Već nekoliko dana je dio liječnika opće ili obiteljske medicine u tzv. bijelom štrajku, a održali su i najavljeni prosvjed na Markovom trgu. Do toga je došlo nakon najavljene promjene u prijedlogu Zakona o zdravstvenoj zaštiti kojom, odnosno povlačenja odredbe kojom im je, kako navode, bio zajamčen posao u koncesiji odnosno prelazak u privatnike što su dogovorili u Radnoj skupini koja je radila na prijedlogu novog zakona. Prema zadnjim objavljenim podacima HZZO-a, među liječnicima obiteljske/opće medicine danas ih već 65% obavlja posao u koncesiji u odnosu na 35% liječnika zaposlenih u domovima zdravlja. I jedni i drugi kažu kako svakodnevno primaju preko 100 pacijenata, te objektivno ne postoje uvjeti za optimalno pružanje zdravstvene skrbi. Novi zakon predviđa obavezu ostajanja 25 posto liječnika u domovima zdravlja, no za ostanak u domovima zdravlja izjasnilo se tek 10% liječnika. Jednostavnom računicom, to znači da među liječnicima u primarnoj zaštiti koji još rade u domovima zdravlja imamo najmanje dvije trećine onih koji žele raditi privatno. Osim prosvjeda i bijelog štrajka, najavili su i istupanje iz radne skupine za izradu Zakona o zdravstvenom osiguranju, a i ustavnu tužbu jer smatraju da su oni koji žele biti privatnici a to ne mogu - diskriminirani. Osim toga kao problem navode i brisanje članka kojim bi ordinacije primarne zdravstvene skrbi (a tu su i stomatolozi, pedijatri i ginekolozi) mogli preuzeti drugi liječnici, odnosno da gube „mogućnost prijenosa prava na ordinacijju".
U državi u kojoj imamo potpuno konfuznu situaciju sa sustavom javnog zdravstva, prvenstveno u smislu procesa privatizacije i naplaćivanja zdravstvenih usluga (na stranu opće srozavanje kvalitete tih usluga, radnih uvjeta i posljedičnog odljeva liječnika na zapad), nije teško manipulirati javnost organiziranjem štrajka i prosvjeda, jer su to inače metode borbe radništva, najčešće u suradnji sa sindikatima. No, ovdje se ne radi o radničkoj borbi i radničkim zahtjevima.
Zbunjuje nekoliko stvari.
Prvo, sudeći po novinskim naslovima, stvorena je konfuzija o tome tko se uopće i zašto buni. Većina medija je najavila štrajk i prosvjed liječnika opće/obiteljske medicine, no radi se o liječnicima okupljenima u Hrvatskoj udruzi koncesionara primarne zdravstvene zaštite (HUKPZZ) te u Koordinaciji hrvatske obiteljske medicine (KoHOM). Također, očita je povezanost ovih organizacija s Hrvatskom liječničkom komorom koja je u njihovo ime poslala i priopćenje medijima+.
Nadalje, optužujući da se preko njihovih leđa „kupuje socijalni mir“ ucjenjuju javnost prijetnjom odlaskom i još većim smanjenjem kvalitete i opsega zdravstvenih usluga. „Očito je da se socijalni mir kupuje preko leđa ljudi koji rade u hrvatskom zdravstvenom sustavu. Ovim putem upozoravam javnost i Ministarstvo zdravstva da će takva politika dugoročno dati pogubne posljedice. U posljednjih pet godina iz Hrvatske je otišlo 600 liječnika, a njih još 900 već je prikupilo svu potrebnu dokumentaciju za odlazak', istaknuo je doc.dr.sc. Trpimir Goluža, predsjednik HLK-a", piše u priopćenju Hrvatske liječničke komore.
Iz zapisnika sa sastanka u Direkciji HZZO-a s temom ugovaranja koji je održan 16. 3. ove godine+ vidljivo je naglašeno kako se HUKPZZ-a i KoHOM-a smatraju „čuvarima socijalnog mira“ te da su i prije ove zakonske izmjene imali niz primjedbi i da se smatraju svojevrsnom „žrtvom javnog sektora“ i HZZO-a, pri tom potpuno zanemarujući činjenicu da im upravo HZZO i doprinosi obveznika zdravstvenog osiguranja omogućuju korištenje resursa koje su financirali i financiraju zdravstveni osiguranici, i to i ne samo u novoj državi, već i uplaćivanih generacijama prije.
Iz navedenog zapisnika su vidljive i kritike koje je na sastanku uputio dr. Dražen Gorjanski, liječnik koji se otvoreno bori protiv privatizacije u zdravstvu i zagovara transparentnost sustava koji je javan, koji se financira novcem građana. Doktor Gorjanski kao kontrolor HZZO-a svakodnevno obilazi „teren“ odnosno ordinacije u koncesijama i ukazuje na brojne rupe i nepravilnosti. Na ovom sastanku je govorio o curenju novca preko tzv. dijagnostičko-terapijskih postupaka (DTP). Radi se o praksi koja se masno naplaćuje pacijentima u okviru ambulanti opće prakse u koncesiji, a prije dvije godine su uvedene nove cijene (dakako veće).+ Gorjanski je izjavio: „DTP postupci su leglo kriminala i pljačke, kao kontrolor HZZO-a svaki dan to vidim na terenu i predlažem ukidanje istih. DTP povećava broj usluga i nema učinak na zdravstveno stanje pacijenata, kontrola je gotovo nemoguća, rupa gdje curi novac, velik dio DTP radi sestra iako se vode na liječnika“.
I tu smo došli možda i do ključnog problema ove priče. Naime, ovu pobunu su, kako to primjećuje i Ana Vračar u svom tekstu na stranici radnickaprava.hr+ pokrenuli sadašnji i 'wannabe' poslodavci. U zdravstvenom sustavu utemeljenom na domovima zdravlja barem su formalno jamčena ista prava svim radnicama/ima (liječnicima, medicinskim sestrama, tehničkom osoblju), dok model koncesija pretvara medicinske sestre i tehničare u zaposlenike liječnika, odnosno formalno ih stavlja u podređeni položaj naspram liječnika. Tu hijerarhiju je i kao neformalnu u potpuno javnom sustavu teško poljuljati, no u ovakvom koncesijskom modelu sestrinski i tehnički kadar je u još goroj poziciji. Sindikati medicinskih sestara i tehničara već dugo ukazuju na taj problem neravnopravnosti u ostvarivanju materijalnih prava i otežavanje komunikacije sa sindikatima, te posljedično razbijanje kontinuiteta komunikacije unutar sestrinskog kadra, itd.
Zagovornici privatizacije govore da upravljanje sredstvima na razini privatne ordinacije omogućuje da svojim zaposlenicama daju veće plaće od onih u javnom sustavu, no sindikati kažu da već sada (i već dugo) postoje koncesionari koji medicinske sestre zakidaju za prava iz granskog kolektivnog ugovora. Primjerice, ne isplaćuju dodatke na plaću, medicinske sestre se same moraju pobrinuti za zamjene, u mnogim takvim ordinacijama sestre su i spremačice (jer poslodavac tako štedi) itd. Tako je postavljen vrlo nepravedan i opasan sistem, budući da su te ordinacije dio javne mreže zdravstvene zaštite, a sredstva kojima se financira njihov rad javna – no liječnicima koncesionarima (tj. poslodavcima) omogućeno je da ostvaruju profit na štetu podređenih radnica i samih zdravstvenih usluga. U spomenutom tekstu Ana Vračar kaže: „Takve pojave ne ovise o individualnom karakteru pojedinih liječnika, već proizlaze iz sustava koji ih omogućava. Ako organizacijski model ostavlja prostor da liječnici ostvaruju profit nauštrb osnovnih funkcija ordinacije, a iz zdravstvenog sustava se nimalo diskretno briše imperativ da materijalnom interesu nema mjesta u liječničkom radu, situacije u kojima su medicinske sestre ujedno i spremačice vrlo će brzo postati pravilo. A od pozicije gdje profit ima primat nad radnim uvjetima medicinskih sestara do one gdje on postaje važniji od dobrobiti pacijenata, dijeli nas izuzetno malen korak.“
Ove akcije liječnika u smjeru daljnje privatizacije zdravstva nipošto nisu borba za bolje radne uvjete zdravstvenih radnika i radnica, pa ni za same već u startu privilegirane liječnike. Premda se žale na preopterećenost, nema nikakve logike u zagovaranju koncesija kao zaloga smanjenja te preopterećenosti. Nisu postavili nikakve zahtjeve koji bi bili u društvenom interesu (organizacijske, obrazovanje kadra, demokratizaciju sustava).
Dakle, odgovor na naslovno pitanje – za što se zapravo bore liječnici koncesionari u primarnoj zdravstvenoj zaštiti? ukratko bi glasio: bore se za daljnju privatizaciju ove osnovne razine zdravstvene skrbi, to jest za Zakon o zdravstvenoj skrbi koji bi omogućio svim liječnicima da obavljaju svoj posao u koncesiji, odnosno privatno. Njihovi se zahtjevi svode isključivo na koncesioniranje ordinacija koje je zamišljeno kao financijski poticaj, te omogućuje ostvarivanje profita nauštrb deprivilegiranih radnica – medicinskih sestara i samih pacijenata, a samim liječnicima omogućuje da se korištenjem (iskorištavanjem) javnih resursa „izdignu“ iz radničke u kapitalističku klasu.