Autor: Salmedin Mesihović
U nedjelju, 15. XI. 2020. god. održani su u Bosni i Hercegovini, izuzev za grad Mostar, lokalni izbori za gradonačelnike i načelnike i gradska/općinska vijeća. Zabilježen je vrlo mali odziv birača, što je, izgleda, bio više rezultat činjenice da birački spiskovi ne održavaju stanje stvarnog broja glasača, nego pasivnosti i apstinencije glasača. Birački spiskovi nisu ažurirani, što je još jedan pokazatelj anarhičnosti stanja u Bosni i Hercegovini. Rezultati izbora su bili više nego poražavajući za trenutno vladajuće stranke i njihove elite. U kantonima i općinama s bošnjačkom većinom u kojima je do sada dominirala, SDA je doživjela težak poraz. Posebno se to osjetilo u kantonu Sarajevo, za kojeg se vodila i najžešća bitka, u kojem SDA nije samo izgubila, nego je u borbi i za načelnička mjesta i za općinska vijeća, bukvalno pregažena od strane koalicije Četvorke (iako je faktički čini pet stranaka; Narod i Pravda, Naša stranka, SDP, Nezavisna BH lista i Ekološki slobodarski pokret Damira Nikšića). Jedino u općini Novi Grad, SDA-in službeni (ali u praksi od nje već neko vrijeme odmetnuti i samostalni) kandidat vodi tijesnu borbu sa kandidatom Četvorke za načelnika. Van kantona Sarajevo, SDA neće imati vodeće pozicije ni u jednom drugom većem gradu gdje su Bošnjaci većina (Tuzla – gradonačelnik iz SDP-a; Zenica – gradonačelnik nezavisni; Bihač – gradonačelnik iz lokalne stranke). SDA je zadržala načelničke pozicije u manjim općinama i mjestima, ali i u tim mjestima više nema većinu ni u jednom vijeću. U Republici Srpskoj, slične gubitke je pretrpio vladajući SNSD Milorada Dodika. U Banja Luci pobjedu i za gradonačelnika i za gradsko vijeće odnijela je udružena opozicija (Partija demokratskog progresa, SDS i neke manje stranke), a i u Bijeljini se desio poraz kandidata i liste koju je podržavao Milorad Dodik. U kantonima sa hrvatskom većinom, HDZ BiH nije imao tako drastične gubitke kao SDA i SNSD, pa je sačuvao više-manje lokalne vlasti pod kontrolom. Izuzetak je poraz u Tomislavgradu (Duvnu) od strane koalicije Hrvatski nacionalni pomak (lokalna stranka) i HDZ1990. Problem s nedostatkom opozicije koja može pobijediti HDZ je u tome što je politika Željka Komšića i njegove strančice homogenizirala hrvatsko stanovništvo, a s druge strane što tamo nije izrasla neka autentična alternativa (nadasve socijalno angažirana) iako itekako ima potencijala za takvo što, posebice u zapadnoj Hercegovini, o čemu bi možda govorila i činjenica da je, izgleda, SDP uspio ući sa više vijećnika u općinsko vijeće Gruda.
Međutim, ovi gubitci vladajućih režimskih stranaka nisu kapitalizirani od stranaka koje se u BiH smatraju lijevim centrom ili ljevicom. SDP BiH (koji je u značajnim ideološkim lutanjima – od ljudi koji javno slave Oktobarsku revoluciju, do onih koji misle da su Biden i Kamala mesije koji su spasili demokraciju) je sačuvao dosadašnje načelničke pozicije (Tuzla, Gračanica, Gradačac, Maglaj, Bosanska Krupa, Ključ) i dobio još dvije (Jablanica i Goražde), a očekuje ga i mjesto gradonačelnika Sarajeva (koje je predviđeno po dogovoru članica Četvorke), ali koje je relikt uređenja još iz vremena socijalističke republike i ima uglavnom ceremonijalnu funkciju. Ali, utjecaj SDP-a se nije povećao, što se vidi po dobijenim postotcima za općinska i gradska vijeća. Posebno je u Sarajevu loše prošao sa listama za općinska vijeća. Ono što ohrabruje jest da su za pojedine načelnike i znatan broj vijećnika zahvaljujući otvorenim listama izabrani ljudi koji imaju nedvosmislena ljevičarska shvaćanja i da je manje oportunista, karijerista i sljedbenika Third Way-a i zagovarača neoliberalizma. Naša Stranka koja se deklarira kao stranka lijevog centra je odlično prošla u kantonu Sarajevu i u Tuzli, ali van tih područja ima među građanima vrlo slabu podršku. ESPO je nova stranka koja se deklarira u jednom širokom rasponu od socijalističke do ekološke, i dobro je da je ušla u općinska vijeća, ali uglavnom opet samo u kantonu Sarajevo. Tako se može reći da je radikalni rez u političkoj moći u BiH uglavnom rezultat djelovanja i aktivnosti stranaka koje djeluju sa centrističkih, desno-centrističkih i desnih pozicija. SDA je tako smjenjena sa dominantne pozicije u bošnjačkom narodu od strane Naroda i Pravde, stranke čiji je vođa Elmedin Konaković do prije par godina bio kadar SDA-e i koji zadnjih godina vodi vrlo žestoku i uspješnu kampanju na antikoruptivnoj platformi. Novi gradonačelnik Banja Luke, Stanivuković, je otvoreno izražavao ravnogorsku nostalgiju i aktivno učestvovao u izbornoj kampanji u Crnoj Gori na strani koalicije koja se borila protiv Đukanovića i DPS-a. Ono što bi se moglo smatrati dobrom posljedicom ovih izbora, jest totalni poraz opcije koja je djelovala kao trabant SDA-e u njenoj borbi protiv opozicije. U prvom redu riječ je o stranci Socijaldemokrati (nastala prošle godine iz onog dijela SDP-a koji je želio koaliciju sa Bakirom Izetbegovićem), i naravno, o Demokratskoj Fronti Željka Komšića koja je izgubila skoro sve glasove koje je imala prije dvije godine. Istine radi, Socijaldemokrati imaju jedno načelničko mjesto (u Lukavcu), ali je više riječ o uspjehu pojedinca koji je i ranije bio načelnik (samo tada kao kadar SDP-a) nego o tome da su ljudi glasali za tzv. „zelenu ljevicu“.
Ono što su ovi izbori pokazali jest da je neophodno izrastanje prave i istinske ljevičarske opcije i organizacije ili koalicije koja bi mogla u sebe privući te brojne mase nezadovoljne politikom režima i koja bi artikulirala postmodernu borbu za socijalistička, demokratska i republikanska načela u Bosni i Hercegovini. To bi podrazumijevalo i rebrendiranje ili konačno ideološko profiliranje čitavog niza stranaka koje se smatraju ljevicom ili lijevim centrom.