Komentar RF - štednja u eurima za najbogatije

Komentar RF - štednja u eurima za najbogatije

Autor: Hrvoje Štefan

Guverner HNB-a Boris Vujčić u RTL Direktu ponovio je podatke o koncentraciji štednje u 'hrvatskim' bankama. Dakle, 1.7% štediša, ili njih oko 51 000, drži 43% ukupne štednje – ili oko 75 miljardi kuna (u prosjeku svaki od tih 51 000 najvećih štediša drži 1.5 miliona kuna ili oko 200 000 eura na računu). S druge strane, 2.6 miliona deponenata drži samo 24 posto ukupne štednje ili u prosjeku 11 000 kuna po deponentu. Najveći dio ili preko 80% štednje je u eurima.

Zašto je, između ostalog, taj podatak o golemoj koncentraciji štednje u 'hrvatskim' bankama važan? Važan je u kontekstu rasprave o monetarnoj suverenosti gdje Hrvatska još nominalno ima svoju valutu, ali tečaj kune je vezan uz euro, krajem 1990-ih uvedena je valutna klauzula na kredite, pod opravdanjem da je domaća ekonomija visoko eurizirana i da je većina štednje u eurima (do uvođenja eura, u njemačkoj marci). S vezanošću kune uz euro i uz kredite vezane valutnom klauzulom uz euro (ili uz švicarce), s privatizacijom i prodajom stranim maticama domaćeg bankarskog sektora, onemogućeno je korištenje alata proaktivne monetarne, tečajne i kreditne politike kako bi se potaknula domaća proizvodnja, zaposlenost, bolje iskorištenje domaćih kapaciteta, zadovoljenje potreba itd. Drugim riječima, odustalo se od monetarne suverenosti (u koliko god ograničenom stupnju je ona moguća u odnosu na recimo USA).To se opravdavalo činjenicom da bi bilo kakva ciljana devalvacija kune, kojom bi se nastojalo potaknuti ekonomiju, zaposlenost ali i pozitivno utjecati na smanjenje disbalansa u trgovinskoj bilanci i bilanci plaćanja, značilo poskupljenje kredita i time dodatno opterećenje domaćih dužnika.

Odustajanje od monetarne suverenosti, vezanost kune uz euro, 'valutna klauzula' na kredite u funkciji su zaštite vjerovnika i štediša koji štede u eurima i predstavljaju izvore kreditnih plasmana (bankovnu pasivu). No kada vidimo podatak o koncentraciji štednje u 'hrvatskim' bankama, jasno je da je odustajanje od monetarne suverenosti – vezanost kune uz euro i 'valutna klauzula na kredite' – primarno u funkciji zaštite financijske imovine najbogatijih 2.6 posto štediša ili njih oko 51 000 koji na štednim računima imaju u prosjeku 200 000 evra, kao i zaštite interesa stranih vjerovnika (kao vlasnika 'hrvatskih banaka' i medijatora oplodnje stranog financijskog kapitala)..

Aktivno upravljanje tečajem i monetarnom i kreditnom politikom HNB-a s ciljem poticanja domaće proizvodnje, zaposlenosti, zadovoljenja potreba, podrazumijevalo bi pored nacionalizacije bankarskog sustava (točnije: socijalizacije financija), ukidanje 'valutne klauzule' na kredite, a to bi pogodilo ponajprije onih 51 000 najbogatijih štediša dakle privilegiranu manjinu hrvatskog društva kojima se izgledno ne bi mogla isplatiti njihova štednja u eurima. Ostaloj većini štediša i deponenata ukidanje valutne klauzule bi predstavljalo puno manji udarac, ako uopće ikakav, s obzirom da su štedni ulozi osigurani do iznosa od oko 700 000 kuna od strane države.

Dakle, odustajanje od monetarne suverenosti, 'valutna klauzula' na kredite koja je u funkciji držanja onih koji ne zarađuju dovoljno u 'dužničkom ropstvu', nemogućnost proaktivne monetarne, tečajne i kreditne politike kojom bi se poticala domaća proizvodnja, zaposlenost i zadovoljenje potreba većine, prije svega služe zaštiti bogate i u najvećoj mjeri kapitalističke domaće elite i zaštiti interesa stranih vjerovnika i vlasnika 'hrvatskih' banaka.