Ustavna promjena vraćanja prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece važna je jer se umjesto konstantnog „gašenja vatri” ljevica i dio centra okupljaju oko afirmativnog prijedloga u smjeru povećavanja prava žena. Iako pravo žene da slobodno raspolaže svojim tijelom predstavlja davno izboreno pravo, te je postojalo u ustavu iz 1974. godine, vraćanje prava na prekid trudnoće u Ustav RH, u odnosu na borbu s ultrakonzervativnim stavovima oko lažnog pitanja kada počinje život, te pokušaja da se spriječi zabrana pobačaja - predstavlja afirmativnu promjenu umjesto stalne defanzive od devedesetih na ovamo.
A ta je defanziva poznata. Prava žena limitiraju se od notornog izbacivanja prava na pobačaj iz ustava 1990., ekonomske krize 2008/9. godine kada su mnoga socijalna i ekonomska prava žena ugrožena, pa sve do epidemije COVID-19 kada se država povlači kao pružateljica mnogih socijalnih servisa a briga za starije, nemoćne, djecu, uz redovan posao, prevaljuje na žene. U novom nacrtu Zakona o radu to opterećivanje žena HDZ planira i zakonski omogućiti (radom na pola radnog vremena, uz institute „nepredvidivog radnog vremena” i rada od kuće uz brigu za djecu, starije i nemoćne).
Da smo bili stalno u defanzivi to nam je lijepo objasnio i Vladimir Šeks koji je poručio da je moglo biti i gore – da je on spriječio da u Ustav RH uđe i odrednica da „život počinje od začeća”. Drugim riječima – budite zadovoljni s Ustavom koji je izbacio pravo na pobačaj kao poimence navedeno pravo, jer je u njega moglo biti uvrštena zabrana pobačaja. Stalna borba protiv zabrane pobačaja koju guraju ultrakonzervativne udruge gura javnost u besmislene rasprave o tome kada počinje život, dok vraćanje prava na pobačaj u Ustav pozitivno tumači postojeća prava i osnažuje ih. Prema riječima Krunoslava Olujića su-autora RH Ustava iz 1990. - kada je po nalogu Kaptola to pravo izbačeno, odmah su se pojavili zahtjevi za zabranom prava na pobačaj.
Pogledajmo samo SAD u kojem se strahuje od zabrane pobačaja što predstavlja, nakon 50 godina, pobjedu ultrakonzervativnih udruga (čije su ispostave u nas Željka Markić i Dubravka Hrabar) – a koje su godina radile na podrivanju prava proisteklog iz slučaja Roe protiv Wadea kojim se izjednačila nejednaka praksa u svim državama SAD-a, te žene izborile pravo na pobačaj.
Oni koji kažu – to pravo već imamo, te ga nije potrebno ustavno definirati - zanemaruju da je u RH „na mala vrata” uvedeno u najmanju ruku otežavanje prava na pobačaj, jer ako 60% ginekologa ima priziv savjesti, u nekim bolnicama u nekim gradovima praktički nema ginekologa koji rade pobačaj – onda je to pravo samo na papiru.
Može se reći da će i pravo u Ustavu biti samo pravo na papiru – no da bismo ojačali pravo svake žene na izbor, ne postoji snažnija poruka od vraćanja tog prava izrijekom u Ustav RH, temeljni dokument jedne zajednice. Teško bi neke bolnice, liječnici, ministarstvo zdravstva, ministar zdravstva i drugi koji mogu imati drugačiji osobni stav od većine koja je za pravo na slobodni izbor – mogla to pravo tumačiti kako ih volja. Teško bi se igrali mačke i miša, a ta bi vječna igra između ultra-konzervativne manjine koja je usmjerena prema otežavanju tog prava i društvene većine koja je za to pravo – postala u najmanju ruku otežana. Većina u Hrvatskoj je za to pravo – istraživanje agencije Ipsos iz 2020. godine pokazuje da čak 81% ispitanika smatra da bi žene trebale imati pravo na izbor, dok tek 7% ispitanih ima suprotan stav. Zbog toga je izraz te većine potrebno i jasno artikulirati.
Bili smo desetljećima u defanzivi - sada idemo u ofanzivu!