Ovih dana u medijima pratimo neviđenu hajku na radnike brodogradilišta. Iako smo mislili da su mediji već davno dodirnuli dno oni dokazuju da uvijek može niže. Neki dan tako na Indexu kao tipičnom neoliberalnom mediju čitamo kako je otprilike jednak novac potrošen za ratne štete u Vukovaru i za spas Uljanika. Povlačiti ovakve paralele znači samo jedno, stvarati medijsku histeriju koja režimu priprema uvjete za daljnje urušavanje brodogradnje.

Spajanje nacionalnih sentimenata s navodnom ekonomskom devastacijom klasična je forma režimske propagande. Jer što ovu zemlju, pa i Vukovar, može izvući iz višegodišnje krize nego ulaganje u industrije u kojima imamo ekspertizu i iskustvo? S druge strane, upravo je deindustrijalizacija koju pratimo od devedesetih na ovamo uništila sve perspektive ljudi u Hrvatskoj pa tako i u Vukovaru kojeg se voli izdvajati kao mjesto "posebnog pijeteta".
Tome parira članak koji čitateljima nudi uplatnicu na 7500 kuna i slobodan izbor želite li uplatiti novac koji bi navodno svima zaposlenima u RH vlada "izbila" iz džepa kako bi spasila Uljanik. 

Ovakvi medijski konstrukti samo su dio aktualne hrvatske politike koja ne koristi radnoj većini. Zaobilaze se važne činjenice. Brodogradilišta su svake godine u državni proračun kroz porez vraćala više nego što je država u njih ulagala. Da sve brodograđevne velesile pomažu svoju brodogradnju makar u trenucima nelikvidnosti, nabavke materijala, što se sve vrati višestruko nakon realizacije broda kao jednog od najkompleksnijih proizvoda. Brodogradnja je, uz svu devastaciju koja traje godinama, još uvijek jedna od temeljnih naših izvoznih industrija u kojoj držimo visoko 7. mjesto u Evropi.
Uz to brodogradnja na sebe "vuče" popratnu industriju kao što je famozni IT sektor o kojem volimo sanjati kao razvojnom i pokretačkom.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?