Piše: Mirta Mataija

Kao matematičarka volim pojednostavniti stvari, ogoliti ih do sastavnih dijelova, atoma, pa onda te atome pogledati sa svih strana dok slika ne postane dovoljno jasna. Zato znam da će ekonomisti i humanisti naći mnoge zamjerke mom rezoniranju u nastojanju da u svoja promišljanja obuhvate sve dijelove složenog društveno-ekonomskog sustava. Kako bilo, jedino se nadam da će otvorenog uma pristupiti čitanju moje analize i na kraju dati konstruktivnu kritiku koju bih uvrstila u svoje razumijevanje stvari.

Situacija u kojoj se danas nalazi svijet je nestabilna. Priznali su to i najmoćniji svjetski vođe okupljeni na summitu G8. Nestabilnost na koju smo više manje navikli u zemljama takozvanog trećeg svijeta, opasno se prelijeva na ulice razvijene Evrope. Kao odgovor na zadnju u nizu recesija koje se, uvjeravaju nas stručnjaci, ciklički ponavljaju u kapitalizmu kao prirodan proces, onako kako se proljeće ponavlja u ciklusu godišnjih doba – kao odgovor na tu krizu ponuđene su nam mjere štednje, rezanje javne potrošnje, smanjivanje plaća i mirovina, otpuštanja radnika i druge nedaće koje su zahvatile srednji sloj društva. No, kako je uopće došlo do te krize?

Od 1980-ih na ovamo počelo se događati jako prelijevanje novca iz javne upotrebe u privatne ruke. Nekoliko mehanizama je bilo potrebno pokrenuti kako bi došlo do tog fenomena. Prvo – osnivanje Svjetske trgovinske organizacije i guranje trgovinskih sporazuma kojim je ukinuta većina carina. STO službeno je osnovana 1995., ali do tada je već bio vođen dobar dio trgovinskih pregovora i trgovina je liberalizirana, odnosno uklonjene su prepreke u vidu carina i drugih ograničenja u vanjskoj trgovini na svjetskom nivou. Ova deregulacija je dovela do situacije da su najveće tvrtke preselile svoja poslovanja u siromašne zemlje u kojima su mogle proizvoditi neusporedivo jeftinije (neusporedivo niže plaće radnika, nebriga za okoliš, nebriga za sigurnost na radu...), uvoziti tu tako proizvedenu robu u „razvijene” zemlje bez carina i prodavati je po istim ili većim cijenama još uvijek postojećoj srednjoj klasi i na taj način ostvariti do tada nezamislive profite. Problem s ovim pristupom je u tome da je velik broj radnika u razvijenim zemljama ostao bez posla, a time i bez plaće i mogućnosti kupnje proizvoda, ali bez obzira na to grafikoni koje su na prezentacijama izvršni direktori pokazivali dioničarima sigurno su bili impresivni, barem u prvim godinama nakon „patentiranja” novog načina proizvodnje.

Drugi faktor koji je pratio ovu deregulaciju vanjske trgovine i koji je pridonio prelijevanju novca i dobara iz javnog u privatne ruke, bilo je ukidanje, odnosno smanjivanje stope poreza najbogatijima. Tako je tijekom 1980-ih u SAD-u najviša stopa poreza koju su plaćali najbogatiji na prihod od kaptala, ne na prihod od rada(!) smanjena sa 70 % na 50 %, a zatim i na 28 %. Kasnije, tijekom 1990-ih je ta stopa povećana, ali više nikada nije prešla 40 %. Slična stvar dogodila se u Hrvatskoj s najnovijom poreznom reformom koja je najviše pogodovala onima s najvišim primanjima. Kao dio te reforme povećan je prag oporezivanja osobnog dohotka po najvišoj stopi sa 17.500 na 30.000 kuna. Ta najviša stopa iznosi 36 %. Još je gora situacija ako se pogledaju stope po kojima se oporezuje dobit – one ne prelaze 20 %, a u najvećem broju slučajeva iznosi tek 12 %. Ovome treba dodati da na primjer Irska svoj ekonomski rast temelji upravo na poreznom rasterećenju multinacionalnih kompanija i prebacivanju tog opterećenja na ljude.

Treći faktor bila je deregulacija najvećih plaća što je omogućilo da plaće najviših dužnosnika velikim poduzećima „eksplodiraju” i odlete u nebo, pa se došlo do situacije da izvršni direktori u prvih par sati prvog dana nove godine zarade onoliko koliko će njihovi radnici zaraditi tijekom cijele godine.

Osim ovih, vjerojatno postoje i drugi mehanizmi, ali ovi su meni kao neekonomistici najočitiji.

Kao posljedica tog prelijevanja bogatstva pojavila se nestašica novca u državnim proračunima, te se odgovorilo mjerama štednje i to tamo gdje se jedino moglo – u javnom sektoru koji je tim mjerama devastiran. A drugi odgovor na taj nedostatak novca još je više zastrašujuć – to je davanje prirodnih resursa koji predstavljaju javno dobro, kao što su izvori pitke vode, obala, otoci i šume u privatne, dugogodišnje koncesije.

Socijalizam, za razliku od kapitalizma, ima za cilj okrenuti tijek novca iz privatnih ruku nazad u javnu sferu, tamo gdje se vrijednost i stvara. Pod javnom sferom podrazumijevam u prvom redu radnike i umirovljenike i to ne samo u takozvanom javnom sektoru (obrazovanje, zdravstvo, sudstvo, javna uprava...), nego na sve radnike. Pod javnom sferom podrazumijevam i proračun države kojim će se osigurati kvalitetne usluge, održavanje infrastrukture, te zadržavanje prirodnih resursa u državnom vlasništvu, točnije pod društvenom kontrolom.

Mjere kojima će se provesti taj povrat novca iz privatnog nazad u društveno vlasništvo zapravo su jednostavne i same po sebi ne moraju biti nasilne. Treba obrnuti mehanizme koji su doveli do osiromašivanja većine svjetske populacije i degutantnog bogaćenja nekolicine pojedinaca: regulacija međunarodne trgovine i vraćanje državama pravo na uvođenje carina i drugih mjera zaštite vlastitih ekonomija, oporezivanje prihoda od kapitala po najvišim stopama (predlažem 90 %), uvođenje radničkog samoupravljanja u sva poduzeća (bila privatna ili ne), te reguliranje omjera najviše i najniže plaće u svakom poduzeću. Za njihovo provođenje potreban je, međutim, širok društveni dogovor. Druga mogućnost je nasilje u koje svijet polako, ali sigurno tone.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?