Autorica: Sanja Kovačević
Kada sam prije mjesec dana – točnije 11. veljače, išla na prosvjed protiv obaveznog vojnog roka u organizaciji Radničke fronte, namjera mi je bila djelovati solidarno po ovom pitanju (a i šire) i "priložiti" često zanemarenu, a po meni neophodnu feminističku perspektivu. Napisala sam govor, a da nisam previše razmišljala o vezama među konceptima o kojima sam govorila – feminizam, patrijarhat, militarizam/zacija… Sa sobom sam ponijela transparent koji smo u fAKTIVu napravile povodom prošlogodišnjeg Osmomartovskog noćnog marša na kojemu stoji:
ŽENE PROTIV MILITARIZACIJE.
Upravo me je taj transparent mučio nakon prosvjeda. Jasan je, točan je, prikladan je, pa ipak, da ga u ovom trenutku radimo, inzistirala bih da na njemu piše:
FEMINISTKINJE PROTIV MILITARIZACIJE.
Razmišljajući o tome što me "žulja" shvatila sam da se u najvećoj mjeri radi o besmislenosti, a možda čak i o štetnosti ovako uopćene poruke: da su žene "prirodne" stvarateljice mira. Ako baš i želimo ići u tom smjeru, mislim da je važno naglasiti da se tu nipošto ne radi o ženskoj 'prirodi', već o ženskom 'iskustvu'. To iskustvo nama ženama (kod kuće, na poslu, u ratu) donosi određene vrijednosti i vještine koje tendiraju prema dijalogu i pregovaranju.
Formulacija "feminizam protiv militarizacije" po meni nas vodi u pravom smjeru, u smjeru promišljanja o tome kako je društvo organizirano te kako funkcionira moć.
Nadalje, potrebno je specificirati o kojem/kakvom feminizmu govorimo. Poslužit ću se definicijom feminističke i mirovne teoretičarke i aktivistkinje Cynthije Cockburn, koja govori o "kolektivnom feminizmu, koji je usmjeren na transformativnu promjenu, koji percipira opresivne dimenzije moći koje se međusobno isprepliću, a koje se tiču roda. Takav feminizam svijet u kojem živimo vidi kao loš i za muškarce i za žene, a institucije kao nešto što želimo 'razmontirati' i preoblikovati. I u teoriji i u praksi, takav feminizam teži razumjeti i potkopati patrijarhat. A patrijarhat je dugovječan, rasprostranjen i povijesno adaptivan spolno-rodni sistem koji počiva na muškoj dominaciji."1
Militarizacija/militarizam je jedan od mehanizama koji etabliraju moć, a feministička teorija razotkriva kako su strukture, vojne snage, naoružanje... uključeni u tu ideologiju provođenja različitih projekata moći. Kako bih razjasnila o čemu se konkretno radi, navodim te "projekte": ekonomska (kapitalistička) eksploatacija, imperijalistička dominacija, nacionalna država (a usudila bih se reći i nacionalistička državotvornost).
Kada pogledamo rat i militarizam kroz feminističku prizmu, vidimo neke stvari koje inače ostaju nevidljive. Kao prvo, rodni odnosi u vojsci upravo su onakvi kakve preferira patrijarhat. To znači – vodstvo, autoritet, agresivnost i odgovornost su "pripisani" muškarcima i maskulinitetu; njega/skrb, udovoljavanje, pasivnost i ovisnost pripadaju ženama i feminitetu. Patrijarhat i militarizam su čvrsto povezani – svaka kritika patrijarhata neodvojiva je od kritike militarizma. Nažalost, u obrnutom smjeru nije tako – brojni antimilitaristi patrijarhat ni ne primjećuju.
Današnji ratovi su povezani s kapitalizmom i/ili s nacionalizmom, no ratovi su, naravno, postojali i prije ovih ekonomskih i političkih sistema. Organizirano ratovanje je značajka patrijarhata kao takvog.
Ključna patrijarhalna struktura povezana s militarizmom jest opresivna hijerarhija u kojoj su žene izdvojene i podređene muškarcima. Rodna dihotomija i rat se međusobno podupiru i "hrane". S muške točke gledišta, podređenost žena je u toj priči sporedna. S te točke gledišta, patrijarhat je primarno velika hijerarhija muškaraca koji dominiraju nad drugim muškarcima - muškarci su na dobitku, no taj dobitak nije ravnopravno raspoređen. Tu "mušku hijerarhiju" simbolizira i utjelovljuje sustav vojnih činova koji je "kičma" patrijarhalnog društva i model njegovih institucija.
Reprodukcija patrijarhata iz generacije u generaciju zahtijeva mnogo kulturalnog rada, pa stoga govorimo o patrijarhalnoj kulturi. Žene općenito prepoznaju i osjećaju takvu kulturu kroz kontradikcije heteroseksualnog odnosa/braka i obiteljskog života. No, za neometano funkcioniranje patrijarhata, jednako je važno i problematično povezivanje muškaraca sa muškarcima. S jedne strane, patrijarhat nastoji "držati" žene u heteroseksualnom paru kao "šabloni" rodne dihotomije, no paralelno nastoji i održati suradnju muškaraca s muškarcima – time nastoji (a i uspijeva) neutralizirati klasne razlike. Mehanizam tog "bondinga" je poticanje i povezivanje muškaraca kroz ritualizirano nasilje i seksualnu dostupnost žena. (Cockburn napominje kako je vojsci nužan i homoeroticizam - u kreiranju lojalnosti i morala među muškarcima, te kako je kontradiktorno što se ovaj društveno prihvatljiv homoeroticizam djelomično ogleda u potisnutoj homoseksualnosti).
Feministička teorija se velikim dijelom bavi i funkcijom tijela u patrijarhatu – jer, nadam se, shvatili_e smo kako tijelo nije samo biloška "kategorija" već i produkt kulture, odnosno da su rod (i rodne razlike) društvene konstrukcije. Brkajući 'tijelo' i 'prirodu' propuštamo važne spoznaje. Tijela su baš kao i oružje sredstva prakticiranja ratovanja.
Kada govorimo o ratu i teoriji ratovanja, stvarno nam je neophodna feministička perspektiva. Zapravo, feministička teorija patrijarhata jest teorija ratovanja. Feministkinje o ratu govore ono što mainstream teoretičari ignoriraju: militarizacija je opredmećenje maskuline kulture - manifestacija snage patrijarhata.2
Na kraju, vraćam se na spomenuti prosvjed i govor, jer osim što imam potrebu ukazati na (preskočene) ali važne feminističke doprinose u borbi protiv militarizma i ratova, imam potrebu još jednom naglasiti povezanost borbe i ukazati na neophodnost da svi vi koji jeste i osjećate se antimilitaristima, za početak – primijetite patrijarhat.
Jer:
Sve dok potiranje ženskog iskustva bude dominanta - svaka proizvodnja straha od drugih i drugotnih - rasa, nacija, kultura... roda – svih tih konstrukata koje živimo - bit će opravdanje za ratove, za pljačku i pokolj.
Dok god "prolazi" nasilje prema ženama, bit će obaveznih vojnih rokova i ratova - prolazit će svaki oblik nasilja prema Drugima.
Dok god prolazi femicid, prolazit će i genocid i ekocid.
1 Na: http://www.cynthiacockburn.org/BlogWhatFeminism.pdf
2 S pozicije (neo)marsksističkog materijalizma Cockburn naglašava kako je materija diskurzivni faktor militarizacije.