Realan pogled na EU – mitovi, zablude i često postavljana pitanja

 eu

EU i korupcija

Prije ulaska u EU, često se kao argument iznosilo to da će ulazak u EU iskorijeniti korupciju u Hrvatskoj. Nakon ulaska nam je potpuno jasno da se to nije dogodilo, kao i to da nema naznaka da će se to dogoditi.

Istina jest da su institucije EU često govorilo protiv korupcije u Hrvatskoj (i drugim zemljama pristupnicama) prije, ali i nakon, ulaska u EU. No takav antikorupcijski stav, osim što je čisto retorički neizbježan, ne potječe iz nekakvih "civilizacijskih dosega", "načelne netolerancije korupcije" ili sličnih floskula, nego iz vrlo pragmatičnih i prizemnih razloga. Ekonomijama razvijene jezgre EU (poput Njemačke, Austrije, Nizozemske itd.) ne odgovara korupcija u Hrvatskoj (i drugim perifernim zemljama) jer se na taj način njima otima dio tržišnog kolača otežavajući im ili potpuno sprječavajući "ulaganja" (tj. izvlačenje profita iz Hrvatske i drugih perifernih zemalja). Recimo – ako korporacije iz EU ne mogu ući onako kako to žele u Hrvatsku zbog političkih veza domaćih kapitalista (koji preko svojih veza s domaćom političkom elitom dolaze do određenih poslova, dobrih dealova, zemljišta, privatizacijskih procesa i sl.), to je za njih gubitak potencijalnog profita. Također, ako strane kompanije trebaju potplaćivati domaće vlasti (na državnoj ili lokalnim razinama) za svaki korak, to su za njih dodatni troškovi (na koje su spremne ako drugačije ne ide, a profit je zajamčen, no koje je bolje eliminirati). Dakle, pitanje je iskorjenjivanja korupcije za EU ponajprije pitanje vlastite koristi.

Tvrditi da u razvijenim zemljama EU nema korupcije znači u potpunosti biti nesvjestan stvarnosti. Korupcija je u mnogim sferama gospodarstva i politike jednako prisutna i u EU kao i kod nas, samo što se ondje događa na drugačije načine i sa specifičnim lokalnim posebitostima. Dovoljno je primjerice istaći financiranje nekih mafijaških poduzeća preko fondova EU, što je razotkriveno prije nekoliko godina, ponašanje finske tvornice oružja Patria u Sloveniji (afera s potkupljivanjem) prije nekoliko godina, različite afere austrijske Hypo banke, afere u njemačkoj autoindustriji itd.

Sistemska korupcija, osim toga, postoji u samom neoliberalnom sustavu koji EU promiče, a kojemu su u osnovi interesi kapitala (dominantno krupnog kapitala iz zapadnih razvijenih zemalja EU) na štetu većine društva. Čak i kada bi se sve provodilo po zakonima te kada nezakonite, izravne, korupcije ne bi bilo, to ne znači da istinska korupcija, korupcija samog sistema, i dalje ne bi bila prisutna.

Društvo velikih i moćnih

Jedna od ideja kojima se manje zemlje na periferiji tješe jest da je bolje biti u društvu velikih i moćnih, nego stajati sam za sebe. Ideja da će male zemlje bolje proći ako budu u "društvu s velikima" je sama po sebi naivna. Manje zemlje poput Hrvatske, bile u EU ili ne, nužno su, u okviru trenutnih političkih okolnosti, u podređenom položaju kao ekonomsko-politička periferija EU. Hrvatska je bila slabo razvijena periferija prije ulaska u EU (što se vidi npr. po tome da velike strane korporacije drže praktički sav bankarski sektor u zemlji, velik dio trgovačkih lanaca, da malo što sami proizvodimo i izrazito ovisimo o uvozu itd.), a to će ostati i sada kada je unutar EU. Dapače, unutar EU je dominacija najmoćnijih zemalja EU i eurobirokracija samo još eksplicitnija i lakša, dok će se utjecaj običnih ljudi na vlasti još manji – npr. prosvjedi ili štrajkovi u Hrvatskoj će lakše kroz pritisak utjecati na vladu u Zagrebu (ako ona o nečemu odlučuje) nego na EU institucije u Bruxellesu (ako one o nečemu odlučuju). Prebacivanje ovlasti na EU birokraciju zapravo uvelike smanjuje mogućnost aktivnog pritiska na vlasti odozdo (npr. protestima, štrajkovima, javnim kampanjama i sl.).

Hrvatska, kao ni druge male zemlje, u EU nema gotovo pa nikakvu pravu snagu, isto kao što je nemaju ni u drugim takvim organizacijama (npr. NATO-u). I gospodarski i politički, Hrvatska je, s ostalim zemljama istočne (i u manjoj mjeri južne Evrope) periferija prema moćnijim zapadnim zemljama prema kojima stoji u neokolonijalnom odnosu. Takav je odnos očit u tome što se za mnoge stvari traži dopuštenje Bruxellesa, a direktive iz EU se bespogovorno izvršavaju čak i kad vrlo očito nisu u našem interesu.

EU i demokracija

EU se vrlo često izravno povezuje s demokracijom, no takvo povezivanje nema puno temelja u stvarnosti. Dapače, Evropska unija je još manje demokratična od Hrvatske i drugih pojedinačnih zemalja. Jedino tijelo EU koje glasači izravno biraju na izborima je Evropski parlament, a on realno ima jako male ovlasti. Naime, u Evropskoj uniji sve bitne odluke donosi Evropska komisija, a ona se sastoji od 28 povjerenika koje birači uopće ne biraju izravno, nego ih proizvoljno po svojoj volji određuje vlade pojedinih članica EU. U dosadašnjoj praksi Evropska komisija donosila  je odluke koje su isključivo u interesu krupnog kapitala te je npr. postupno forsirala privatizaciju javnog sektora, što dovodi do sve manje socijalne zaštite (primjerice rezanjem radničkih prava i prepuštanjem radnika nemilosti velikih korporacija). Evropska unija ima i iznimno velike ovlasti i zakonsko pravo odlučivanja o gotovo svim bitnim ekonomskim i socijalnim pitanjima (poljoprivreda, ribarstvo, opskrba električnom energijom, transport itd.) te aktivno potiče ili obavezuje članice na različite vidove liberalizacije, privatizacije i deregulacije, tj. pogoduje kapitalu i privatnim interesima na štetu interesa većine društva.

EU fondovi

EU nije Caritas i ne dijeli novce siromašnima i nerazvijenima iz dobrote, kao što se to često prikazuje u medijima. EU je organizacija koja djeluje u interesu kapitala, ponajprije onoga iz razvijene zapadne jezgre EU (Njemačka, Nizozemska, Belgija, Danska, Švedska, Francuska…). Osim toga, EU fondovi nisu "dijeljenje novaca" bez ikakvih uvjeta kako se to često predstavlja u javnosti. Novac iz fondova se može trošiti samo ciljano, u skladu s pravilima koja postavlja EU i uz njenu dozvolu, na aktivnosti koje EU procijeni da idu u korist zajedničkog tržišta (čitaj: kapitalističkog sektora), a ne ljudi u pojedinim zemljama kojima novac ide. Zbog toga, kao i često zastrašujuće birokracije koja prati svaki euro iz fondova, reklamirane svote se u pravilu nikad ne iskoriste u potpunosti.   

Veće, jače i dobro organizirane države (kao Poljska) uspijevaju dobiveni novac upotrijebiti kao nadopunu već planiranim aktivnostima. Slabije, manje i birokratski neorganizirane države kao što je Hrvatska ili Bugarska u startu ostaju bez velikog dijela za njih predviđenog novca jer ne uspijevaju napisati dovoljan broj projekata, a i dio koji dobiju zapravo rasipaju na toj državi često nepotrebne aktivnosti, što znači i rasipanje novca. Dobar dio projekata zapravo služi provođenju zakona i strateških planova EU (npr. liberalizacija energetskog sektora, izgradnja određenih cestovnih pravaca i sl.), koja pak ponajprije gleda interese krupnog kapitala u razvijenim zapadnim zemljama EU. Tako zapravo pojedine države-članice troše svoj novac (jer se većina projekata sufinancira, tj. države moraju same namicati dio novca), vrijeme i resurse svoje birokracije i javne uprave na projekte koji nisu nužno u interesu samih tih zemalja. Pritom dobar dio novca koji npr. „dobiva“ Hrvatska odlazi zapravo nazad u zapadne države EU preko javnih nabava (jer se prema pravilima npr. moraju nabavljati određeni materijali iz Njemačke i sl.), stranih konzultantskih ugovora i sl. Neka istraživanja tako pokazuju da novac iz fondova u konačnici ima negativan učinak na ekonomski napredak država poput Grčke ili Bugarske.

Novci iz EU fondova nisu poklonjeni novci. Sve članice uplaćuju u EU fondove iz kojih se onda dijele sredstva. Zemlje poput Hrvatske i Bugarske u EU fondove više uplaćuju, nego što iz njih dobivaju natrag – u konačnici su tu zapravo na gubitku.

EU vrlo često ne daje novce u cijelosti, nego financira 50-90% projekta, dok ostatak mora namaći primatelj novca iz fonda (npr. država). Ako dotična država nema novca, kao npr. Hrvatska, i ako je riječ o većim ulaganjima, novac za dio koji država sama mora platiti se često može namaći samo uzimanjem kredita od banaka. Banke su pak, i u slučaju Hrvatske i cijele istočnoevropske periferije, najvećim dijelom u vlasništvu stranih zapadnih banaka. Tako velike banke iz jezgre EU (npr. njemačke, francuske, talijanske ili austrijske banke) profitiraju od EU fondova čak i kad novci iz fondova idu siromašnijim članicama. Novac EU često uopće ne daje unaprijed, nego se on uplaćuje tek nakon završetka projekta (tzv. predfinanciranje), što znači da zaduženje i kamate moraju biti još veće.

Dobar dio novaca EU fondova namijenjen manje razvijenim zemljama zapravo ide za nerazvijene regije bogatih zemalja, a i ono što se načelno da siromašnima se vrlo brzo vraća u zapadnoevropske zemlje i tako što se uvjetuje da se tim novcima moraju npr. kupovati proizvodi i usluge njihovih državno protežiranih tvrtki koje uspijevaju ponuditi najmanje cijene na javnim nabavama i sl. Tako ta sredstva za "pomoć" manjim zemljama zapravo služe i kao subvencije gospodarstvima razvijenih EU zemalja.

EU preko fondova manjim zemljama diktira čime se mogu baviti, a čime ne, u što i kako trebaju ulagati te na taj način provodi svoj nadzor nad dijelovima ekonomije i društva koja nisu regulirana zakonima EU i drugačije ne može kontrolirati. Takav je nadzor u konačnici uvijek ne u interesu društva ili većine stanovnika manjih zemalja, nego u interesu ekonomskih elita pretežno najmoćnijih država europske jezgre.
Iz EU fondova se teoretski može povući jako puno sredstava, no to je namjerno zamišljeno tako da se u praksi to ne događa (odatle primjer zemalja poput Hrvatske koje više daju EU, nego što dobivaju nazad). S druge strane, postoji velik pritisak da se novci iz fondova iskoriste, i od strane EU i u pojedinim zemljama, što nerijetko vodi do pro forma korištenja sredstava iz fondova, što u konačnici pojedinim zemljama može čak i štetiti zbog loših, nepotrebnih ili na brzinu sklepanih projekata i dodatnih troškova koje to iziskuje od pojedinih zemalja.

Jedan od argumenata za EU fondove je i to da, čak i ako država (poput Hrvatske) u osnovi više u njih daje nego što iz njih prima, EU fondovi svejedno mogu biti korisni za pojedine udruge, poduzeća i sl. Istina je da se iz EU fondova financiraju i korisni projekti, međutim iz makroperspektive je besmisleno pojedinačnim dobrim primjerima opravdavati ono što u cjelini čitavom društvu i ekonomijama manjih zemalja ne nosi dobro. Također, novac iz EU fondova u pravilu dobivaju samo udruge i tvrtke koje su već etablirane u onom što rade, imaju iskustva s birokracijom oko projekata i aktivnosti im se procjenjuju kao isplative po kriterijima EU, a ne po kriterijima dugoročne isplativosti, dobrobiti društva ili samih poduzeća i udruga. Projekte se često sufinanciraju (dakle, da je se dio vlastitih sredstava), financiraju se samo one aktivnosti koje su predviđene pravilima EU (sve nepredviđene i s ovim neusklađene troškove financiraju same udruge itd.), a novac se često dobiva tek po završetku projekta – dakle, svejedno postoji potreba da se poseže za komercijalnim kreditima. Treba dodatno napomenuti da EU kroz financiranje udruga civilnog društva, pojedinačne društveno korisne projekte i sl., među ostalim, gradi svoju društvenu legitimaciju – recimo, ako većina NGO-a u nekoj zemlji ovisi o EU fondovima, teško je očekivati da će ti isti NGO biti kritički raspoloženi prema EU.

EU i radnička prava

Prekarni (neizvjesni) rad je termin koji se koristi kako bi se opisao rad koji je nestalan, nezaštićen, slabo plaćen, s kojim se ne (ili jedva) može uzdržavati kućanstvo, te koji se često ne regulira zakonom o radu. Najčešće se veže uz pojmove kao što su npr. rad na određeno, privremeni rad, povremeni rad, studentski rad, rad imigranata itd., dakle radi se o onim poslovima gdje je radnik zaposlen na kratko vrijeme dok ugovor ne istekne, a nakon toga mora ponovno tražiti posao. Posao se najčešće ugovara preko tzv. agencija za privremeno zapošljavanje (kod nas npr.: Dekra, Adecco, UPS d.o.o., Kadus d.o.o. itd.). Agencije su poduzeća koja na temelju sporazuma ustupaju svoje radnike drugim poduzećima. Poduzeća vrlo rado unajmljuju radnike preko agencija jer dobiju radnu snagu za manji novac, a ne snose gotovo nikakvu odgovornost prema radnicima. Radnici najčešće rade preko ugovora na određeno, u puno lošijim uvjetima rada od radnika koji su direktno zaposleni kod poslodavca, za manju plaću, a najčešće nisu sindikalno organizirani jer sindikati nemaju interesa za radnicima čija je budućnost, i time plaćanje sindikalne članarine, neizvjesna, a koji donose puno „problema“. EU politika zagovara upravo takav prekarni model rada, tj. njegovu „fleksibilizaciju“.

EU i politike zapošljavanja

Glavne ideje evropske strategije zapošljavanja moguće je pronaći u Lisabonskoj strategiji. Ključne ideje tog dokumenta su fleksibilnost i „životno učenje“, čija je poanta prilagodba radnika tržištu rada, konstantnim prekvalifikacijama, seljenjima i sl. U EU se često govori o „potpunom zaposlenju“, no ne misli se na to da svaki radnik ima osigurano radno mjesto na kojem će raditi do kraja radnog vijeka, već na to da radnici popunjavaju tržište rada svojim kvalifikacijama te da je poslodavcima tako lakše pronaći radnu snagu. 2004. objavljen je tzv. Kokov izvještaj u kojem on poziva na to da se „standarni ugovori“, pod kojima se dakako misli na kolektivne ugovore i sve ostale ugovore koje sklapaju poslodavac i radnik, pregledaju i fleksibiliziraju, te smatra da je čak potrebno uvesti i druge vrste ugovora koji bi bili fleksibilniji, kao i fleksibilnije radno vrijeme. Ove ideje su temelj tzv. fleksigurnosti.

EU i „fleksigurnost“

Fleksigurnost je službena evropska politika zapošljavanja. Sâm pojam fleksigurnosti je nastao spajanjem pojmova fleksibilnost i sigurnost, odnosno navodne želje za fleksibilnim poslovima i sigurnim prijelazom između poslova. Sigurnost bi se trebala odnositi na socijalne beneficije za one koji izgube posao, uz koje je ide i „cjeloživotno učenje“, tj. prekvalificiranje. Nominalni cilj EU nije zadržati radnika na poslu već na tržištu, omogućujući mu da glatko mijenja karijere i napreduje u njima. No potrebno je napraviti razliku između propagande i stvarnosti jer Evropska unija je poznata po svojoj neoliberalnoj propagandi u socijaldemokratskom ruhu. Fleksigurnost u teoriji jako dobro zvuči, no u praksi je riječ o pogodovanju kapitalu na štetu radnika. Kao prvo, fleksigurnost se često uzima samo kao zamjena  za drugi termin – fleksibilizaciju – pri čemu se olakšava otpuštanje radnika, ali se naknada za nezaposlenost i pomoć u prekvalificiranju ne povećava. Osim toga, kad je riječ o fleksibilnosti, tj. sposobnosti prilagodbe u radu, prilagođavati se uvijek mora radnik u korist kapitala (npr. radnim vremenom, selidbom itd.) a ne obrnuto. Stalnim mijenjanjem poslova se, osim toga, slabe sindikati i mogućnost kolektivnog pregovaranja (nezaposleni nisu u sindikatima), kao i sâm položaj radnikâ jer na novom poslu imaju niže početne (pripravničke) plaće, potencijalno organiziranje radnika je otežano, svaki put mora ići otpočetka, ne može se uspostaviti kontinuitet itd.

EU i poljoprivreda

Poljoprivreda nigdje u svijetu ne funkcionira uspješno bez državnih poticaja. Toga su itekako svjesne razvijene i velike zapadne zemlje koje odvajaju goleme poticaje za svoj poljoprivredni sektor (što je suprotno proklamiranoj neoliberalnoj praksi u drugim područjima). Istodobno se pak od manjih zemalja traži smanjenje ili ukidanje takvih poticaja putem pritisaka međunarodnih institucija kao što su Evropska Unija ili Svjetska trgovinska organizacija (WTO). Te iste međunarodne institucije također zahtijevaju i ukidanje ili smanjivanje carinskih zaštita, što onda omogućava prodor poljoprivrednih proizvoda iz bogatijih i većih zemalja u siromašnije i manje zemlje, što izravno uništava domaću poljoprivredu manjih zemalja. U Hrvatskoj je situacija za domaće poljoprivrednike, osim otvaranjem vanjskom tržištu (tj. uklanjanjem carina prema članicama EU), dodatno otežana i time što se poticaji ne isplaćuju ili kasne čak i kada su zajamčeni, a na loš položaj domaćih poljoprivrednika utječe i to što njihove proizvode otkupljuju mahom privatne kompanije nastale privatizacijom. Jedini je interes tih privatnika njihov vlastiti profit i da bi do njega došli neće se libiti smanjivanja otkupne cijene poljoprivrednih proizvoda do razine neodrživosti proizvodnje pa ni potpunoga uništavanja domaće poljoprivrede ‒ poljoprivredni se proizvodi, naime, uvijek mogu i uvoziti, bez obzira na to što će domaći seljaci zbog toga trpjeti strašne posljedice i što to nema nimalo smisla u zemlji s takvim poljoprivrednim potencijalom kao što je Hrvatska. Loše stanje hrvatske poljoprivrede i činjenica da uvozimo goleme količine hrane iz inozemstva (primjerice čak i iz Austrije) su izravna posljedica politike koja se sustavno vodi zadnjih 25 godina, a koja je usmjerena samo prema profitu domaćeg i stranog krupnog kapitala, a ne u korist domaćeg seljaštva i cijeloga društva. Ulaskom u EU, takvi su se negativni procesi samo nastavili, jer je naša poljoprivreda izložena na milost i nemilost poljoprivredama velikih zapadnoeuropskih zemalja, uz to što dodatne prepreke stvaraju evropski propisi, koji našim poljoprivrednicima određuju što se smije, a što ne smije raditi i u kolikoj mjeri (primjerice, koliko se maslina može saditi, na koji način, na kakvim poljima i sl.). Kako je ulazak u EU utjecao na Hrvatsku, lijepo se vidjelo po snažnom povećanju uvoza – on je rapidno rastao već prvo ljeto 2013. nakon ulaska, a rast uvoza se stalno povećava (u prva tri mjeseca 2017, rast uvoza poljoprivrednih i prehrambenih proivzoda je bio za 20 milijuna eura veći nego prethodne godine). U Mađarskoj su npr. tržište hrane preplavili proizvođači i proizvodi iz zapadne Evrope, dok mađarski proizvođači ne da nemaju ravnopravnu tržišnu utakmicu na jedinstvenom evropskom tržištu, nego čak ni u Mađarskoj.

EU i neoliberalizam

Neoliberalizam je ekonomsko-politička doktrina koja zagovara podvrgavanje svih aspekata društva tržištu i logici profita. Rezultati neoliberalnih reformi na globalnoj razini u zadnjih 30-40 godina su povećanje nejednakosti u društvu i  gomilanje bogatstva u rukama kapitalističke elite. Tako su u zapadnim zemljama (SAD-u i zapadnoj Evropi) realne radničke plaće od 1970-ih naovamo stagnirale ili čak padale, dok su profiti gospodarskih elita neobuzdano rasli. Neoliberalizam se na globalnoj razini provodi, među ostalim, kroz institucije kao što su Međunarodni monetarni fond (MMF), Svjetska banka i Svjetska trgovinska organizacija (WTO), dok se u Evropi širi najviše kroz institucije EU i produbljavanje evropske integracije.

Treba razlikovati neoliberalizam kao apstraktnu doktrinu i realno postojeći neoliberalizam kakav se provodi u stvarnosti, a koji se prilagođava lokalnim okolnostima. Provođenje neoliberalnih mjera se razlikuje od zemlje do zemlje, ovisno o njezinim karakteristikama, tradiciji, povijesti i sl., kao i o tome koliki je otpor stanovništva prema njihovu uvođenju. To što primjerice u Francuskoj ili u Švedskoj još uvijek postoji sustav besplatnog javnog zdravstvenog osiguranja (što je u suprotnosti s neoliberalnom teorijom prema kojoj bi zdravstvo, kao i sve ostalo, trebalo biti privatizirano i dostupno ovisno o financijskoj moći pojedinca) ne znači da zato politika EU i politika francuskih i švedskih vlada nije neoliberalna. To samo znači da ta neoliberalna politika (još) nije uspjela, zbog otpora stanovništva, razmontirati postignuća socijalne države, kao što je javno zdravstvo, do kojih je došlo prije neoliberalne ere.

Isto tako, neoliberalna se politika provodi kada odgovara interesima elitâ, a ne iz puke ideološke zanesenosti i teorijske dosljednosti. Stoga je i moguće da se desetljećima govorilo o tome da država nipošto ne smije intervenirati u ekonomiju da bi se, nakon izbijanja svjetske ekonomske krize 2008, i u EU i drugdje, javnim sredstvima sanirale brojne privatne banke, istodobno prebacujući troškove i teret krize na običan narod koji je nije skrivio. S obzirom na to da je državna pomoć odgovarala brojnim bankama i korporacijama kojima je inače prijetila propast, neoliberalna je teorija o tome da se država ne smije miješati u ekonomiju tada bila brzo zaboravljena. Tu se jasno vidi princip socijalizma za bogate, kapitalizma za siromašne – dobici i prihodi se privatiziraju (idu u džepove malobrojnog i najbogatijeg sloja društva), dok se troškovi socijaliziraju (plaća ih cijelo društvo).

EU dosljedno provodi neoliberalnu politiku, tj. politiku koja radi u korist sitne gospodarsko-političke elite i korporacijâ a na štetu većine društva. Neoliberalna se politika kroz institucije EU provodi na različite načine, različitim kanalima i mjerama – katkad formalno i službeno, katkad neslužbeno – ali obuhvaća sve sektore ekonomije i društva. Osim toga, nije ograničena samo na države članice EU, nego i na države-pristupnice, kojima se neoliberalna politika, u još strožem obliku nego u starijim državama-članicama, nameće kao uvjet ulaska u EU. Ne treba se, naravno, zavaravati da neoliberalizam postoji samo u EU, jer takva politika prevladava u čitavom svijetu, no ona se kroz institucije EU još više promiče i uvlači u sve pore ekonomije i društva.

Osnovne mjere neoliberalne politike su deregulacija, liberalizacija i privatizacija:

Deregulacija označava općenito smanjenje poslovnih propisa radi postizanja bolje "poduzetničke klime" (što je ljepše upakirano "pogodovanje kapitalistima"), ukidanja propisâ i ograničenjâ, lakšeg protoka kapitala itd. Deregulacija uvelike olakšava tržišne manipulacije i špekuliranje što može dovesti do ekonomskih kriza poput trenutne, a također se koristi kao sredstvo smanjivanja radničkih prava i potpomaganje korporacijama i poslovnoj eliti u ostvarivanju profita na račun ostatka društva. Promicanje takvih mjera stoji u osnovi EU.

Liberalizacija označava politiku otvaranja granicâ, ukidanja carinâ i drugih ograničenja kao što su državni monopol u ključnim područjima i sl. Ukidanje carinâ i drugih zaštitnih mjera (koji unutar EU nema), ostavlja ekonomiju pojedine zemlje na milost i nemilost u odnosu na konkurenciju u drugim zemljama. To je pogotovo nepogodno za male zemlje, kao što je Hrvatska, za koje se ne može očekivati da će se na slobodnom tržištu ravnopravno natjecati s većim i bogatijim zemljama. Liberalizacija se u EU koristi za ostvarivanje gospodarskih interesa jačih zapadnih zemalja, tj. preciznije govoreći njihovih korporacija, a na štetu ekonomijâ slabijih zemalja. Liberalizacija pak nekih sektora u kojima je država prije imala monopol (kao što su željeznica, pošta, telekomunikacije, energetski sustav i sl.), omogućava ulazak privatnog sektora (i onda privatni profit) i onamo gdje prije nije imao pristupa, a u praksi često znači pogoršavanje i poskupljenje uslugâ (npr. katastrofalna iskustva u Velikoj Britaniji s privatizacijom željeznice). EU takve liberalizacije potiče još od 1990. nizom svojih direktiva.

Privatizacija označava pretvaranja državnog/javnog vlasništva u privatno – tobože radi toga što je privatno vlasništvo uvijek bolje od državnoga, a zapravo kao sredstvo bogaćenja pojedinaca na račun čitavog društva. Tako je recimo 80% banaka u novim istočnoeuropskim članicama EU, kao i u Hrvatskoj, u vlasništvu stranih zapadnoevropskih privatnih banaka koje na taj način iz tih zemalja izvlače goleme profite.

Osim toga, neoliberalizam se EU ogleda i u stalnim dokumentima i mjerama koje pozivaju na nepovećavanje radničkih plaća i smanjenje radničkih prava (poput lakšeg otpuštanja radnikâ, povećanja rada na određeno i sl.), što se naziva eufemizmom fleksibilizacija rada, o čemu je već bilo riječi. Neoliberalna se politika vidi i u komercijalizaciji prisutnoj u svim sektorima društva u Evropi, npr. u zdravstvu i školstvu, gdje se primjerice uvode i sve više povećavaju participacije i školarine, što pristup zdravstvenoj skrbi i fakultetskom obrazovanju čine sve manje pristupačnim običnim ljudima. Konačni cilj toga je potpuna privatizacija zdravstva i školstva i dostupnost i jednoga i drugoga samo onima koji si to mogu priuštiti.

Neoliberalna je u EU i monetarna politika koju provodi Evropska središnja banka, koja se ponajprije bavi sprječavanjem inflacije, koje se najviše boje oni koji imaju najviše novca pa onda čitavu monetarnu politiku svode na sprječavanje mogućnosti da se to dogodi.

EU, ratovi i ljudska prava

EU se često smatra, u svjetskim okvirima, zaštitnicom ljudskih prava, a zbog uloge “međunarodne zajednice” u ratnim sukobima u regiji u 1990-ima kod nas se još uvijek smatra kako je EU primjer visokih standarda zaštite manjinskih prava. Nažalost, stvarnost je nešto drugačija. Paradoksalno ali istinito, trenutna nominalna (a katkad i realna) razina manjinskih prava u RH je nešto o čemu manjine u EU u većini zemalja mogu samo sanjati (unatoč ogromnim problemima koji i u Hrvatskoj postoje, npr. što se tiče govora mržnje prema Srbima i sl.). Mnoge zemlje u EU uopće ne priznaju nacionalne manjine, a niti jedna zemlja u EU ne potiče nacionalne posebnosti najbrojnije manjine, imigranata, koji u nekim zemljama čine i do 20% stanovništva. Upravo suprotno, posebno najveće zemlje otvoreno provode politiku asimilacije, diskriminacije ili protjerivanja. Svi relevantni dokumenti EU (kao što su tzv. kopenhaški kriteriji ili Okvirna konvencija o pravima nacionalnih manjina) sustavno izbjegavaju regulirati prava nacionalnih manjina, pogotovo u velikim zemljama. Umjesto prema zajedničkoj budućnosti bez nacionalnih sukoba, politička scena EU sve više se kreće prema jačanju ksenofobnih pokreta čiju retoriku sve više preuzimaju i najveće političke stranke. Mnogi su prije referenduma 2013. u Hrvatskoj naivno govorili da je ulazak u EU jamstvo protiv uspjeha ekstremne desnice, unatoč tome što je ekstremna desnica cvjetala širom EU. Koliko je takva argumentacija bila točna vidjelo se po eksploziji ekstremnodesnih ideja nakon ulaska u EU – obiteljaši, čekićari, šatoraši, neoustaštvo… Osim toga, EU, suprotno službenoj politici “meke sile”, ni na koji način ne potiče svoje članice na poštivanje međunarodnog prava u vanjskoj politici, a što je došlo do izražaja prilikom napada na Irak. Iako EU službeno zagovara “etično poslovanje” u svijetu, ona ne želi razvijati korištenje mehanizama kažnjavanja evropskih tvrtki koje koriste robovski i dječji rad. Suprotno ideji o višenacionalnoj Evropi “ujedinjenih u različitosti”, EU ima upravo porazne rezultate u poštivanju ljudskih prava izvanevropskih manjina, bilo u njihovim zemljama, bilo imigranata u samoj EU.