Autor/ica: Hrvoje Štefan
Pogledajte i naš video: 📢 𝐌𝐉𝐄𝐑𝐄 𝐙𝐀 𝐒𝐔𝐙𝐁𝐈𝐉𝐀𝐍𝐉𝐄 𝐈𝐍𝐅𝐋𝐀𝐂𝐈𝐉𝐄 𝐈 𝐑𝐀𝐒𝐓𝐀 𝐂𝐈𝐉𝐄𝐍𝐀 𝐏𝐑𝐎𝐈𝐙𝐕𝐎𝐃𝐀 𝐔 𝐓𝐑𝐆𝐎𝐕𝐀𝐂̌𝐊𝐈𝐌 𝐋𝐀𝐍𝐂𝐈𝐌𝐀 📢
Hrvatska je u prosincu prošle godine imala najvišu stopu inflacije potrošačkih cijena* među zemljama članicama eurozone i treću najvišu u EU**. Godinu dana ranije bila je na sedmom mjestu u EU. Inflacija u Hrvatskoj zadnjih mjeseci ubrzava dok u većini EU zemalja stagnira. Pored toga, trgovci najavljuju niz novih poskupljenja u 2025. godini i tvrde da su ona nužna jer njihove marže u zadnje dvije, tri godine godine nisu rasle. S druge strane, građani se samoorganiziraju i pokreću inicijative za masovnim bojkotom trgovačkih lanaca i trgovina jer su Vladine mjere za ograničavanje cijena potrošačkih dobara neučinkovite, dok iz HNB-a sliježu ramenima i kažu da ne mogu ništa učiniti po pitanju inflacije, makar je prema zakonu o HNB-u i statutu HNB-a temeljni cilj te institucije „održavanje stabilnosti cijena“.
Pitanje inflacije neizostavno prati i sukob različitih interpretacija koji su glavni uzroci inflacije. Ekonomisti i medijski komentatori (neo)liberalne provenijencije, kao i predstavnici kapitalista i poduzetnika (iz HUP-a, Glasa poduzetnika), inzistiraju da je za recentno jačanje inflacije odgovoran rast potrošnje, što je djelom vezano za iznadprosječni rast BDP-a, ali je u prvom redu posljedica rasta državne potrošnje i predizbornog povećanja plaća zaposlenima u javnom i državnom sektoru. Uz povećanje plaća 'uhljebima’, liberali ističu da su cijene za iste proizvode više nego u drugim zemljama zbog jedne od najviših stopa PDV-a u EU, a pored PDV-a, visina ostalih poreznih i neporeznih opterećenja nametnutih privatnom sektoru, po njima, objašnjava zašto je domaća proizvodnja sve slabija pa je uz naraslu potrošnju/potražnju, rast inflacije logičan rezultat.
Domaći kapitalistički trbuhozborci ponavljaju teorije njihovih zapadnih pandana koji su glavnog krivca za inflaciju locirali u narasloj potražnji zbog rasta državne potrošnje (izvanrednih državnih fondova vezanih uz tzv. korona mjere), čemu je pridodan i faktor niske nezaposlenosti odnosno ‘zategnutosti’ na tržištima rada. Rješenje za tako shvaćenu ‘wage-price’ inflatornu spiralu po njima leži u smanjenju potražnje i „hlađenju“ ekonomije, a primarni alat za postizanje tog cilja je rast kamatnih stopa ključnih centralnih banaka (FED, ECB.)
S obzirom na to da Hrvatska nema monetarnu autonomiju, domaći liberali i kapitalisti traže rezanje državne potrošnje, rezanje mase plaća u javnom i državnom sektoru, **smanjenje PDV-**a i ostalih poreznih i neporeznih davanja. Dakle, traže isto što i inače traže i mantraju.
Inflacija je klasni sukob
Inflacija je fenomen koji ima specifičnu karakteristiku da klasni sukob pojavno iskazuje i ujedno mistificira kao neuobičajen rast relativnih cijena roba. Klasni sukob uspostavlja se, putem inflacije, kao odnos između nominalnog rasta nadnica (ali i penzija i ostalih dohodaka po osnovi rada i socijalnih prava) i rasta cijena roba koje čine potrošačku košaricu dobara. Tako inflacija utječe na vrijednost radne snage kao robe i prema odnosu snaga između organiziranog radništva i kapitala vodi, u pravilu, do njezine realne stagnacije ili pada (i time do rasta stupnja eksploatacije kojeg određuje odnos viška vrijednosti i vrijednosti radne snage).
Inflacija, također, produbljuje unutarklasne tenzije i konkurenciju između pojedinačnih kapitala (gdje, očekivano, bolje prolaze veliki igrači tj. dominantni kapitali na tržištu u pojedinim djelatnostima) i frakcija kapitala (novčani kapital i vjerovnici imaju puno veću averziju prema inflaciji od dužnika jer inflacija relativno smanjuje vrijednost dugova i potraživanja). Općenito, kapitalističkoj klasi ne odgovara visoka opća inflacija jer čini težim i neizvjesnijim planiranje ulaganja i poslovanja te stabilnost vrijednosti kapitala i imovine, a ništa manje problematična nije ni činjenica da nagriza legitimitet kapitalističke ekonomije koja društvenu proizvodnju i raspodjelu regulira putem sustava tržišnih cijena koje su ‘slobodno ugovorene’ i onda kada ‘divljaju’ i produbljuju materijalnu deprivaciju najširih slojeva društva.
Urok zadnje inflacije - porast kapitalističkih profita
S obzirom na to da je spomenuti odnos snaga između kapitala i organiziranog radništva od nastupa neoliberalizma čvrsto na strani kapitala ne čude nalazi brojnih empirijskih studija, s kojima se slažu čak i centralni bankari (npr. Isabel Schnabel, članica Izvršnog odbora ECB-a), da je glavni faktor zadnjeg inflacijskog vala porast kapitalističkih profita a ne rast plaća (kao što je bio slučaj u 1970-ima kada je radništvo na zapadu bilo puno snažnije organizirano. Slično se može reći i za jugoslavensku inflaciju u 1980-ima koja se odvijala u specifičnom institucionalnom okviru tržišne, robno-novčane ekonomije s važnim socijalističkim i proradničkim elementima).
U kontekstu recentnog inflacijskog vala pitanje doprinosa kapitalističkih profita nastoji se, od strane liberalnih i prokapitalističkih komentatora, na sve načine zaobići te okvir javne rasprave usmjeriti na interpretacije prema kojima su državne politike, radnici iz javnog/državnog sektora ali i pretjeran medijski fokus na inflaciju i subjektivnu i anegdotalnu percepciju i inflatorna očekivanja (koja nemaju uporište u objektivnim, statističkim pokazateljima inflacije) njezini glavni pokretači.
Problem je što kapitalistički profiti, njihova struktura i relativno kretanje nisu transparentni kao neki drugi statistički pokazatelji jer nisu na listi službenih statističkih programa (što govori o ideološkom i depolitizacijskom karakteru službene statistike), pa ih je potrebno koncipirati, računati i izvoditi na temelju dostupnosti informacija iz raznih izvora: poslovnih izvješća, administrativnih izvora (porezna uprava, Fina), statističkih istraživanja.
Tamo gdje postoje uvjeti, institucije i kadrovi kapacitirani za takva istraživanja i analize ona su otkrila ne samo da su obrana profita i njihovo povećanje ključni faktori post pandemijske inflacije već su rasvijetlila i mehanizme i politike cijena putem kojih se profiterstvo odvija.
U izvrsnoj studiji koju potpisuju Isabella Waber i Evan Wasner s američkog PERI instituta (University of Massachusetts Amhrest), pod nazivom „Sellers’ Inflation, Profits, and Conflict: Why Can Large Firms Hike Prices in an Emergency“, autori su na primjeru inflacije u SAD-a, ali s referencom i na istraživanja s istovjetnim rezultatima i u nekim članicama EU, pokazali da je podizanje cijena radi obrane ili povećanja profita bio ključni inflatorni mehanizam kojeg su etablirale najsnažnije tvrtke u djelatnostima s visokom tržišnom koncentracijom (tzv.price makeri), a njih su zatim slijedili i drugi akteri u tim djelatnostima.
Takvi nalazi idu protiv uvriježenog stajališta kojeg propagira liberalni mainstream da podizanje cijena koje nije opravdano rastom ulaznih troškova, otvara prostor konkurenciji da s nižim cijenama preuzmu tržišni udio od onih koji neopravdano nabijaju cijene. Waber i Wasner pojašnjavaju da se politike strateškog određivanja cijena ravnaju prema normi „cjenovnog predvodništva“, što znači da vodeća firma u nekoj djelatnosti podiže cijene a ostale ju slijede. S druge strane, smanjivanje cijena se nastoji izbjeći jer ono može dovesti do ‘rata cijena’ i ‘trke prema dnu’ od kojeg će svi kapitalistički akteri imati štete.
Izvanredni kontekst korona lockdowna (plus rat u Ukrajini), koji je utjecao na poremećaje opskrbnih lanaca i rast cijena energenata, predstavljao je početni impuls koji je dao legitimaciju za pokretanje inflacijske spirale. Djelovanje tržišno dominantnih aktera u pojedinim djelatnostima koji podižu cijene u cilju obrane i povećanja profita, treba razumjeti s obzirom na navedeni izvanredni kontekst. U normalnim, neinflatornim okolnostima ne postoji pritisak ali niti legitimna prilika da se tako koristi tržišno dominantna pozicija za obranu i povećanje profita.
Cijene su rasle najviše za najjeftinije proizvode
Također, treba skrenuti pažnju na još jedno istraživanje koje potpisuju Alberto Cavallo i Oleksiy Kryvstov iz National Bureau of Economic Research, „Price Discounts and Cheapflation during the Post-Pandemic Inflation Surge“, provedeno na uzorku od 91 veletrgovačkih lanaca u deset zemalja (Argentina, Brazil, Kanada, Francuska, Njemačka, Italija, Nizozemska, Špajnolska, Velika Britanija i SAD), a ono je pokazalo da su cijene najviše rasle za najjeftinije verzije pojedinog tipa proizvoda, dakle one verzije proizvoda kakve kupuju potrošači iz nižih dohodovnih razreda. To potvrđuje da je „subjektivan dojam“ o značajno višoj stopi inflacije koja pogađa siromašnije potrošače u trgovinama točan, a ne, kako nas uvjeravaju kapitalistički apologeti poput Velimira Šonje, da je riječ o pogrešnom dojmu koji proizlazi iz različitih oblika subjektivnih zabluda potrošača i nema uporište u službenim statističkim podacima o kretanju inflacije.
Cavallo i Kryvstov su, primjerice, za Italiju pokazali da je kumulativna stopa inflacije za sve trgovačke proizvode u razdoblju 2020-2024. iznosila u prosjeku 21%, dok je za najjeftinije bila čak 29% ili za trećinu viša. Nažalost, za Hrvatsku nemamo takvih izračuna, ali ne treba sumnjati da je s obzirom na kartelnu strukturu dobavnih lanaca, visoku koncentraciju u sektoru maloprodaje i stupanj ovisnosti o uvozu, stopa inflacije za najjeftinije verzije pojedinog tipa proizvoda u Hrvatskoj u prosjeku bila i viša nego u Italiji.
Glavne razloge zašto su u Hrvatskoj potrošačke cijene u trgovini zadnjih mjeseci ponovno u uzlaznoj putanji i zašto se cijene istovjetnih proizvoda osjetno razlikuju od njihove razine u drugim EU državama, treba tražiti u spoju kartelne strukture glavnih dobavnih lanaca, devastirane domaće proizvodne baze i inflatornog konteksta koji daje legitimaciju za podizanje cijena od strane dominantnih tržišnih aktera koje zatim slijede i ostali.
Visoka stopa PDV-a nije razlog
Visoka stopa PDV-a nije razlog zašto su cijene istih proizvoda u prosjeku osjetno više u Hrvatskoj nego u drugim EU zemljama, puno više nego što bi to opravdala razlika između stopa PDV-a u na iste proizvode u različitim zemljama. Uostalom, cijene odabranih proizvoda kojima je Vlada RH smanjila stopu PDV-a u pravilu nisu pale već su razliku spremili u džep trgovci, što podsjeća i na snižavanje stope PDV-a na ugostiteljstvo za vrijeme Milanovićeve vlade, dakle u neinflatornom kontekstu, kada nije došlo niti do sniženja cijena pića niti do rasta plaća radnika u ugostiteljstvu već su razliku u džep spremili ugostitelji.
Također, tvrdnje kapitalističkih trbuhozboraca da je rast inflacije u posljednjim mjesecima posljedica rasta potrošnje/potražnje zbog rasta BDP i plaća u javnom/državnom sektoru pa, uslijed sve slabije domaće proizvodnje, narasla novčana potražnja „lovi“ objektivno ograničenu ponudu roba, što dovodi do rasta cijena, polazi od implicitne pretpostavke da je ponuda uvoznih roba također objektivno zadana i ne može se u kraćem roku povećati. No, ponuda uvoznih roba sigurno nije ograničena dosegnutim maksimalnom iskorištenjem proizvodnih kapaciteta rezerviranih za ponudu za zapadna tržišta, pogotovo u kontekstu recesije ili slabog rasta u tim zemljama, već je ponuda za hrvatsko tržište ciljano ograničena radi podizanja cijena i profita glavnih dobavljača i trgovaca.
Rješenja
Dugoročnija rješenja za problem iznadprosječno visokih cijena potrošačkih roba na hrvatskom tržištu, podrazumijevaju jačanje domaće proizvodne baze ali i trgovačke infrastrukture za plasman domaćih proizvoda, što će biti praktički nemoguće postići ako se ne dovedu u pitanje politike i „pravila jedinstvenog EU tržišta“ koje osiguravaju potpuno liberaliziran pristup hrvatskom tržištu stranih, snažno subvencioniranih i na ekonomiji obujma proizvedenih, prije svega prehrambenih, proizvoda. Drugim riječima, dokle god je liberaliziran plasman francuskog ili mađarskog mlijeka i mliječnih proizvoda ili voća i povrća iz ostalih EU zemalja, domaća proizvodnja i ponuda, posebno ona koja dolazi iz segmenta manjih proizvođača ili OPG-ova, u pravilu će biti sve manje isplativa. I to bez obzira što Hrvatska ima sve prirodne predispozicije da bude prehrambeno samodostatna i da se kvalitetna i priuštiva hrana osigura najširim slojevima.
Među liberalnim i prokapitalističkim komentatorima, kojih u javnom i medijskom prostoru ne manjka, Velimir Šonje se ističe prividnom sosfisticiranošću argumentacije i nastojanjem da objašnjenja inflacije fundira znanstvenim referencama i statistikom.
U podužem članku „Povratak inflacije u Hrvatskoj: uzrici i posljedice“, na portalu Arhivanalitika, Šonje se dotiče niza pitanja vezanih uz problematiku mjerenje inflacije, razlike između subjektivnog i anegdotalnog dojma inflacije i objektivnih, statističkih mjerila njezinog kretanja, kako bi pokazao da inflacija objektivno nije toliko visoka koliko ljudi, prije svega oni koji su siromašniji i spadaju u niže dohodovne razrede, imaju dojam da jest.
* tzv. harmonizirani indeks potrošačkih cijena ili HICP
** Prema podacima Eurostata
*** Problematika rasta cijena financijskih usluga i ekstra profita banaka u ovom osvrtu nije razmatrana, no i na nju se mogu primijeniti mnogi nalazi vezani uz strukturno dominantnu i kartelnu tržišnu poziciju zahvaljujući kojoj banke cijede hrvatske građane i okoštavaju hrvatsku privredu. No, to bi ipak bila tema za neki drugi osvrt.