Autor: Hrvoje Štefan

Jedan od termina koji se koristi skoro kao poštapalica kada je riječ o politici i o radu nominalno javnih institucija vlasti jest transparentnost. Transparentost deklarativno podržavaju svi političari i političke stranke, transparentost se ističe kao presudno važan kriterij u radu i jedan od ključnih uvjeta demokratske uračunljivosti političkih procesa, institucija liberalne demokracije i općenito institucija javne vlasti. Transparenost je za demokraciju važna jer podrazumijeva javnu dostupnost svih relevantnih informacija kako bi oni koji odlučuju ili u čije ime se odlučuje, a to bi u demokraciji trebao biti demos ('obični ljudi'), mogli svoje političke sudove i odluke donositi na što informiraniji način. Transparentnost je nužan uvjet za osiguranje jednake 'vidljivosti' i uključivosti javne sfere, a demokratska politika bi trebala biti proces javnog odlučivanja o uvjetima zajedničkog života, dakle treba biti određena u sferi javnosti i transparentna po pitanju svih relevantnih informacija na temelju kojih se odlučuje. Politika i politički procesi (kao i rad javnih institucija) koji nisu transparentni, pogotovo kada se informacije namjerno od javnosti skrivaju, po definiciji nisu demokratski.

Nedemokratsku, elitističku, oligarhijsku politiku odlikuje upravo netransparenost (kao što je za koruptivni i klijentelistički način funkcioniranja javnih institucija također važna netransparentnost). Također, pravna regulacija kapitalističkih odnosa proizvodnje temelji se na netransparenosti (npr. poslovna tajna, intelektualna prava vlasništva itd.), što znači da kapitalistički način proizvodnje već na toj neposrednoj i konkretnoj razini konkurencije mnogih kapitala nema ispunjene uvjete za demokratsku kontrolu i usmjeravanje (kapitalistički način proizvodnje netransparentan je i u 'dubljem', strukturnom smislu jer se bazira na robnom fetišizmu i postvarenju društvenih odnosa proizvodnje, no analizom tog problema neću se ovdje baviti).

Dakle, za istinski demokratsko društvo i politiku nužno je, između ostalog, osigurati maksimalnu transparentnost i ukinuti kapitalističke odnose proizvodnje. S obzirom da ukidanje kapitalizma nije još na dnevnom redu, ostaje pitanje dal je moguće i korisno učiniti transparentnijim političke procese, političke institucije i općenito rad institucija javne vlasti koje trenutno imamo 'na snazi'?! Smatram da je to moguće i itekako potrebno, da se u okviru 'starog što umire i novog koje se još ne može roditi' razvijaju zameci budućih organizacijskih oblika baziranih na demokratskom protagonizmu za koje je jedan od nužnih uvjeta upravo maksimalna transparentnost (treba ipak napomenuti da ona nije dovoljan uvjet).
Stoga ću se fokusirati na važnost transparentnosti za formu organizacije koja je potrebna ne samo za 'vježbanje' demokratskog protagonizma i razvijanje demokratskih oblika politike, već i za širenje demokratskih principa funkcioniranja na postojeće javne institucije i na ukupno društvo - na lijevu političku organizaciju - partiju.

Lijeva politička partija, ukoliko se njome smjera širiti demokratski progresivan i društveno transformativan utjecaj, treba se razlikovati u svojem načinu funkcioniranja od dosadašnjih lijevih partija koje su sve redom, ako ne već započele, onda završile kao oligarhije ili autokracije. Već sam pisao o određenim proceduralnim pravilima koje bi trebalo usvojiti kako bi partija zadržala i razvijala demokratski karater tj. omogucavala i poticala demokratski protagonizam, no pored njih svakako je transparentost procesa odlučivanja i artikuliranja političke volje u partiji važna da bi ti procesi bili demokratski uračunljivi. Ukratko, lijeva partija koja ne funkcionira transparentno i demokratski, koliko god bila uspješna u smislu 'osvajanja vlasti' i dosezanja specifičnih društveno-ekonomskih ciljeva, ne može biti medijator širenja demokracije tj. ispunjavati presudno važnu ulogu 'pripreme', 'vježbališta' i 'uzora' za širenje demokratskog protagonizma na cjelinu društvenih odnosa (proizvodnje).

Sve postojeće političke partije, pa tako i nominalno lijeve, funkcioniraju netransparentno. Osnovna razdjelnica, koja karakterizira sve partije, jest netransparetnost unutarstranačkih procesa komunikacije u odnosu na nestranačku javnost. Druga razdjelnica, koja je dominantno izražena kod formalno hijerarhijski i vertikalno (centralistički) ustrojenih partija, jest netransparenost procesa utvrđivanja političke volje u centralnim organima stranke (ili u formalnom rukovodstvu) prema stranačkoj i nestranačkoj javnosti.

Kod formalno hijerarhijskih i centralistički ustrojenih partija, bez obzira na njihovu deklarativnu demokratičnost (koja se pogrešno svodi na određene procedure izbora kandidata za stranačke funkcije – tipa: jedan član/jedan glas), proces artikuliranja i utvrđivanja političkih stavova odvija se u centralnim organima rukovodstva ili, vrlo često, te stavove utvrđuje i prema unutarstranačkoj i vanstranačkoj javnosti samostalno iznosi predsjednik/predsjednica stranke.

No, čak i to artikuliranje i utvrđivanje političkih stavova u kolektivnim tijelima rukovodstva tek je formalne naravi, dok se ono realno zbiva i priprema u kuloarskim krugovima 'ljudi od povjerenja'. Tako utvrđeni stavovi predsjednika ili 'krugova povjerenja' zatim se posredstvom tzv. moći dnevnog reda (kojeg je nositelj formalni predsjednik) daju na raspravu i, najčešće, na puko aklamacijsko potvrđivanje prema tijelima stranke. Kao što je već navedeno, najveći broj političkih stavova i odluka predsjednik javno iznosi bez njihove rasprave na tijelima stranke i oni se uzimaju kao službeni stav stranke. Dobar dio stavova iznosi se ispred rukovodećih tijela stranke (predsjedništva), a najmanji broj stavova i odluka donosi se i proceduralno legitimira na nominalno najvšim i demokratski 'najširim' tijelima stranke – glavnom odboru, gradskom odboru, konvenciji. To se deklarativno opravdava shvaćanjem da najviša demokratska tijela stranke služe za utvrđivanje generalnih političkih stavova, programa, politika i smjera stranke i u tom procesu treba demokratski participirati najšire članstvo, dok izvršna tijela imaju zadatak njihove operativne primjene i kontekstualizirane interpretacije. No, redosljed je u realnosti centralistički ustrojenih partija obrnut, svi politički stavovi i odluke praktički dolaze već pripremljeni 'odozgo', a demokratska 'participacija' najšireg članstva svodi se u pravilu na puko aklamacijsko prihvaćanje stavova i odluka rukovodstva (u bivšem jednopartijskom sistemu i vladajućoj partiji to se nazivalo demokratskim centralizmom). Kada pak postoji rasprava i neslaganje (nepostojanje konsenzusa) u bilo kojem formalno kolektivnom tijelu stranke - ta rasprava se u pravilu ne dokumentira detaljno, niti je njezin sadržaj dostupan uvidu stranačkoj i nestranačkoj javnosti.

Tako dolazimo do drugog 'alata', pored tzv. moći dnevnog reda, za održavanje nedemokratske vladavine u partijama. Riječ je o tzv. moći zapisnika. Naime, ako u partiji već i postoji demokratska rasprava na kolektivnim tijelima stranke, ta se rasprava u pravilu ne dokumentira detaljno u službenim zapisnicima već se u zapisnik unose samo filtrirani sažeci i zaključci. Tim 'filtriranjem' zapisnika upravlja rukovodstvo odnosno predsjednik. No, čak i takvi 'filtrirani' zapisnici najčešće nisu dostupni stranačkoj i nestranačkoj javnosti, tako da demokratska javnost nema uvid u konkretan i detaljan tijek rasprave, niti može kasnije jasno pripisivati individualnu zaslugu/odgovornost za zastupane stavove (zašto je to važno, pojasniti ću kasnije). Recimo, poznata je stvar je da Milanović vodio sjednice predsjednišva SDP-a i bez dnevnog reda i bez zapisnika. Takva netransparentnost imala je važnu ulogu održavanja njegove nedemokratske vladavine u SDP-u. Nisam siguran da su se stvari s Bernardićem u tom smislu promjenile na bolje – da sada postoje detaljni zapisnici sjednica predsjedništva i glavnog odbora koji su dostupni svim članovima SDP-a (gdje bi automatski postali dostupni i nestranačkoj javnosti). Umjesto toga, detalji sa sjednica i predsjedništva i glavnog odbora plasiraju se putem neimenovanih izvora medijima (i stranačkoj i nestranačkoj javnosti), što je u funkciji unutarstranačkih frakcijskih borbi ( ti plasmani proizvode selektivnu sliku umjesto objektivnog uvida u tijek rasprave, iznesene argumente i njihove nositelje).

Prethodno navedeno ukazuje da tradicionalne, centralistički i hijerarhijski ustrojene partije, poput SDP-a, ne funkcioniraju transparentno ne samo prema općoj javnosti već i prema unutarstranačkoj (no s obzirom da SDP ima veliki broj članova, 'unutarnja' transparentnost bi automatski značila i 'vanjsku' transparentnost). Kada određeni istaknuti ili manje istaknuti SDP-ovci u javnosti iznose kritičke stavove glede politike SDP-a i rukovodstva, drugi SDP-ovci redovito se javljaju ističući da takvo javno iznošenje kritika šteti stranci i da takve stvari treba rješavati i raspravljati unutar stranke ( "prljav veš treba ostati unutar stranke"). Naravno, to je vrlo simptomatična i reakcionarna logika s obzirom da se u stranci političke rasprave praktički ne odvijaju niti je proces artikuliranja i utvrđivanja političke volje organizacijski 'dizajniran' na demokratski način tj. da ide 'odozdo' ili horiznotalno i da polazi od participacije i demokratskog protagonizma članova. Netransparentnost unutarstranačkih procesa rasprave i utvrđivanja stavova s jedne strane je u funkciji opravdanja nedemokratske (oliharhijske, autokratske) vladavine stranačkog rukovodstva, a s druge u funkciji zaklanjanja inidividualnih zasluga/(ne)odgovornosti iza stranačkog kolektiva. Mnogima, posebno onima na stranačkim funkcijama i s ambicijama uzdizanja po stranačkoj hijerarhiji, ne odgovara transparentnost rada stranke i unutarstranačkih rasprava (kada one postoje) jer bi ogolila njihovu individualnu pasivnost, nedostatak kritičnosti ili njihovu apologetiku (u nastojanju da se dodvore čelništvu kroz nekritičko branjenje njihovih stavova), ispoljavanje privatnih idiosinkrazija i pokroviteljstva prema javnosti, dakle pristajanje na poziciju onih nad kojima se vlada i nespremnost da aktivno i kritički sudjeluju u demokratskoj deliberaciji.

Radnička fronta kao nova politička organizacija – partija koja nastoji razvijati direktno demokratski i horizontalni model funkcioniranja što će osigurati uvjete za demokratski protagonizam svih članova, funkcionira bitno transparetnije nego tradicionalne, centralistički i formalno hijerarhijski ustrojene partije. No ta, puno veća transparentnost rada osigurana je prije svega prema unutrastranačkoj javnosti i članstvu, ali ne i prema vanstranačkoj javnosti i nečlanovima. Radnička fronta kao alate i procedure za osiguranja unutarstranačke transparentnosti koristi: 1. internet forum kao platformu za horizontalnu komunikaciju i odlučivanje svih članova (doduše, za one koji koriste internet); 2. proceduru utvrđivanja točaka dnevnog reda rasprave i odlučivanja koja je otvorena svim članovima (svatko može predložiti točku za dnevni red, a što će ući na dnevni red odlučuje većina, a ne predsjednik); 3. praksu detaljnog i u aktualnom vremenu pisanog zapisnika sjednica koje se održavaju uživo (tu praksu u prvom redu koristi LO Zagreb kao najbrojnija i tehnički i kadrovski najkapacitiranija organizacija).

Dakle, unutarstranačka transparentost procesa utvrđivanja političke volje i donošenja odluka u Radničkoj fronti je na znatno više stupnju nego u tradicionalnim strankama zbog direktno demokratskog ustroja partije i zbog alata koji se koriste za osiguranje uvjeta direktne demokratičnosti (demokratski internet forum, detaljni zapisnici sjednica 'uživo', nepostojanje predsjednika ili formalno centralne figure koja utvrđuje dnevni red..). Ipak, niti ta znatno viša transparentnost nego u tradicionalnim partijama nije dovoljna jer postoji netransparentnost unutarstranačkih procesa prema nestranačkoj javnosti i nečlanovima.

Tu netransparentnost je još moguće održavati dok Radnička fronta ima relativno mali broj članova, no ukoliko se partija značanije poveća u broju članova, nju jednostavno neće biti moguće očuvati a ujedno održati direktno demokratski princip funkcioniranja. Stoga je jedino vjerodostojno rješenje radikalizirati pitanje transparentnosti i omogućiti nestranačkoj javnosti otvoren uvid u internet forume na kojima se odvija unutarstranačka komunikacija i iznose detalji unutarstranačkog rada (detaljni zapisnici sjednica i sl.). To ne znači da nečlanovi trebaju imati mogućnost sudjelovanja u raspravama i odlučivanja, ali trebaju imati uvid u njih. To je važno da bi se demistificirali procesi utvrđivanja političke volje na demokratskim principima tj. da bi javnost mogla 'učiti' kako ti procesi izgledaju i funkcioniraju. Važno je također radi otklanjanja ili onemogućavanja podjele na 'elitu transparentnih', koji u javnosti već nastupaju u ime ili ispred Radničke fronte i onih koji su članovi Radničke fronte i spremni su sudjelovati u unutarstranačkoj komunikaciji jedino pod uvjetom netransparetnosti (ili nejavnosti - što znači da nisu u istinskom smislu spremni politički djelovati, ako političko djelovanje mora biti javno, a ne privatno ili kuloarsko). To je važno i radi povećanja individualne odgovornosti jer netransparentno djelovanje i komunikacija pogoduje ispoljavanju različitih privatnih idiosinkrazija, nekritičkom odnosno apologetskom podržavanju formalnih i neformalnih vođa i općenito prikrivanju činjenice da se odbacuje zahtjev individualne odgovornosti ('stajanja' iza svojih riječi, postupaka i grešaka) kojeg osigurava transparentost rada političke organizacije prema javnosti.

Sve navadeno ukazuje da uvjeti za demokratski protagonizam nisu nimalo jednostavni, ali nužno je odbaciti logiku 'netransparentnih jahača' ako se uvjeti za demokratski protagonizam žele organizacijski graditi. Dakle, potrebno je odbaciti krajnje pogrešno uvjerenje da netko drugi umjesto nas samih može mijenjati društvene okolnosti i uvoditi demokraciju (netransparetne partije i njihove vođe), da netko drugi umjesto nas samih može naučiti kako se demokratski vlada i to znanje nam 'odozgo' prenijeti. Transparentnost organizacijskog djelovanja stoga je nužna za povezivanje individualne odgovornosti i demokratskog političkog projekta kojeg organizacija gradi i želi proširiti na cjelinu ekonomskih i političkih odnosa u društvu.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?