(Tekst nastao na osnovu razgovora sa spomenutim njemačkim autorom. Radi anonimnosti, osobne sigurnosti, autoru je izmijenjeno ime i prezime.)
Autor: Hans Schmit
Rođen sam, živim i radim u Njemačkoj. Imam 50 godina, u braku sam, imam ženu i jedno dijete, punoljetnog sina. Iz Berlina sam (zapadnog dijela), živio sam jedno vrijeme i u njegovom istočnom dijelu. Na ovo pisanje, iznošenje iskustva i doživljaja života i rada u Njemačkoj kao Nijemca potakla me činjenica kako strani mediji (naročito s evropskog istoka i jugoistoka) o tome ili ne pišu ili pišu vrlo malo. Većinom ti isti mediji u svojim informacijama o Njemačkoj, posebno o radu, plaćama i uopće o socijali te ekonomiji, daju potpuno krivu ili lažnu sliku o mojoj zemlji. Mnogo se toga uveličava, uljepšava, a to za posljedicu ima stvaranje iluzorne umjesto realne slike o Njemačkoj. Ponavljam, Nijemac sam, znam što pišem, a to što pišem, pišem iz svog iskustva, ali i iz iskustva drugih ljudi, mojih sunarodnjaka.
Život u Njemačkoj kako mnogi misle, prije svega stranci, nije bajka. Njemačka nije nikakav 'raj na zemlji' i iza njezinog 'čuda' kriju se istine o kojima se baš i ne govori i ne piše, čak ni u njemačkim medijima. Izuzetak su mediji koji nisu državni ili mainstream. Mnogi misle da su u Njemačkoj svi bogati, da nema siromaštva, nezaposlenosti, beskućnika i socijalnih slučajeva. Ali tome nije tako, to znaju obični ljudi, Nijemci, ali i oni stranci koji već dugo žive i rade u Njemačkoj. Njemačka više nije što je bila, promijenila se, i to na gore. Otkada se provode ekonomsko-socijalne mjere Agenda 10 i Hartz IV, Njemačka više nije nalik onoj zemlji prije dvadeset i više godina. Siromašni postaju još siromašniji, a bogati još bogatiji. Privatizacije brojnih državnih službi i usluga uzele su maha. Ljudi danas imaju većinom mala mjesečna primanja i mirovine, a troškovi su se povećali. Rad za većinu Nijemaca, starost u budućnosti, zdravstvo, školovanje, pa čak i zasnivanje obitelji, postali su teški i neizvjesni. I to sve usprkos njemačkom 'gospodarskom čudu', izvozu i drugim značajkama kojima se hvali naša njemačka elita. Zapravo, ta ekonomsko-politička elita jedina dobro živi. Većina prosječnih građana Njemačke to za sebe baš i ne može reći.
Dok naši njemački parlamentarci imaju povlaštene plaće od 9 tisuća eura i više, njemački radnik u njemačkim tvrtkama ima oko 1500 eura. Određeni i to manji broj ima nešto više (oko ili malo više od 2700 eura) ukoliko rade u visoko plaćenim zvanjima (informatičari, liječnici). No, i u njihovom slučaju, zbog velikih troškova života, trošenje novca svedeno je na minimum. O nekoj raskoši ili luksuzima nema ni riječi. Najteže i najgore je na istoku Njemačke, bivšem DDR-u, jer su tamo i plaće i mirovine daleko manje. Devedesetih, nakon ujedinjenja Njemačke, privreda istočne Njemačke nije bila na nivou zapadne, ali je bila donekle perspektivna (određene istočnonjemačke tvrtke bile su konkurentne zapadnonjemačkim), no uništile su je velikim dijelom privatizacije i tajkunizacija. Na istok Njemačke ulagalo se samo u razvoj prometne infrastrukture, ali ne i gospodarstva. Razlike postoje i na zapadu Njemačke, od regije do regije ili od grada do grada. Na jugu Njemačke, Bavarska je službeno najbogatija, mada se i to mora uzeti s rezervom. U prilog tome govori podatak kako su u Bavarskoj, primjerice, u Münchenu, životni troškovi izuzetno visoki. Stanarina se kreće od 500 do 1000 eura, režije, struje, voda te hrana sveukupno su još oko 300 ili 400 eura (zavisi od potreba svake osobe). A plaće su (bar za većinu) oko 1500 eura ili nešto malo više. Tako da za neki 'dobar' život ne ostaje baš puno.
Općenito uzevši, u najgoroj su situaciji ljudi koji nemaju svoje vlastite kuće ili stanove (a takvih nije malo, u prednosti su Nijemci koji žive na selu, a rade u gradu). Oni koji moraju plaćati stanarinu koja nije mala, ali i druge režije, doista teško žive. To je posebno još teže kod stranaca koji se zaposle u našim njemačkim tvrtkama (izuzev onih koji žive kod rodbine). Treba reći i to da mnogi Nijemci rade i po jedan do dva posla kako bi uspjeli živjeti (dio njih radi i na 'crno' kod balkanskih privatnih firmi ili odlazi na rad u Češku). Jedino njemački direktori, menadžeri te političari koji imaju (povlaštena) najveća primanja to ne rade. Socijalne razlike, nevidljive stranom svijetu, u Njemačkoj su sve veće i veće. U zadnjih nekoliko godina povećalo se siromaštvo i to ne samo među zaposlenima, već i među ljudima u mirovini, te među njemačkom djecom čiji roditelji ne rade (prema službenim statistikama svako četvrto dijete u Njemačkoj je siromašno). Ne samo stranci (od toga samo preko 50 tisuća ljudi s Balkana), veći i puno Nijemaca prima socijalne pomoći tzv. Hartz IV (preko 300 eura te nešto manji novčani iznos za stanarinu). Dobar dio zaposlenih Nijemaca živi gotovo na rubu siromaštva, dok je dio umirovljenika već odavno prešao taj rub. Radničke plaće (neto iznos, sa svim odbicima državi - porezi, socijalno i mirovinsko osiguranje) te mirovine (posebno prijevremene i one s kraćim radnim stažom) često prelaze ili su blizu službene granice siromaštva koja iznosi oko 800 do 900 eura ili oko 1200 eura za samca bez djece.
Otkad je prije desetak godina uvedena (od strane socijaldemokratske vlade) već spomenuta neoliberalna Agenda 10/Hartz IV, ljudi se zapošljavaju preko privatnih agencija za zapošljavanje (tzv. 'Cajt firme') i sve više Nijemaca radi privremene i slabo plaćene poslove. Preko tih agencija radi se privremeno (na određeno), za male dnevnice, često u lošim radnim uvjetima te s nepoštivanjem radničkih prava od strane poslodavaca (primjerice, česti su slučajevi dobivanja otkaza čak i za vrijeme bolovanja). Pored agencija za zapošljavanje, Nijemce zapošljava i biro (zavod) za zapošljavanje i to na osnovu odredbi za nezaposlene koje su u duhu Hartza IV. Tako imamo situaciju da je dio njemačkih radnika prisiljen raditi poslove za koje i nisu kvalificirani te za minimalne radne dnevne satnice (tzv. 'mini job', nerijetko sa satnicom od 4 eura). Neki Nijemci uslijed dugotrajne nezaposlenosti rade poslove kod kojih je satnica i po 1 euro (komunalne djelatnosti). Na ulicama njemačkih gradova, poput, recimo Kölna, možemo vidjeti ljude kako kopaju po smeću ili kontejnerima. Riječ je uglavnom o starijim ljudima koji žive od malih mirovina. I da nebi bilo zabune, to su zaista njemački umirovljenici koji imaju mirovine oko 800 eura mjesečno. Pored siromašnih umirovljenika i beskućnika na ulicama, određen broj zaposlenih (s malim plaćama) kao i nezaposlenih prehranjuje se i u pučkim ili narodnim kuhinjama (hrana u lancima trgovačkih centara i nije skupa, no nije kvalitetna). U nekim gradovima u Njemačkoj postoje cijele četvrti u kojima živi mnogo nezaposlenih kao i korisnika socijalne pomoći (većina su Nijemci).
I na kraju, ako još netko ne vjeruje ovim riječima iz teksta, mojim i tuđim iskustvima i viđenjima, neka se informira iz nezavisnih medija i realnih statistika. Ako mu ni to nije dovoljno, neka slobodno vidi rezultate zadnjih parlamentarnih izbora. Da podsjetim, u naš njemački parlament ušli su ekstremni desničari, stranka AfD. Kriza njemačkog sustava, posebno socijalnog modela, dovela je na političku scenu društveno zlo koje sad prijeti i Njemačkoj i ostatku svijeta. Pojava rasizma, šovinizma i anti-imigrantske politike opet je aktualna. Ja i mnogi Nijemci bojimo se za našu budućnost. Ovo nikako ne znači da stranci ne trebaju doći raditi u Njemačku, zaraditi koliko mogu, ali morali bi otvoriti oči i ne živjeti u iluzijama kojima ih zasljepljuju njihovi domaći mediji i elite. Neka zapamte, život nije bajka, mi obični Nijemci, mali ljudi, to najbolje znamo.