Desetljeća ekonomskog propadanja

Nakon skoro tri desetljeća od restauracije kapitalizma hrvatska ekonomija sve više zaostaje ne samo za najrazvijenijima već i za zemljama u susjedstvu od kojih je nekoć bila ekonomski naprednija. Ekonomska struktura je drastično promijenjena i zemlja je u velikoj mjeri deindustrijalizirana. Poljoprivreda je devastirana i trenutno se, unatoč golemim agro-prirodnim potencijalima, u Hrvatsku uveze hrane u vrijednosti od 1,5 milijarde dolara što je duplo veći iznos od vrijednosti izvezene hrane. Velik broj poljoprivrednih površina nije iskorišten, navodnjavanje je na vrlo niskim razinama, a strategija temeljena na malim proizvođačima, nakon razaranja „socijalističkih mastodonata“, nije se pokazala uspješnom. Uvoz se hrane još više povećao nakon ulaska u EU. U zemlji je također (računajući i umjetno „izbrisane“) više stotina tisuća nedobrovoljno nezaposlenih, a tome bi se moglo pridodati i velik broj prerano penzioniranih (bilo kao kolateralne žrtve prilikom privatizacijskih eliminacija pojedinih poduzeća ili u okviru populacije ratnih veterana), što dovodi do neodrživog odnosa broja penzionera i radnika. Stopa zaposlenosti je među najnižima u Evropi. Ekonomske i socijalne razlike dosegle su ekstremne razine, skoro 800.000 ljudi živi na pragu siromaštva, preko 300.000 ljudi ima blokirane račune, a podjednak broj njih je emigrirao u potrazi za boljom životnom i radnom perspektivom. S druge strane, kapitalistička manjina koncentrira goleme dohotke i bogatstvo – 260 najbogatijih posjeduje pojedinačno 200 milijuna kuna vrijednosti imovine, 50.000 najvećih štediša na štednim računima imaju u prosjeku preko 1.5 milijuna kuna. Evidentno, sve teža ekonomska i socijalna pozicija za većinu ljudi u Hrvatskoj obilato ide u prilog privilegiranoj kapitalističkoj manjini. 

Turizam je postao glavna ekonomska grana i izvozni sektor, s udjelom u BDP-u od oko 20%, no niti jedna od razvijenih ekonomija ne bazira svoj ekonomski razvoj dominantno na turizmu niti turizam u tim ekonomijama ima udio u BDP-u veći od 5-6%. Čekanje greenfield stranih investicija nije se pokazalo kao uspješna „strategija“ – strani kapital je pokupovao ono što mu je isplativo (banke, telekomunikacije, industriju nafte, velik dio lanaca trgovina i sl.), ali nema interesa za ulaganje u proizvodnju. Za to nisu zainteresirane ni banke, danas u 95%-tnom stranom vlasništvu, nerijetko povezane s industrijom iz njihovih matičnih zemalja,  pa se umjesto domaće proizvodnje radije financira puno sigurnija, često uvozna, potrošnja – npr. kupovina automobila, kućanskih aparata, roba široke potrošnje, stanova i sl. Sve vlasti promoviraju strategiju „utrke prema dnu“ (promovirajući potrebu povećanja „konkurentnosti“ kroz „fleksibilizaciju“ radnog zakonodavstva i ukidanje radničkih prava, snižavanje poreza na kapital i najviše dohotke i sl.) iako se rezultati takvih poteza nisu pokazali kao uspješni u sličnim primjerima (recimo u Makedoniji), a i teško je zamisliti kako bi ljudima moglo biti bolje s nižim plaćama i manje prava. Osim toga, istraživanja ekonomista poput J. Mencingera i G. Družića pokazuju da za zemlje poput Hrvatske direktna strana ulaganja, čak i kad bi bila moguća na način na koji to zamišljaju političke elite, ne bi mogla omogućiti pravi razvoj zemlje (socijalno inkluzivni rast ili „pro-poor growth“). Nakon ulaska u EU promovira se ideja da će potrebne investicije i ulaganja doći iz EU fondova, no iznosi sredstava koji stoje Hrvatskoj na raspolaganju za sedmogodišnje razdoblje (2014-2020) osjetno su manji od ukupnih investicija privatnog i javnog sektora u samo jednoj, pretkriznoj godini, što jasno ukazuje koliko su ta sredstva nedovoljna čak i kada bi ih u potpunosti iskoristili. Razvoj hrvatske ekonomije ostaje potpuno iluzoran u uvjetima naše periferne pozicije u okviru evropskog i svjetskog ekonomskog sistema i globalnog tržišta na kojem dominiraju poduzeća kapitalističkog centra. Da bi se tu išta moglo promijeniti potreban je radikalan ekonomski zaokret i promjena i institucionalnog okvira i ekonomske politike iz prokapitalističkih i prorentijerskih u one koji će služiti interesima (radne) većine.

Ekonomski zaokret

Modelu ekonomskog razvitka temeljenog na potrošnji, uvozu (trgovinskom deficitu), vanjskom zaduživanju, rentijerstvu, eksploataciji i bogaćenju elite suprotstaviti model ekonomskog razvitka usmjerenog prema društvenom i demokratskom planiranju proizvodnje, reindustrijalizaciji uz punu zaposlenost, proizvodnji za moralno važne potrebe, ekološkoj i energetskoj održivosti i poticanju poduzeća koja se nalaze pod direktnim upravljanjem ili nadzorom samih radnika.

Trenutni je ekonomski sistem u Hrvatskoj usmjeren prema održavanju moći i dominacije elite a ne prema ostvarenju interesa (radne) većine za punim i svestranim razvojem. Vlast se u Hrvatskoj ponaša kompradorski, što znači da služi dominantno ostvarivanjima interesa stranog kapitala te, u manjoj mjeri, interesima „domaćeg“ krupnog kapitala. Kako je u procesu privatizacije i nekritičke integracije u globalna tržišta, bez sustavnih industrijskih politika i uz politiku precijenjenog tečaja, došlo do deindustrijalizacije zemlje i do golemog porasta trgovinskog deficita (i posljedično vanjskog duga), ne samo da se izgubila kontrola nad strateškim kompanijama kao što su HT, INA ili Pliva te nad praktički kompletnim bankarskim sektorom, već je to značilo i produbljenje pozicije ovisnosti o međunarodnim ekonomskim, financijskim i političkim centrima odnosno smanjenje stupnjeva slobode u upravljanju uvjetima društvenog i ekonomskog razvoja. Sukladno tome, došlo je do nepovoljnih promjena u strukturi domaće ekonomije i poziciji domaćih radnika u globalnoj podjeli rada, a to se manifestiralo kroz produbljenje već spomenute uvozne i kreditne ovisnosti, kroz stagnaciju odnosno relativni pad materijalnog standarda osobne i kolektivne potrošnje. U smislu ekonomske strukture, deindustrijalizacija je značila dominaciju trgovine i financijskih usluga, kao poluga održavanja i širenja uvozne zavisnosti, dok je dominantna izvozna grana postao turizam odnosno turističke usluge.  

Ekonomija koja ide u prilog većini ne može se temeljiti na turizmu i uslugama koji, u hrvatskom kontekstu posebno, znače rentijerstvo (pri)obalnog prostora i poslove niske „dodane vrijednosti“, niskog dohotka i niskih radničkih prava. Hrvatskoj je potrebna reindustrijalizacija i proizvodnja za potrebe, no to je s ovakvom ekonomskom politikom i u uvjetima izloženosti otvorenom tržištu praktički nemoguće zbog puno jače konkurencije iz razvijenih, posebno zapadnoevropskih zemalja. Kako su pokazala mnoga istraživanja, u povijesti praktički da nema primjera zemlje koja bi se razvila na potpuno otvorenom tržištu i bez protekcionizma (zaštite domaće industrije od jače strane konkurencije) i državnog intervencionizma (proaktivnih makroekonomskih i industrijskih politika). Osim toga, kapitalistički model ekonomije u kojem je bitan samo profit privatnog vlasnika i rast ekonomije treba zamijeniti potpuno drugačijim pristupom ekonomiji – onim u kojem se neće gledati samo ekonomski rast i privatni profiti, nego će se gledati kako društvena proizvodnja može zadovoljiti moralno važne potrebe za sve ljude, pri čemu bi jedna od ključnih stavaka trebala biti i puna zaposlenost. Ekonomija koja raste a ima primjerice 10% nezaposlenih (što bi za naše današnje „standarde“ bio čak i uspjeh) jest ne samo nepravedna već i društveno neracionalna ekonomija uz takvo rasipanje (ili nekorištenje) resursa. Svaki čovjek mora imati pravo na zadovoljenje svih moralno važnih potreba i uz to pravo, ukoliko je radno sposoban, treba imati i obvezu ispunjenja društveno potrebnog rada.

Također, ekonomski model mora težiti što povoljnijem „ekološkom otisku“ kada je riječ o proizvodnji i potrošnji energije, transportu, proizvodnji (hrane), zbrinjavanju industrijskog i komunalnog otpada itd. Umjesto proizvodnje energije iz fosilnih izvora, posebice nafte i ugljena, treba poticati širenje obnovljivih izvora energije i to na što decentraliziranijim osnovama, kako bi se osigurala blizina proizvodnje i potrošnje energije kao i što veća energetska autonomija krajnjih potrošača. Pri tom treba ipak uzeti u obzir odnos ekološke prihvatljivosti i ekonomske efikasnosti, gdje ekonomska efikasnost neće biti razmatrana samo u novčanim već i u materijalnim mjerilima i mjerilima utrošenog radnog vremena.

Financijski sektor u funkciji privrede

Monetarna i tečajna politika trebale bi biti stavljene u funkciju reindustrijalizacije, planskog razvoja domaće proizvodne baze i potrebne infrastrukture, uspostavljanja ravnoteže trgovinske i platne bilance, kao i osiguranja moralno važnih potreba za sve ljude. Financijski i bankarski sustav morao bi biti stavljen u funkciju prethodno navedenih ciljeva. Između ostalog, kao jedan od primjera parcijalne konkretne mjere, treba ukinuti valutnu klauzulu na kredite te ukinuti plaćanja kamata na stambene kredite za prvu nekretninu.

Kompletni platni promet i financijski tokovi trebaju biti učinjeni transparentnim, dakle knjige svih poslovnih subjekata, pravnih osoba, tvrtki i institucija. To neće biti dovoljno, ali će svakako biti važan korak u demistificiranju društvenih odnosa proizvodnje i raspodjele. Uz maksimalnu transparentnost novčanih tokova i svih dokumenata i ugovora, dakle kroz ukidanje poslovne tajne, bit će lakše prevladavanje konkurencijskih odnosa, podjela i različitih oblika privilegiranosti koji se temelje na demokratski neuračunljivoj asimetriji informacija i održavanju ekskluziviteta (znanja, pristupa). Time će biti omogućeno i lakše demokratsko planiranje i koordinacija društvene proizvodnje jer će kroz transparentnost partikularnih razmjenskih i poslovnih odnosa biti lakše sagledati njihov ukupan društveni učinak.     

U poreznoj politici, u prvoj fazi, treba usvojiti znatno progresivniji porez na dohodak i na imovinu, politika javnih investicija i javne potrošnje bit će u funkciji izgradnje potrebne proizvodne baze, transportne i komunalne infrastrukture, kao i osiguranja pune zaposlenosti radne snage i maksimalne iskorištenosti proizvodnih kapaciteta. Naglasak će se sve više prebacivati s osobne na kolektivnu potrošnju, na „politiku upotrebnih vrijednosti“ i na proizvodnju za zadovoljenje moralno važnih potreba.  U kasnijoj fazi, s promjenom odnosa proizvodnje, sama struktura i način financiranja javne (kolektivne) potrošnje bit će modelirani prema mjerilima radnog doprinosa stvaranju društvenog bogatstva sukladno utrošenom radnom vremenu.

Reindustrijalizacija

Reindustrijalizacija podrazumijeva plansko i intervencionističko poticanje onih sektora ekonomije koji proizvode važna dobra (hrana, građevinski sektor – stanovanje, obrazovanje, zdravstvene ustanove) ali i onih sektora za koje već postoje kvalitetne osnove u postojećoj i naslijeđenoj infrastrukturi, tehnologiji, znanju (know-how, tacit knowledge). Navedene industrije, poput brodograđevne, treba adekvatnim industrijskim i makroekonomskim politikama sinergijski povezati u reproduktivne cikluse nacionalne ekonomije kako bi se iskoristio i proširio njihov multiplikativni potencijal i osigurao što pozitivniji učinak na platnu i trgovinsku bilancu, u okvirima međunarodne robne razmjene.

Da bi proces reindustrijalizacije bio konzistentan i adekvatno responzivan u odnosu na instrumente državne makrorekonomske i industrijske politike, u prvoj fazi bit će potrebno preuzimanje upravljanja nad ključnim sektorima ekonomije i njegovim najsnažnijim sastavnicama. To podrazumijeva velike proizvodne, energetske, trgovačke i infrastrukturne sustave. To će osigurati „liniju koordinacije“ u odnosu na planske parametre industrijskih i makroekonomskih politika, ali će biti nadopunjena institucionalizacijom radničkog sudjelovanja u upravljanju i kontroli u pojedinim privrednim subjektima.

Mala i srednja poduzeća poticat će se na transformaciju u zadruge i kooperative kroz prednosti koje će takvi radni kolektivi imati prilikom zaduživanja te poreznim i drugim olakšicama, čime će u njima biti ukinuta kapitalistička funkcija, a svi radnici postat će ravnopravni zadrugari,  suupravljači i suvlasnici.

Transparentnost

Transparentnost financijskih i materijalnih input-output tokova cjelokupne ekonomije i svih privrednih subjekata osigurat će osnovu za demokratsko usmjeravanje i planiranje proizvodnje, alokaciju resursa i društvenu podjelu rada.

Početnoj kombinaciji nacionaliziranih i pozadruženih privrednih subjekata, demokratska uračunljivost povećavat će se uspostavljanjem suupravljačkih radničkih prava, institucija i mehanizama njihove realizacije unutar tvrtki (organizacija udruženog rada), kao i izgradnjom institucija „pregovarajuće koordinacije“ između pojedinih sektora ekonomije. Na njih će se nadovezivati institucije „nove radničke države“ odozdo, komunalna vijeća koja će demokratski određivati komunalne i društvene potrebe koje društvena proizvodnja treba zadovoljiti.

Prva faza nakon osvajanja državne vlasti („stare države“) bit će iskorištena za pomoć najobespravljenijima. Pri tome koristit će se instrumenti „stare države“ i progresivne ekonomske politike koje stari institucionalni okvir i njegove mogućnosti dozvoljavaju. No, paralelan fokus cijelo će vrijeme biti na izgradnji institucija nove, radničke države „odozdo“ kao pretpostavke organske reprodukcije socijalističkog načina proizvodnje, načina proizvodnje čiji će raison d'être biti puni i svestrani razvoj svih ljudi.