Delegati Radničke fronte prisustvovali su obljetnici oslobođenja koncentracijskog logora Kampor. Nažalost, ujedno smo bili i jedini prisutni hrvatski politički predstavnici izuzevši gradonačelnika grada Raba. Šačica antifašističkih udruga iz Slovenije i Hrvatske, položilo je vijenac u znak počasti žrtvama.
Danas je Kampor, 80-tak godina kasnije, sa svojim obiljem plaža i sunčanih sati omiljeno turističko odredište mnogih. Ali upravo Rab, taj prekrasan, danas idiličan i veseo otok ispunjen zvukovima bućkanja na plaži i djece, skriva mračnu povijest. Zbog svoje suhe, sirove mediteranske klime i relativnoj izoliranosti od kopna, odabran je za lokaciju ovog omraženog logora. Zloglasni Kampor slovi kao “logor za djecu”. Što ga čini još više zastrašujućim, pogotovo ako se prisjetimo da nije jedini.
Kroz njega je prošlo 15000 ljudi, mahom žena i djece, a procjenjuje se da je sveukupno 4500 ljudi izgubilo živote radi neljudskih uvjeta. Talijanski okupatori skupljali su žrtve poglavito iz čabarskog kraja u Gorskom kotaru te preko puta, u Sloveniji, iz okruga Kočevja.
Nedostatak ljudskosti je otišao toliko daleko, da su zatvarali i malu djecu od nepune 3 godine i manje, pod optužbom simpatiziranja partizanske vojske. Zadatak je bio okrutno jednostavan. U potpunosti istrijebiti tamošnje domicilno stanovništvo.
Potresno svjedočanstvo preživjelog logoraša, usjeklo se u sjećanje ove članice RF-a. Razina okrutnosti je čak iznad one nacističkih vojnika. Naime, nisu koristili plin, niti puške nit’ batinu, već su djecu i žene postepeno izgladnjivali dok nisu umrli od gladi. Dirljiva je i priča fašističkog vojnika mekog srca koji se sažalio nad djevojčicom i poklonio joj koru od naranče. Upravo radi tih vitamina uspjela je preživjeti. Nažalost, tu staje priča o njihovom dobročinstvu.
Republika Slovenija je na obljetnicu poslala samog ministra obrane Marjana Šareca. Prvi put ikada, pojavili su se i talijanski vladini predstavnici, pripadnici parlamenta iz Lijeve radikalne stranke, kojima treba čestitati na hrabrosti i dostojanstvenom odnosu prema svojoj prošlosti. Međutim, očigledno značajan datum, 10. rujna, za slovensku i talijansku vladu, nije podigao ni zrnce prašine u hrvatskim medijima. Tu se postavlja nekoliko pitanja.
Zašto politički vrh Republike Hrvatske nije prisustvovao ovoj obljetnici? Je li to zato što slovenski ministar obrane može glasno uzviknuti "Smrt fašizmu!" na kraju svog govora, dok je to nezamislivo za našu vlast. U kojem trenutku u povijesti se kotač preokrenuo tako da je sramota biti protiv fašizma?
Povijesna epoha u kojoj se nalazimo još je tužnija kada shvatimo da je mlađim generacijama, rođenima nakon rata 90-ih, ovaj logor potpuna nepoznanica. On nije uvršten u školski kurikulum, niti se igdje, čak ni na historiografskim simpozijima ne govori o njemu, kao i mnogi drugi zločini koji su se dogodili našem narodu za vrijeme Drugog svjetskog rata. Upravo zato je bitno pitanje: "Zašto antifašizam danas?"
Antifašistička baština i sjećanje na zločine, unatoč mučnosti tih sjećanja, zalog je za budućnost. U Zagrebu svako malo osvanu grafiti svastika i ustaških parola. Kao da smo zaboravili što to znači.
Sjećajući se, obilježavajući, ne iskrivljavajući povijest, nadamo se da se više nikad neće ponoviti slični zločini kao Kampor. Neki su izgleda zaboravili da smo mi Slaveni u nacističkoj ideologiji obilježeni kao inferiorni. Širi se, nažalost, opet opasnost fašizma po Evropi. Zato njegovanje antifašizma nikad nije bilo važnije, a kao podsjetnik gdje nas krajnja desnica može odvesti.
Ne ponovilo se!
Galerija fotografija