Autor: Dragutin Vuković
U posljednje vrijeme intenzivira se priča u uvođenju eura umjesto kune. Osim zanimljivosti da se rasprava o zamjeni valute događa simultano s najvećom polit-ekonomskom krizom zemlje u nedavnoj povijesti (Agrokor), sama 'rasprava' svedena je na kozmetičku razinu, na kojoj pak naizgled postoji binarni izbor: ili si za euro, ili si redikul. Naime, guverner HNB-a i čitava svita 'uglednih' ekonomista pohrlila je objasniti javnosti značajne prednosti i minimalne troškove uvođenja eura, kao i sasvim izglednu i jasnu logiku izostanka bilo kakve alternative. A logika je zaista jasna. Hrvatska je za svoj položaj i veličinu prezadužena zemlja da bi vodila aktivnu monetarnu politiku. Velik je dug države, velik je dug i poduzeća/pojedinaca. S jedne strane preko 300 tisuća blokiranih, s druge Agrokorove milijarde. Većina duga je pritom u stranoj valuti (eurima), stoga, deprecijacija je praktički nemoguća, kamatne stope su i dalje previsoke, a ekonomija visoko eurizirana, što navodno implicira isključivo (povijesni) manjak povjerenja u kunu. Uvođenjem eura, pak, premije rizika će pasti, transakcijski troškovi će pasti, cijene će tek neznatno rasti. Što će reći, gubitak monetarne autonomije neće imati suviše negativne posljedice, kad ionako ne znamo što bi s tom autonomijom.
Sve navedeno je točno, štoviše, sve su to takoreći činjenice koje vladajući nameću kao 'zdravorazumsko' opravdanje uvođenja eura, implicirajući da nema alternative. No, što je uopće dovelo do stanja u kojem se hrvatska ekonomija nalazi, s razinom BDP-a ispod one ranih 1980-ih, s drugom najmanjom stopom zaposlenosti u EU, s potpuno devastiranom industrijom, s rastućim stopama nejednakosti, sa stotinama tisuća blokiranih i još toliko iseljenih u samo posljednjih nekoliko godina? Drugačije, je li nazadni i periferni položaj Hrvatske zadan sam od sebe, ili su dosadašnje ekonomske politike i mjere rezultirale trenutnom situacijom?
Zaključak se nameće sam po sebi: ekonomski položaj Hrvatske nije tek egzogeno zadan, već je posljedica potpunog razvojnog neuspjeha usvojenog modela razvoja temeljenog na ubrzanoj privatizaciji i dirigiranom uništenju svakog proizvodnog potencijala zemlje u korist kratkoročnog privatnog profita. Zanemaruje se pritom da je Hrvatska u periodu socijalizma, čak i kad se uzme u obzir stagnacija za vrijeme problematičnih 1980-ih, u totalitetu bilježila stope rasta kojom se ubrzano približavala Zapadnoj Europi, a struktura ekonomije (jaka industrijska baza i visoko obrazovani i stručni radnici) ničime nije sugerirala katastrofu koja je uslijedila nakon pretvorbi i privatizacija 90-ih. Ne samo da je kupovna moć 1970-ih bila veća nego u suvremenosti, već je i socijalistički modernizacijski projekt podrazumijevao društvene stanove, punu zaposlenost, besplatno obrazovanje i nisku cijenu zaduživanja. Riječju, široku inkluzivnost društva. Ratna i poslijeratna deindustrijalizacija se također nije dogodila samo uslijed ratnih razaranja i globalizacijskih učinaka: inicijalno previsok tečaj kune naspram marke snažno je favorizirao uvozni lobi (a obeshrabrivao proizvodnju i izvoz), čime se gubitak poslova ubrzao, vanjskotrgovinska bilanca sustavno pogoršavala, a rast temeljio na vanjskom zaduživanju. Dolaskom eura na kontinentalnu pozornicu kuna je dodatno ojačala (prosječna varijacija tečaja od 7,3 do 7,6), čime je i svaki agregatni pokušaj oporavka izvoznog sektora onemogućen. Pritom bi bilo logično da su premije rizika na kreditno zaduživanje pale, s obzirom na dugogodišnju stabilnost tečaja, solidnu kunu, trgovinske integracije i jačanje financijskog sektora, no to se naravno nije dogodilo. Suprotno, uvodi se valutna klauzula i obeshrabruje kunsko kreditiranje, čime se osigurava postojanost visoke stope euriziranosti , a što će zaista reći, osigurava se nemogućnost uopće pomišljanja na deprecijaciju (a time i potencijalni oporavak proizvodnog sektora i konkurentnosti kroz relativno jeftinije cijene domaćih proizvoda na inozemnim tržištima), budući da bi ista značajno povećala realnu vrijednost podignutih kredita.
Pa nakon što su veliki napori učinjeni kako bi dugovi bili (i ostali) denominirani u stranoj valuti, čime se osiguravaju kumulirajući godišnji ekstra-profiti bankarskom sektoru u stranom vlasništvu, najednom se isti scenarij tumači kao objektivna prepreka da vodimo aktivnu monetarnu politiku. Isti služi i kao izlika da se svaki pokušaj kritičke alternative redikulizira. Podcjenjivanje radne većine tu ne staje, budući da se cijela priča odvija dok vladajuća politička i ekonomska nomenklatura zemlje strepi zbog sveobuhvatnog slučaja Agrokor, nadajući da će se krivnja svaliti tek na Todorićev bliski krug, umjesto na cjelokupni aparat političke elite posljednjih četvrt stoljeća.
Naposljetku, uvođenjem eura hrvatska ekonomija se u potpunosti 'zaključava'. Monetarne politike ni u teoriji neće biti, fiskalne politike već odavno zaista nema (osim smanjivanja poreza na bogate i ustrajnih deficita za servisiranje interesa vladajuće nomenklature), industrijska politika je u trenutnim okolnostima čista utopija. Kao što je, uostalom, utopija da se istom valutom kao jedna Njemačka, Belgija ili Nizozemska možemo konkurentski nositi s njihovim proizvodima i natjecati se u znanju, socijalnom kapitalu, investicijama i inovacijama s trenutnim početnim pozicijama. Stvarnost je nažalost drugačija: uloga koja nam je namijenjena je ona periferne, sunčane zemlje za odmor produktivnog 'sjevera'. Ekonomija nam već danas ovisi o broju sunčanih dana u kolovozu, a sutra će o visini napojnice domaćim potplaćenim radnicima u nekom boljem hotelu za strane turiste u njihovom vlasništvu. Samo da još u potpunosti fleksibilizirano tržište rada, prepustimo svaku odluku Bruxellesu i ne pitamo puno pitanja.
I dok je najava uvođenja eura očekivana, popratna argumentacija je na uvredljivo niskim razinama. Tako i samo inzistiranje na uvođenju eura u trenutku kada euro i eurozona proživljavaju svoju najveću krizu, vrlo indikativno ukazuje na periferni položaj hrvatske ekonomije i tragičnu mješavinu nestručnosti i kompradorstva kako izvršne vlasti, tako i eksponiranih domaćih ekonomskih 'stručnjaka'. Naime, većina svjetske ekonomske akademske zajednice ukazuje na neodrživost eura bez zajedničke fiskalne unije, odnosno zajedničkog europskog proračuna u situaciji kada optimalno valutno područje ne postoji (velike i suficitarne izvozne zemlje-kreditori u istovremenoj egzistenciji s malim ili deficitarnim zemljama-dužnicima). A dok cijeli svijet, Europa i ekonomska zajednica raspravljaju o – ili dubokoj reformi, ili najbezbolnijem načinu rasformiranja (preuranjene i disfunkcionalne) monetarne unije, koja trenutnim postavkama tek pojačava razlike između europskog centra i periferije, mi žurimo u istu uz kozmetičke rasprave i podsmijeh prema onima koji ukazuju na širi kontekst. Da u nedavnom socijalizmu nismo imali, mogli i znali bolje, netko bi mogao ishitreno pomisliti da ovakvu vlast i politiku jedino i zaslužujemo. Jer što će nam fiskalna, industrijska, monetarna politika, kad ionako sami ne znamo i ne možemo bolje, a alternative nema? Ili je, ipak, ima?