropske unije. U cjelini gledano, korištenje evropskih fondova zapravo vodi samo reprodukciji ekonomskih nejednakosti u EU i daljnjem razvoju ekonomija već razvijenih zemalja, a na štetu nerazvijenih zemalja periferije EU.

Treba dodatno napomenuti da EU kroz financiranje udruga civilnog društva, pojedinačne društveno korisne projekte i sl., među ostalim, gradi svoju društvenu legitimaciju – recimo, ako većina NGO-a u nekoj zemlji ovisi o EU fondovima, teško je očekivati da će ti isti NGO-i biti kritički raspoloženi prema EU.


1.“Više novca dajemo u EU nego što povlačimo!”.

2.“Iluzije o fondovima EU”.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?

×

Greška

[OSYouTube] Alledia framework not found