Zakon o šumama

Zakon o šumama

Prema ovom Prijedlogu izmjena Zakona o šumama, uz obrazloženje umanjivanja utjecaja COVID-19 na hrvatsko gospodarstvo, predlaže se smanjenje stope po kojoj se obračunava naknada za općekorisne funkcije šuma za 10% i oslobođenje od plaćanja naknade za veliki dio pravnih i fizičkih osoba, a čiji prihod je manji od 7,5 milijuna kuna prihoda (do sada je bilo 3 milijuna). To znači da se smanjuje broj privrednih subjekata obuhvaćenih ovom naknadom za nekih 50%, 20 tisuća obveznika, pa bi ovu obavezu imalo tek negdje oko 10.500 subjekata koji imaju više prihode i to sada samo u smanjenom iznosu od 0,024 % prihoda (bilo je 0,026%).

Ukupno očekivani manjak u proračunu i pomoć vlasnicima firmi s prihodima ispod 7,5 milijuna kuna će zbog toga biti 33 milijuna kuna. To je loše, zašto?

Prvo, Zakonom o procjeni učinaka propisa predviđeno je da se prethodnom procjenom utvrde izravni učinci akta koji se predlaže – ovdje nema procjene izravnih učinaka. No, u izvješću jasno stoji da će se tako doći do smanjenja aktivnosti vezanih uz razminiranje, vatrogasnu djelatnost i gospodarenje šumama i to u situaciji u kojoj već sada imamo zbog nelogičnosti u planu razminiranja određeno manje površina za razminiranje od potrebnog, tako da je već 70 pirotehničara dobilo otkaze, a otkazi se spremaju za još 100 ljudi. Dakle, posljedice i učinak mjere na djelatnosti poput razminiranja, vatrogastva i drugih općekorisnih funkcija šuma, su negativne.

Drugo, nema projekcija kako će takvo minimalno „rasterećenje” pomoći poduzetnicima. Ako su do sada poduzetnici plaćali naknadu od 0,0265% od ukupnog prihoda i to samo oni iznad 3 milijuna kuna prihoda (sada će biti 7,5mli) – to će teško biti ušteda koja će bitnije promijeniti njihov položaj.

No takve se mjere poduzimaju samo zbog popularnosti – društveno fabriciranog konsenzusa oko toga da će se poduzetnicima na ovaj način pomoći, bez da se postave prava pitanja, kao što je pitanje zašto poduzetnici desetljećima, iako su nas uvjeravali u suprotno, nemaju snagu podnijeti teret privrednog oporavka. Ono što ove mjere sigurno neće uspjeti a što bi uistinu bile prave promjene – kako to mnogi ekonomisti upozoravaju, pokrenuti motore rasta – velika poduzeća, ulagati u privredne grane koje imaju mogućnost mjultiplikativnih učinaka, stvaranje velikih subjekata na koje se vežu mali sateliti, što je recimo bila brodogradnja – zadnja izvozna grana u kojoj smo, kada smo bili 3. u svijetu imali pametne industrijske politike, specijaliziranu izvoznu banku i ulagali u tu visokosofisticiranu proizvodnju. (Evo u Rijeci stoji brod Scenic Eclipse, jedan od najmodernijih polarnih kruzera, a kao podsjetnik na to što smo bili sposobni proizvesti prije nego smo se sveli na uslužne djelatnosti, zemlju sobarica i konobara.)

Drvna industrija je pri tom, recimo upravo jedna od takvih industrija koja je mogla i imala mogućnost učiniti nas konkurentnima na EU tržištu i imati multiplicirajuće učinke – biti industrija koja na sebe vuće druge industrije. No Hrvatske Šume umjesto da sudjeluju u njezinom oporavku klijentelistički i neracionalno prodaju drvenu građu. Upravo dobit Hrvatskih šuma i prihodi od poreza mogu uz pomoć državnih subvencija i nadzora pokrenuti takve transformacije.

HŠ ne posluju racionalno, a reakcija na takvu neracionalnost je ova – još jače urušavanje mostova i mogućnosti privrednog oporavka.

Jasno je da HŽ ne posluju racionalno, no ako je riječ o neracionalnom poslovanju – onda je potrebno racionalizirati to poslovanje, a ne dodatno stvar urušavati.

Sva porezna rasterećenja – evo sada i peta reforma kao i ova „kvazi-mjera” idu za tim da što manje poslovnih subjekata obuhvate porezima, istovremeno se prigovara da se prazni državna blagajna – i nikome ne pada na pamet u Vladi da je to dvoje povezano. Danska, Njemačka i druge visoko razvijene EU zemlje imaju kudikamo više poreze i porezna davanja, pa to njihovim poduzetnicima ne smeta da budu konkurentni i da stvaraju visoku dodanu vrijednost. Najniže poreze ima pak Makedonija koja je jako visoko na tzv. „Doing Business ljestvici”, a 50% ljudi u toj zemlji nema za grijanje, a imaju jednu od najviših stopa nezaposlenosti u Evropi.

Podaci kojima Vlada potkrepljuje svoje poteze navodnih „rasterećenja” su takvi da bolje da nisu ponuđeni jer nema nikakvih dokaza da su porezne promjene utjecale na ekonomski rast. S druge strane, konzistentno se pogoduje određenim skupinama. Tako se samo povećavaju nejednakosti u korist kapitala a na štetu radnika.