Povodom tzv. javnog savjetovanja o izmjenama i dopunama Odluke o kriterijima i postupku sufinanciranja kamate prilikom kupnje prve nekretnine na području Grada Pule, prvo moramo reći da nam je jasno da je velikom broju mladih ljudi prilikom pronalaska krova nad glavom na ovom podivljalom slobodnom tržištu nekretnina “svaka pomoć dobrodošla”. Moramo ukazati i na farsu ovog javnog savjetovanja, budući je ista ta javnost u principu dovedena pred gotov čin. Nije naime bilo javnog savjetovanja o tome kako pristupiti neporecivoj stambenoj krizi u gradu. Od stotina različitih pristupa problemu, IDS je odlučio umjesto nas, zanimljivo, potpuno isto kao i HDZ: javnim ćemo novcem subvencionirati privatne kredite.
Radi se o nastavku potrošene, štetne i potpuno diskreditirane neoliberalne politike, koja se u praksi uvijek svodi na subvencioniranje već bogatih, u ovom slučaju - nekretninskog i bankarskog kapitala. Naime, dosadašnje analize učinaka subvencioniranja stambenih kredita jasno su pokazale da one uzrokuju značajno povećanje cijena nekretnina, koje čak nadmašuje i same iznose subvencija, što je priznao i sam guverner HNB.
Drugim riječima, rast cijena praktički poništava svaki učinak ove mjere za mlade kojima navodno pomaže. Država ili Grad nam plaćaju subvencije kako bi stanove plaćali skuplje i naravno - uzimali veće kredite. Jasno je da od takve politike osiromašen narod nema nikakve koristi, isto kao što je i očito da se radi o isključivom interesu onih koji već “imaju”: prodavatelji nekretnina, razni stanoinvesti, javni bilježnici i - banke.
Iste one banke koje u Hrvatskoj, u odnosu na ostale, tzv. razvijene zemlje, ionako naplaćuju daleko prevelike kamate. Umjesto da se bore protiv takve ponižavajuće neokolonijalne pozicije zemlje, IDS je odlučio bjelosvjetskim bankarima pomoći da nas nastave nesmetano pelješiti neodrživim kamatnim stopama - tako što će iz javnih proračuna sufinancirati te nepravedno prevelike kamate i tako poticati ulazak mladih u dužničko ropstvo. I to nazivati stambenom politikom, dok istovremeno ignoriraju puno realniji problem “samačkih hotela” i pozive Jadranskog sindikata i RF-a da ih otkupe Grad i/ili Županija i tako jednim udarcem spriječe egzistencijalnu katastrofu stanara i počnu jačati javni stambeni fond.
Osim toga, kriteriji subvencioniranja izričito su strogi i socijalno neosjetljivi, pa adresiraju samo manji broj ljudi, i to relativnih sretnika koji imaju kakav-takav stalni posao te uopće mogu dobiti kredit. Većina mladih radi na slabo plaćenim, nesigurnim ili sezonskim poslovima i nemaju nikakvu kreditnu sposobnost. Nažalost, oni su očito za IDS i HDZ potpuno nevidljivi i nebitni, a vidi ih valjda samo Radnička fronta.
U Hrvatskoj više od 80% mladih osoba živi s roditeljima, po čemu smo na prvom mjestu u EU. Situacija je, dakle, stvarno alarmantna te je očito kako je krajnje vrijeme za radikalan zaokret u stambenoj politici i odbacivanje potrošenih neoliberalnih okvira i modela, ali IDS za to nema niti sluha niti kapaciteta. Za promjene ćemo se morati izboriti, između ostalog i na dolazećim izborima.
Kao i na tolikim drugim područjima, i ovdje su nam potrebne društvene alternative “slobodnom tržištu”, poput poticanja stambenog zadrugarstva kakvo postoji diljem Europe i svijeta, zatim kvalitetna, planska društvena stanogradnja koja će povoljnim i realnim cijenama dugoročnog ili čak doživotnog najma osigurati ljudima dom po priuštivim cijenama. Potrebno je i dugoročno planiranje i ulaganje u prateću infrastrukturu u svim naseljima – izgradnju javnih vrtića i škola, domova zdravlja, bolnica, ali i parkova i zelenih površina, tržnica, sportskih i kulturnih objekata, uređenja prometne infrastrukture i besplatnog javnog gradskog prijevoza.