Kada je naša zastupnica Katarina Peović neki dan u Saboru pitala premijera ima li kontakte sa Slovenijom i jesmo li u pripravnosti, imamo li protuzračnu obranu u slučaju da dođe do raketiranja nuklearke Krško što bi imalo razorne posljedice – optužio ju je da širi paniku, a od tada ponavlja i da je ruski plaćenik jer jedino RF nije glasala za njegovu Deklaraciju o Ukrajini – dokument koji militarizira društvo, ekskulpira NATO ekspanzionizam i američki imperijalizam.
Jučer, nakon što se letjelica od 6 tona srušila neposredno u blizini najveće spavaonice hrvatskih studenata, premijer piše pisma NATO-u jer se „to nije smjelo dogoditi” i jer „to ne možemo tolerirati”. „Napisao sam pismo i želim odgovore” hrabro poručuje Andrej Plenković nakon što je zbog puke sreće izbjegnuta tragedija jer je bespilotna letjelica od 6 tona mogla pasti samo stotinjak metara dalje na puni studentski dom. A mogla je pasti i na mađarsku nuklearku.
Iz dana u dan postaje jasnije da Plenkovića jedino zanima skupljanje političkih bodova na ratu, a da o sigurnosti ljudi uopće ne razmišlja. Umjesto sigurnosti Plenković radi na tome da mu oporba plješće (ne samo metaforički) – upućujući iz dana u dan u Sabor deklaracije, zaključke, depeše koji nemaju nikakvu svrhu ni smisao osim da neutraliziraju oporbu. Istovremeno se s pravim problemima uopće ne bavi.
Jučer se premijer sjetio brinuti jer je bespilotna letjelica preletjela iznad nuklearke u Mađarskoj, letjela preko Mađarske 40 minuta (!) i pala na glavni grad Hrvatske, bez ikakve reakcije NATO snaga - o kojima pak slušamo, a od početka agresije na Ukrajinu intenzivno, da su dar s neba koji nam se desio, da sva sreća što smo sada u NATO-u, jer sada ne bismo bili sigurni. Možda da nismo u NATO-u ne bi naš Jarun bio niti na ratnoj karti. No čak i da ostavimo po strani raspravu o NATO-u – iako se u taj vojni savez ušlo bez referenduma, bez ikakve demokratske rasprave i odlučivanja, a plašilo nas se da je to jedino što nam garantira sigurnost, evidentno je da nismo sigurni, a vladajući ne rade ništa da bi tu sigurnost popravili.
Jučer je letjelica od 6 tona letjela nad Rumunjskom, preko Mađarske, uletjela u Hrvatsku – prošla dakle preko zračnog prostora tri zemlje u sklopu NATO-a. Za sprečavanje jučerašnjeg napada dovoljno bi bilo da je netko uključio radare i razmišljao svojom glavom. Navodno smo ušli u NATO da budemo sigurniji, navodno je sudjelovanje u NATO „ojačanoj budnosti” zalog sigurnosti i jedni način uspostave mira.
U sklopu Plenkovićevih depešica i poslanica, čestitarenja na koje se sveo Sabor od početka rata – jučer je izglasano i slanje hrvatskih vojnika u Mađarsku u sklopu aktivnosti „ojačane budnosti NATO-a”. RF je jedini, ponovno, bio protiv. Navodno postoji „ojačana budnost NATO-a” i mi u toj „ojačanoj budnosti”, navodno sudjelujemo i sigurni smo, zbog nje, pa sada šaljemo i još 70 vojnika da još ojačaju tu već navodno „ojačanu budnost”.
No čini se da ta „budnost”, bilo kakva, nije ono što čovjek podrazumijeva pod „budnošću”, već da je to duboki san. Ako sva ta silna vojska i tehnika nije „budna” prema šestotonskom projektilu usmjerenom na hrvatsku mladost usred glavnog grada Hrvatske, onda je pitanje prema čemu je ona budna – što ona zapravo štiti? Možda je važnije ulagati još više u opremu, izdvajati još više novaca kako bismo simbolički prijetili, zveckali oružjem, huškali, slali vojsku na granice NATO-a i tako stvarali svijet nove blokovske podjele – no ne i branili ljude od opasnosti, štitili nuklearke od projektila i, kome to uopće pada na pamet, gradili mirotvornu, obrambenu, solidarnu, a ne napadačku i huškačku politiku.
Ne ratu među narodima, ne miru među klasama!