Vladin Prijedlog Zakona o radu uz inflaciju i krizu još je jedan jesenski udar na radništvo u Hrvatskoj!
Glavna svrha Zakona o radu trebala bi biti zaštita radnica i radnika kao slabije strane radnog odnosa. Vladin Prijedlog Zakona o radu ukazuje na stav o navodno nužnoj „fleksibilizaciji” radnih odnosa i prilagodbi potrebama „tržišta”. Prijedlog zakona omogućuje izrazitu liberalizaciju radnih odnosa na štetu radnika usprkos posljedicama koje je takav politički smjer ostavio posljednjim velikim izmjenama Zakona o radu 2014. godine.
Podsjetimo - umjesto najavljene povećane konkurentnosti našeg gospodarstva došlo je do naglog porasta nesigurnih oblika rada poput agencijskog rada, rada na određeno i rada na crno, što je pridonijelo masovnom iseljavanju radno sposobnog stanovništva - 17,6% (EU prosjek je tek 3,3%, ispred nas je samo Rumunjska), Hrvatska je vrlo brzo postala zemlja s najvećom brzinom stope rasta privremenog zapošljavanja u EU. Hrvatska je danas po prekarnome radu, kojeg Eurostat definira kao rad s ugovorom na manje od 3 mjeseca, druga najlošija zemlja u EU s 4,8 % zaposlene populacije naspram prosjeka od 2,2 posto (a 2018. godine smo bili i na 8,4 % ). Prema podacima HZMO-a 90 % novozaposlenih i 25 % ukupno zaposlenih radi na određeno.
Pokušaj stvaranja gospodarske konkurentnosti putem snižavanja cijene radne snage (tzv. interna devalvacija) pokazala se najgorom mogućom politikom. Interna devalvacija je povezana s presnažnim oslanjanjem na uslužne djelatnosti, dok se dosljedno desetljećima odvija deindustrijalizacija, uništavanje privrednih sektora koji imaju izvozni potencijal. Rapidnim oduzimanjem zadnjih poluga razvoja temeljenog na znanstvenom i tehnološkom razvoju desetljećima pratimo “utrku prema dnu”. Pozitivni pomaci u privredi ne mogu se postići na način snižavanja prava radnika već industrijskim politikama koje naglasak stavljaju na znanstveni i tehnološki razvoj, reindustrijalizaciju i industrije s izvoznim potencijalom i multiplicirajućim učincima na privredu.
HDZ ovim prijedlogom sugerira, ponovno, da će snižavanje radničkih prava, “osloboditi” poslodavce i stvoriti “poduzetničku klimu” - što je ne samo anti-radnički već i iluzorno, jer se takvim mjerama ne potiče gospodarstvo već samo stvaraju teži i lošiji radni uvjeti za radnike.
Izdvojili smo najkritičnije elemente Prijedloga zakona:
1. Uvodi se koncept “izvanrednih okolnosti” koje će poslodavcima omogućiti, da bez obzira na (ekstra)profit, radniku ne isplate 30% plaće!
Prijedlog zakona omogućava da se radniku oduzme pravo na naknadu pune plaće u slučaju izvanrednih okolnosti nastalih uslijed epidemije bolesti, potresa, poplave, ekološkog incidenta i sličnih pojava, gdje bi zagarantirana naknada bila u visini od samo 70% prosječne plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca, te se visina te naknade može i smanjiti kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu. Smanjivanje plaće je ovime omogućeno bez propisivanja uvjeta pod kojima bi došlo do primjene ovakve mogućnosti i neovisno o tome koliki je poslodavac imao profit prije izbijanja izvanrednih okolnosti i jesu li te okolnosti uopće negativno utjecale na njegovo poslovanje.
Poslodavcu se ovime omogućava znatna ušteda na plaćama, bez ikakvog uvida u prihode koji mogu godinama i mjesecima biti značajno iznad prosjeka, dok je poznato da radničke plaće u RH nisu iznad prosjeka EU.
2. Dok druge zemlje skraćuju radni tjedan HDZ ga povećava i to u zemlji u kojoj ni postojeći prekovremeni sati često nisu plaćeni, plaća nije dostatna za osnovne potrebe, a radnici rade više od EU prosjeka!
Iako se u Hrvatskoj radi više nego u drugim zemljama EU - prosječni radni tjedan u EU je 37 sati, u RH se radi 39.5 tjedno u prosjeku, ispred nas su u radnim satima samo Rumunji, Bugari i Poljaci - prijedlog donosi povećanje čak za 16 sati u pojedinom razdoblju! Povećanje dozvoljenih prekovremenih sati, dodatno fleksibiliziranje rada za drugog poslodavca omogućava da se umjesto 40 tjedno radi 56 sati! Dodatnih 16 sati tjedno u razdoblju od četiri mjeseca, znači da radnik četiri mjeseca neće imati nužan odmor od 2 dana tjedno već je zakonski omogućeno da radi svaki dan. Time se praktički radnike dovodi u poziciju radnika 19. stoljeća, a rezultate radničkih i sindikalnih borbi za 8-satni radni dan s nužnim odmorom vikendom - u potpunosti briše.
3. Rad na izdvojenom mjestu rada postaje mehanizam dodatnog izrabljivanja radnika i posebno radnica na koje se prebacuje skrb za starije, nemoćne, djecu!
Ovim izmjenama je zakonodavac uveo nejasnu odrednicu “izvanrednih uvjeta” kao opravdanje za sve neregularnosti kojima svjedočimo u vrijeme globalne epidemije.
Izvanredni uvjeti nisu definirani kao oni koji onemogućavaju nastavak poslovanja radnika na prethodnom mjestu rada i uslijed kojih je došlo do prekida rada, već to mogu biti bilo kakvi uvjeti koji su subjektivno tako određeni.
Tako se dozvoljava izostanak obveze davanja informacije o rasporedu radnog vremena, prekovremenom radu, preraspodjeli radnog vremena, noćnom radu i stankama u radu na izdvojenom mjestu rada. Izostaje kao nužni sastavni dio ugovora o radu sigurnost i zaštita zdravlja radnika. Poslodavac neće biti dužan nadoknaditi radniku troškove nastale zbog obavljanja posla ako razdoblje takvog rada ne traje duže od 15 radnih dana neprekidno (iako tako mogu raditi pola radnog vremena i više, ali ne neprekidno).
I konačno - jasno je da se uvođenjem rada od kuće u slučajevima potrebe nužne skrbi (djeca, nemoćni i stariji) uvodi mogućnost da se država odriče obaveze takve skrbi, koju ionako u mnogim slučajevima odbija preuzeti, a koja će sada uglavnom pasti na leđa žena, što je i ionako i do sada bio slučaj, ali je sada i zakonski regulirano i omogućeno.
4. Rad na određeno vrijeme i dalje se neće iskorijeniti, iako smo šampioni u EU po takvom izuzetno nesigurnom obliku rada koji bi trebao biti rijedak i izniman način uređivanja radnih odnosa!
Prijedlog reguliranja rada na određeno vrijeme do tri godine nedovoljno štiti radnike. Institut ugovora o radu na određeno vrijeme predviđen je kao izniman način uređivanja radnih odnosa, međutim, u Hrvatskoj je on gotovo postao pravilo.
Također se od ograničenja od tri godine izuzimaju slučajevi nejasnih “drugih objektivnih razloga” dopuštenih zakonom ili kolektivnim ugovorom. Nedopustivo da se kolektivnim ugovorom ugovaraju lošiji radni uvjeti od zakonski određenih. Također ako se izuzetak koji se odnosi na zamjenu privremeno odsutnog radnika ne ograniči na jednog privremeno odsutnog radnika kojeg zamjena može mijenjati, radnici će (čest slučaj u školstvu) godinama raditi “na zamjeni” na ugovorima na određeno vrijeme.
5. Članovi sindikata potpisnika kolektivnog ugovora imati će veća prava od ostalih radnika!
Svi oni sindikati i njihovi članovi kojima je onemogućeno ono što je i ZOR-om opisano kao osnova sindikalnog djelovanja – sklapanje kolektivnog ugovora, sada se i konkretno namjeravaju učiniti radnicima drugog reda koji će zbog volje poslodavca i većih sindikata imati manja prava od članova tih istih, većih sindikata. Namjera sindikata koji predlažu ovu odredbu je da bez imalo svoga truda i kvalitetnog rada dobiju nove članove i njihove članarine, kao i da dođu do članova i članarina ostalih sindikata te u konačnici tako i ugase svoju sindikalnu konkurenciju.
6. Legalizira se izuzimanje digitalnih platformi od svake odgovornosti prema radniku i štiti ih se od tužbi!
Prijedlog zakona omogućava potpuno odricanje odgovornosti digitalnih platformi i prebacivanje odgovornosti na posrednike - agregatore, odmah nakon potpisivanja ugovora između agregatora i platforme digitalna platforma nema više odgovornosti, pa i ukoliko agregator ne bude isplaćivao plaće radnicima u narednim mjesecima.
Radnici koji nisu kvartalno ostvarili prihod veći od 60% bruto iznosa tri mjesečne minimalne plaće utvrđenog posebnim propisom neće biti zaštićeni ugovorom o radu.
Prijedlog zakona pridonosi netransparentnosti i nepredvidljivosti radnih uvjeta (upravo suprotno intenciji Direktive s kojom se usklađuje) - Prijedlog ne donosi referentne sate i dane unutar kojih se od radnika može tražiti da radi, već se određuje da „radnik ima dužnost obavljati posao”; Prijedlogom zakona omogućava da se radniku ne plati minimalne zajamčene sate ako je radnik te sate odbio raditi iako razlozi za to odbijanje mogu biti opravdani; Prijedlog zakona ne definira koji je to rok u kojem ukoliko je obavijest o potrebi izvršenja zadatka došla - zadatak „nije moguće izvršiti”.