Autor/ica: Radnik u restoranu
Počeo sam raditi 27.07.2023 u restoranu “As Janos” u Punatu na otoku Krku. Od 27.07 do 08.08 sam radio bez slobodnog dana ili tjednog odmora. Punih 13 dana. Slobodan dan sam dobio nakon što sam uporno tražio, u više navrata, da mi vlasnica restorana da slobodan dan. Vlasnica restorana koja se većinu vremena šetala, sjedila i pričala, a govorila da i ona “radi”, nije dala drugim radnicima slobodan dan. Radnici iz Srbije, dvojica konobara i jedan kuhar, jedan mladi šanker iz Vukovara i jedan picajol iz Osijeka u ovom restoranu su radili mjesecima bez slobodnog dana! Ovo je bezočno kršenje “Zakonu o radu” od strane poslodavca i eksploatacija radnika gdje se preko njihove grbače ubire profit i krši zakon. Svaki radnik ima pravo na tjedni odmor. Vlasnica restorana je prekršila članak 75. ZOR-a u kojem piše da “(1) Radnik ima pravo na tjedni odmor u neprekidnom trajanju od najmanje dvadeset četiri sata…” Članak 228. kaže da će se poslodavac koji uskraćuje radnicima pravo na tjedni odmor kazniti “(1) Novčanom kaznom od 4110,00 do 7960,00 eura…” “17. ako radniku ne omogući korištenje tjednog odmora na način i pod uvjetima propisanim ovim Zakonom (članak 75.)” Kako je jednom otac ili djed od vlasnice rekao “cijena jednog pijata je 50 eura komad”, ali ono što on također zna je da bi vlasnica za bezočnu eksploataciju radnika kojima nisu davali slobodan dan ili tjedni odmor, ona morala izdvojiti minimalno 4110 eura po radniku, a ako se ubroji da je riječ o 5 radnika kojima je uskraćeno pravo na tjedni odmor, za svakoga bi vlasnica morala izdvojiti minimalno 20,550 eura. Koliko li se samo pijata može kupiti za tu cijenu?
Kada sam pitao vlasnicu zašto ne daje radnicima slobodan dan, ona je odgovorila da je takav njezin način rada. Vlasnica je stavila svoj “način rada” iznad zakona. Ovo je čista eksploatacija radnika i onda se vlasnica čudi što su klasno svjesni radnici antagonistični prema sitnoj buržoaziji. Kada vidimo kako sitna buržoazija tretira radnike koji bez sobodnog dana rintaju od jutra do mraka dok jedu najgori junk food, antagonizam i prezir spram sitne buržoazije je osnovna kultura. U kuhinji restorana radnici su imali dva obroka, jedan u 15 sati i drugi u 23 sata, a u većini slučajeva taj je obrok bio puno kasnije. Radnici su se ustajali ujutro i bili gladni do 15 sati, radili su na prazan želudac do prvog obroka koji je u većini slučajeva iza 15 sati. U kuhinji je bilo samo 4 radnika, picajol, kuhar, radnik na suđu i radnica koja je dolazila u ispomoć od 18 sati, a da bi sve dobro funkcioniralo treba minimalno 2 radnika koji rade samo pripremu, preuzimaju robu i koji su na suđu, 2 kuhara što bi ubrzalo proces izbacivanja hrane, 1 radnik samo na salatama i slasticama i 1 radnik samo na picama. Kako nisu zaposlili 6 radnika za kuhinju, dva radnika u kuhinji su radili sve, započinjali su raditi prije 12 sati zbog pripreme i bili na radnom mjestu do iza 23:00 sata. I tako su radili bez slobodnog dana! Dok su radili pripremu morali su izbacivati hranu van, radili su nekoliko stvari odjednom. Nadodajem i jednu situaciju sa posla gdje je dijete od vlasnice restorana reklo drugom radniku koji radi za šankom i ima 18 godina, da je “cigan”. Osim što eksploatiraju radnike ne dajući im slobodan dan, što ih nisu plaćali dovoljno zbog velikog obujma posla, još ih i djeca vlasnika vrijeđaju. Radnici se moraju pobuniti. Organizirani i zajedno, u svrgavanju postojećeg poretka, radnici se mogu izboriti za sve što im treba. I šta radnik može uopće reći na takav sustav osim da smo mi djeca gladnih, obespravljenih očeva i majki koje je ovakav sustav koji pogoduje šačici ljudi, doveo do zatupljenosti i imbecilnosti. Odrastali smo okruženi prljavštinom i neznanjem, među uvredama i poniženjima, od kolijevke smo bili prezreni i tlačeni od svakog mogućeg nitkova koji sretno živi pod postojećim poretkom. Mi smo oni čija je cijela prošlost preplavljena gorčinom i patnjom, čija budućnost nosi ista poniženja, uvrede, gladne dane, neprospavane noći i na kraju suđenja, zatvore, tamnice, rudnike ili vješala. Nalazimo se u nepodnošljivoj poziciji i na ovaj ili onaj način želimo iz nje izaći. Zato se u izmjeni postojećeg poretka društvenih odnosa sastoje sve naše željene težnje, svi naši željeni ciljevi. Možemo željeti samo revoluciju.