Uvod

Hrvatska je – po broju stanovnika, površini, ekonomskoj, političkoj i vojnoj snazi – po svakom parametru malena zemlja bez realnog utjecaja na svjetsku politiku i međunarodne odnose. Utoliko svako razmatranje domaće vanjske politike mora polaziti od te realpolitičke činjenice te shvatiti da je Hrvatska u tom pogledu u lošijem položaju od većih zemalja – kao što su npr. Italija ili Poljska od obližnjih zemalja – te da je se nikako ne može uspoređivati s velikim svjetskim silama. Vanjska je politika Hrvatske, dakle, nužno ograničena veličinom same države.

Pa ipak, sama veličina nije dovoljna da bi odlučivala o vanjskoj politici određene zemlje. Npr. Kuba je nešto veća od Paname, ali sama razlika u površini nikako nije odlučujuća u razlikama njihove vanjske politike. Na stranu političko-ideološke ocjene kubanske politike i sistema, činjenica je da Kuba već više od pola stoljeća vodi vrlo neovisnu vanjsku politiku – što se jasno vidi u njezinu odnosu prema najvećoj svjetskoj sili, SAD-u – dok je Panama vrlo bliska „saveznica“ (realno: klijentska država) SAD-a.

Hrvatska je nominalno neovisna postala 1991, no politički se teško može smatrati neovisnom. Iako je zbog politike prvog predsjednika Franje Tuđmana krajem 1990-ih što se tiče odnosa prema Međunarodnom sudu u Haagu, kojom je Tuđman, među ostalim, štitio i sebe samoga, bila praktički na rubu međunarodnih sankcija, još za rata nije realno imala prave samostalnosti (bez obzira na političko-ideološke ocjene tadašnje državne politike) – dovoljno se sjetiti da je za ključne vojne akcije 1995. na području Hrvatske i BiH dopuštenje moralo prvo stići iz Washingtona.

Jugoslavija je, od raskida sa Staljinom 1948. pa otprilike do Titove smrti 1980., vodila izrazito samostalnu vanjsku politiku, vješto balansirajući između realsocijalističkog Istoka i kapitalističkog Zapada, te čak imajući jednu od vodećih uloga u Pokretu nesvrstanih. U čitavoj povijesti ovoga područja, kako god tko političko-ideološki ocjenjivao SFRJ, to je nedvojbeno bilo razdoblje kad su zemlje s ovih prostora imale najsamostalniju vanjsku politiku i bile najneovisnije što su mogle biti. Situacija se mijenja u 1980-ima kada se SFRJ počinje dezintegrirati, počinju se provoditi sve znatnije prokapitalističke reforme (završavajući 1988-9. s počecima privatizacijskih procesa još prije formalnog raspada zemlje) i ekonomski se „reformirajući“ pod paskom Međunarodnog monetarnog fonda i nametnutih mjera štednje.

Danas samostalna vanjska politika Republike Hrvatske de facto ne postoji te čak više nema ni simboličkih manevara kao iz ranih 2000-itih kada tadašnji predsjednik Stjepan Mesić npr. nije htio iskazati punu podršku agresiji SAD-a na Irak. Republika Hrvatska je danas, tek na prvi pogled paradoksalno, zapravo daleko manje samostalna nego što je bila u okviru Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, te se u vanjskoj i međunarodnoj politici u potpunosti vodi instrukcijama iz Bruxellesa i Washingtona, zanemarujući pri tom u potpunosti interese društva u Hrvatskoj.

Radnička fronta se zalaže za internacionalističku progresivnu politiku povezivanja različitih zemalja na osnovi solidarnosti i zajedničkih interesa, odbijajući pritom podvrgavanje interesima i zahtjevima moćnijih sila i pristajanje na podređenu ulogu u međunarodnim organizacijama i savezima, no isto tako načelno ne prihvaćajući ni promoviranje hrvatskih „nacionalnih interesa“ na štetu drugih zemalja. Iz tog razloga izražavamo oštro neslaganje s trenutnom sluganskom politikom Hrvatske u odnosu prema Evropskoj uniji, SAD-u i Sjevernoatlantskom savezu (NATO-u) te zazivamo uspostavu dosljedne neovisne vanjske politike Hrvatske, koja bi se vodila ne prema geopolitičkim, vojnim i ekonomskim interesima političkih elita Zapada, nego prema interesima većine ljudi u Hrvatskoj, no pritom ne tako da ugrožava interese većine ljudi u drugim zemljama.

Unatoč javnim proklamacijama i službeno promoviranim idealima u međunarodnoj politici oduvijek djeluje isključivo načelo tko jači, taj kvači. To se vidi po ustroju Evropske unije, gdje glavnu riječ vodi Njemačka, po ustroju NATO-a, gdje glavnu riječ vode Sjedinjene Američke Države, po ustroju Ujedinjenih naroda, gdje glavnu riječ vode najveće svjetske sile kroz Vijeće sigurnosti te po ustroju svih međunarodnih financijskih organizacija, kao što su Međunarodni monetarni fond ili Svjetska banka, iza kojih opet stoje interesi SAD-a i, u manjoj mjeri, drugih razvijenih zapadnih zemalja.

Istovremeno, unatoč težnji za neovisnom vanjskom politikom, Radnička je fronta svjesna realnosti međunarodne politike te nema iluzija oko toga da bilo koja, a pogotovo mala zemlja poput Hrvatske, može biti potpuno neovisna ili da može vući vanjskopolitičke poteze kakve god hoće, koliko god oni načelno i etički bili opravdani, pošteni i dosljedni. Vanjska politika nužno uključuje realpolitičko balansiranje između različitih svjetskih sila i njihovih frontovskih institucija i organizacija. Od dosljedne vanjske politike neće biti ništa ako bi ona, bivajući nerealnom i neostvarivom u realnim uvjetima međunarodnih odnosa, dovela do, u krajnjoj mjeri, npr. međunarodnih sankcija ili čak vojne intervencije. U tom smislu zalagati ćemo se za balansiranje politike koja nije podanička i onoga što je realno ostvariva neovisna politika, tražeći pritom saveznike među drugim zemljama.

Hrvatska, kao slaba i malena zemlja, sama svakako ne može puno, pa bi njezine mogućnosti – u vanjskoj politici ali i drugim područjima – nužno ovisile o razvoju situacije u velikim silama. Primjerice, pobijedi li u budućnosti u SAD-u na predsjedničkim izborima netko kao Bernie Sanders, a u Ujedinjenom Kraljevstvu netko kao Jeremy Corbyn, koliko god njihove politike realno nisu radikalne, nesumnjivo je da bi i potencijalnoj radikaln(ij)oj vladi Republike Hrvatske bilo puno lakše provoditi svoju politiku.

Radnička fronta, dakle, zastupa raskid s dosadašnjom podaničkom politikom prema EU i SAD-u te zaokret u smjeru neovisne, internacionalističke i antiimperijalističke vanjske politike. Realpolitički bi pritom, ne imajući ikakvih iluzija o režimima (a kamoli progresivnosti) dotičnih država, trebalo jačati odnose i s onim velikim silama koje se trenutno nalaze na, više ili manje otvorenoj, „drugoj strani“ s obzirom na interese Zapada, kao što su Narodna Republika Kina i Ruska Federacija. To, pritom, jasno, nikako ne znači da satelitski odnos prema jednom bloku treba zamijeniti satelitskim odnosom prema drugom bloku.

Evropska unija

Ulazak Hrvatske u EU bio je cilj hrvatskih političkih elita desetljećima, a o EU se pričalo kao o uniji meda i mlijeka. Ne treba posebno napominjati da se ništa od tih obećanja nije ostvarilo. Možda i najznačajnija posljedica ulaska u EU je emigracija oko 300.000 ljudi iz Hrvatske – često mlađih i najobrazovanijih – što može biti dobro za pojedince, ali je za čitavo društvo u Hrvatskoj na dugi rok štetno. Ekonomska se politika nakon ulaska u EU, naravno, nije promijenila, nego se polagano tranzicijsko propadanje nastavilo. Dajmo samo dva primjera – ne više nacionalna kompanija INA je krajem 2018. počela sa zatvaranjem rafinerije u Sisku, iako se davalo garancije da se to neće dogoditi, a u ubrzanom je procesu propadanja i brodogradnja, što pak ima izravne veze s EU jer EU, u sprezi s kompradorskim domaćim političkim elitama i profiterskim domaćim kapitalom (koji planira zaraditi na zemljištu i parazitskom turizmu koji se širi na štetu industrije), vodi politiku deindustrijalizacije na periferiji EU, priječeći državne subvencije brodogradilištima iako je dobro poznato da ona nigdje ne funkcioniraju bez njih. Sve hrvatske vlasti pritom – bilo da im je na čelu HDZ ili SDP – dosad su vodile udvorničku i slugansku politiku, poslušno slijedeći sve ekonomske i vanjskopolitičke direktive EU.

Evropska unija, na stranu mitovi o evropejštini, „zajedničkim civilizacijskim vrijednostima“ i sl., prije svega funkcionira kao ekonomska unija. I to ne kao ekonomska unija koja bi pomagala podjednako svim svojim članicama da se ravnomjerno i održivo razvijaju na korist čitavog društva, nego kao neoliberalna formacija koja primarno pogoduje krupnom kapitalu razvijenih zemalja zapadnoevropske jezgre (kao što su Njemačka, Nizozemska ili Austrija), a na štetu slabije razvijenih zemalja periferije EU (kao što su Hrvatska, Bugarska, Rumunjska ili Grčka). EU, različitim mjerama, direktivama, institucijama i politikama već desetljećima zagovara i provodi neoliberalne politike liberalizacije, privatizacije i deregulacije, kojima su, nakon početka ekonomske krize 2007-8. godine, pridodane i mjere štednje. Rezultati takve politike, koji idu ne samo protiv interesa perifernih zemalja kao što je Hrvatska, nego i protiv interesa većine društva u razvijenim zemljama, vide se po recentnim događajima. Brexit je u Velikoj Britaniji 2016. izglasan u velikoj mjeri pogonjen upravo pustošenjem manje razvijene britanske periferije, a velika pobuna žutih prsluka u Francuskoj 2018-9. nastala je iz vrlo sličnih razloga. Do koje mjere EU rigidno diktira ekonomsku politiku vidjelo se najbolje 2015. kada je tada nova grčka vlast bačena na koljena zbog svog nastojanja da promijeni ekonomski kurs u smjeru vrlo blagog kejnzijanizma.

EU je 2011. uvela novi regulatorni okvir, tzv. Novo evropsko ekonomsko upravljanje, kojem je nadzor institucija EU – u velikoj mjeri obilježenog znatnim demokratskim deficitom – nad politikama pojedinih zemalja članica i kontrolom njihovih proračuna i poreznih sistema postao je još rigidniji i direktniji, kako bi se produbila neoliberalna ekonomska politika i nastavile mjere štednje. Evropska komisija, nedemokratsko tijelo čiji se članovi ne biraju izravnim izborima, svojim „preporukama“ zadaje smjernice za ekonomsku politiku, pogotovo slabijim zemljama periferije, a od 2011. na raspolaganju ima i mogućnosti sankcioniranja zemalja (s kaznama koje idu do 0,5% BDP-a) koje se ne povinuju njezinim „savjetima“.

Dobra ilustracija politike EU su evropski fondovi, koji se kod nas shvaćaju uglavnom, potpuno netočno, kao besplatan novac iz EU. Hrvatska plaća veću članarinu nego što realno povlači sredstava natrag – od 2015. do 2017. Hrvatska je u EU proračun uplatila oko 10 milijardi kuna (2017. je članarina iznosila preko 3,3 milijarde a 2018. gotovo 3,7 milijardi kuna), dok joj je iz evropskih strukturnih i investicijskih fondova isplaćeno svega 5,5 milijardi kuna. Novac koji se „dobije“, dakle, iako se može trošiti na korisne stvari (kao što je npr. infrastruktura, školstvo i sl.), zapravo je naš novac, tj. samo dio našeg novca koji smo uplatili u proračun EU, pri čemu nam Bruxelles po svom nahođenju diktira kako ćemo taj svoj novac trošiti. No EU fondovi rijetko što financiraju 100%. Vrlo često Hrvatska mora platiti 10%, 20% ili više troškova sama, a postoji i institucija predfinanciranja gdje zemlja sama plaća 100% troškova pa tek naknadno dobiva refundaciju od EU. U svim tim slučajevima Hrvatska se ili npr. lokalne zajednice i sl. mora zadužiti kod banaka da bi namakla ta sredstva – a banke su dominantno u privatnom stranom vlasništvu razvijenih zemalja iz EU, čime pogodujemo inozemnim ekonomijama. Također, kada se sredstva i dobiju (npr. za kupnju tramvaja, spremnika za otpad i sl.), evropske propozicije propisuju da se ona moraju utrošiti na točno određen način, tj. kupovati od točno određenih proizvođača, što u praksi znači da će Hrvatska svojim novcem (koji je „dobila“ iz fondova EU) morati npr. kupovati nizozemske kante za smeće ili njemačke tramvaje, čime se opet pogoduje industrijama najrazvijenijih zemalja jezgre Evropske unije. U cjelini gledano, korištenje evropskih fondova zapravo vodi samo reprodukciji ekonomskih nejednakosti u EU i daljnjem razvoju ekonomija već razvijenih zemalja, a na štetu nerazvijenih zemalja periferije EU.

Unatoč našem kritičkom stavu prema EU, treba naglasiti da Radnička fronta nema ništa protiv međunarodnog udruživanja i bilo kojeg vida internacionalne suradnje pa tako ni one u Evropi. RF nije protiv udružene Evrope kao takve nego protiv EU kao konkretne unije kakva sada postoji, a koja radi protiv interesa ne samo perifernih zemalja EU, nego i većine stanovništva Evrope. Smatramo da se u okvirima ovakve neoliberalne EU u zemljama periferije poput Hrvatske, kojima se iz Bruxellesa diktira ekonomska politika, samo perpetuira nerazvijenost. Periferne zemlje služe razvijenim ekonomijama EU kao krava muzara iz kojih se sredstva izvlače privatizacijama (npr. Hrvatskog telekoma), kroz privatizirani bankovni sustav (95% naših banaka su u stranom vlasništvu), kroz evropske fondove te kroz korist od emigracije mlade populacije u zemlje EU jezgre obrazovane na račun zemalja periferije.

Hrvatska je u EU ušla 2013. nakon nedemokratskog referenduma na kojem je glasalo manje od polovice glasača, prije kojeg se glasačima prijetilo da neće biti penzija ako se ne glasa ZA i za koji je specijalno mijenjan zakon kako bi referendum prošao. RF nije za održavanje novog referenduma o izlasku iz EU – smatramo da bi takvo što samo odvuklo pozornost od pitanja ekonomske politike EU o kojoj treba govoriti te premjestilo priču na lažna „vrijednosna“ pitanja, dajući pritom prostor rastu ksenofobije na krilima ekstremne desnice (koja posvuda u Evropi raste kao, među ostalim, rezultat ekonomskih politika EU). Stoga RF, odbijajući diktat Bruxellesa, zagovara samostalnu i antineoliberalnu razvojnu ekonomsku politiku za Hrvatsku, uz suradnju s progresivnim vladama ostalih zemalja EU (kao što je npr. ona portugalska) i ostalih inozemnih saveznika – ako rezultat provođenja ekonomske politike koja bi išla u korist radne većine u Hrvatskoj bude izbacivanje iz EU, to smo i više nego spremni prihvatiti.

NATO

NATO je do 1991. služio kao vojna organizacija Zapada za potrebe Hladnog rata. Nakon raspada SSSR-a mnogi su smatrali da ni NATO više nema smisla, no on je ipak opstao, a 2009. mu se pridružila – nedemokratski, bez referenduma – i Hrvatska. NATO je, unatoč frazama o „sigurnosti“ i „zajedničkoj suradnji“, primarno vojna ekspozitura SAD-a kroz koju se provode geostrateški i geopolitički interesi ponajviše Washingtona (unatoč retoričkom distanciranju novog predsjednika SAD-a Donalda Trumpa), a onda i drugih velikih zapadnih sila. Hrvatska za tim „zajedničkim stolom“ u realnosti nema nikakvo pravo glasa i poslušnički provodi i zagovara vanjsku politiku kakvu kreiraju jači od nas. U okviru NATO-a već više od desetljeća sudjelujemo u okupaciji Afganistana (tzv. „mirovnoj misiji“), a što plaćamo 55 milijuna kuna godišnje, te još 33 milijuna kuna za „ojačanje prisutnosti NATO-a u Poljskoj“, misiju na Kosovu 24 milijuna kuna, a u 2019. godini se uključujemo u novu misiju – onu u Iraku koja će nas koštati 4,3 milijuna kuna (sve misije godišnje ukupno 121 milijun kuna). Kao članica NATO-a bismo navodno trebali biti sigurniji, no zapravo smo, kao američki i zapadni saveznici, samo potencijalno izloženiji mogućim terorističkim napadima te se, bez ikakve koristi za Hrvatsku a još manje iz nekakvih etičkih načela, u svim svjetskim konfliktima pozicioniramo na jednu stranu. Prije ulaska u NATO, politička elita obećavala nam je, kao i prije ulaska u EU, med i mlijeko – u deset godina našeg članstva teško je bilo uočiti ikakav pozitivan aspekt članstva. Radnička fronta zalaže se za istupanje Republike Hrvatske iz NATO-a, kao vojno-imperijalističke poluge SAD-a i drugih zapadnih sila jer se članstvo u Sjevernoatlantskom savezu ne može opravdati ni etički ni ideološki, a još manje ekonomski i sigurnosno. Predsjednica kao "vrhovna zapovjednica oružanih snaga RH" ima mogućnosti utjecati na politiku Republike Hrvatske prema ovim pitanjima. Tu bismo funkciju koristili za zalaganje za demilitarizaciju društva, smanjivanje financiranja vojske, istupanje iz NATO-a i povlačenje hrvatskih vojnika iz vojnih misija. Treba pritom napomenuti da istupanje iz NATO-a i vođenje samostalne vojno-obrambene i vanjske politike ne bi Hrvatsku dovelo ni u kakav poseban položaj – dovoljno je spomenuti da npr. ni Austrija, Švicarska, Irska, Švedska i Finska nisu članice NATO-a.

BiH i postjugoslavenske zemlje

Vanjskopolitički odnosi Republike Hrvatske s većinom postjugoslavenskih susjednih zemalja – Slovenijom, BiH i Srbijom – uglavnom se mogu opisati kao turbulentni. Retorika je često usijana, a konflikti prije pravilo nego iznimka, pri čemu treba napomenuti da za to odgovornost ne snose samo hrvatske političke elite nego i političke elite ostalih postjugoslavenskih zemalja, koje uglavnom zajedno veže kompradorska politika (politika u korist stranih ekonomija i političkih elita, a ne većine društva u svojoj zemlji) te nerijetko nacionalistička i ksenofobna huškačka retorika.

Radnička fronta se oštro suprotstavlja takvoj politici svih političkih elita na području bivše Jugoslavije i zalaže se za suradnju i solidarnost među svim spomenutim zemljama na principu zajedničke koristi i razvoja. To ne znači da je RF protiv kritike npr. desničarskih vlasti i nacionalizma u Srbiji, no takva kritika može biti vjerodostojna isključivo u kombinaciji s domaćom antinacionalističkom politikom. Ne može se vjerodostojno kritizirati npr. pročetnički revizionizam u Srbiji a istovremeno zatvarati oči pred proustaškim revizionizmom u Hrvatskoj ili ga, još gore, sâm poticati.

Posebno treba promijeniti odnos prema Bosni i Hercegovini, koja je, zbog prisutnosti etničkih Hrvata kao konstitutivnog naroda u njoj, u posebnom položaju. Osim što su počeci miješanja RH u rat u BiH bili obilježeni sramotnim stvarima kao što su rat s Bošnjacima, osnivanje koncentracionih logora ili rušenje Starog mosta u Mostaru, žrtve su takve politike u BiH bili u velikoj mjeri i sami etnički Hrvati, pogotovo u srednjoj Bosni i Posavini. Hrvatska, kao i Srbija te bošnjački nacionalisti u BiH, danas u BiH u pravilu podgrijava nacionalističke tendencije koje doprinose samo reprodukciji katastrofalnog stanja te države. HDZ pritom Hrvate u Hercegovini koristi na sličan klijentelistički način kao i u bivšim ratnim zonama u Hrvatskoj, pri čemu se ogromna sredstva slijevaju u BiH, a HDZ za uzvrat dobiva 3 stalna glasa u Saboru i bitne dodatne glasove i na predsjedničkim izborima. RF se zalaže za radikalan prekid s takvom politikom, prestanak miješanja u unutrašnje poslove BiH, prestanak raspirivanja i financiranja etničke mržnje i korištenja dijela etničkih Hrvata u BiH u klijentelističke svrhe.

Podržavanje progresivnih političkih opcija i pokreta u svijetu

Za razliku od dosadašnje vanjske politike RH, koja je u svemu bespogovorno slijedila vanjsku politiku Bruxellesa i Washingtona koja je služila očuvanju statusa quo u svijetu, Radnička fronta zalaže se za blisku suradnju RH s progresivnim vlastima u cijelom svijetu (npr. Portugalom, Bolivijom, mogućom Corbynovom vladom u UK) i progresivnim političkim vanparlamentarnim i neparlamentarnim opcijama u svijetu (npr. s rožavskim Kurdima u Siriji, evropskom, južno- i sjevernoameričkom te afričkom ljevicom itd.). Bez solidarne i prijateljske internacionalne i internacionalističke politike pomaka na bolje neće i ne može biti ni u Hrvatskoj ni u svijetu