Autor: Božo Tijardović
Bero dalje jaše
Već i vrapci na glavi ponavljaju da SDP, koliko god ih u medijima zvali „ljevicom“, nije ljevica nego liberalni centar, koji se, ekonomski gledano, od HDZ-a nimalo ne razlikuje, a jedine razlike postoje u dijelu „svjetonazorske“ retorike (npr. oko pobačaja i sl.) iako i to samo u opoziciji. Zato je SDP u Zagrebu (u kojem je spao na bijednih 6 mjesta u Gradskoj skupštini, tek 2 više od Lijevog bloka u kojem je i RF, prema 21 prije nekoliko ciklusa) bio oštro protiv promjene imena Trga maršala Tita iako je još razmjerno nedavno njihov tadašnji gradonačelnik Splita Ivo Baldasar vrlo otvoreno šurovao s neofašistima, hvalio Rafaela Bobana i sl. Nakon što je lani SDP, zahvaljujući suludoj desničarskoj izbornoj kampanji Zorana Milanovića, izgubio već dobivene izbore, na čelo je te „stožerne lijeve stranke“ došao Davor Bernardić. Za kojeg se vrlo brzo uvidjelo da možda ima određene sposobnosti u mobiliziranju lokalne baze SDP-ovaca (zagrebačke, one iste koja je u GS-u spala na 6 zastupnika), ali da je ideološka i retorička nula. Iako smo se i od Milanovića naslušali provala (da Marx nema pojma, da je kalvinist, da mu je „deda ustaša“ i sl.), Bero ga je vrlo brzo prešišao i učinio priče o mogućoj pasokifikaciji SDP-a (propasti nalik na onu stranke Pasok u Grčkoj) razmjerno realnima.
Bero se tako proslavio priznanjem da nema pojma što je to prekarni rad (!), što je otprilike kao da neki astronom kaže da nema pojma što su to zvijezde ili da uzgajivač stoke ne zna koliko krava ima nogu, a najrecentnija provala mu je čestitka na vjenčanju notornom nacistu Velimiru Bujancu.
Teško je reći je li gluplje to što ima potrebu imati ikakvu komunikaciju s takvim likom ili to što je mislio da ovaj to neće iskoristiti da mu smjesti u javnosti. U svakom slučaju, SDP-u se ne piše dobro s Bernardićem na čelu – što možda i nije nužno loše.
Poplave u Zadru i okolici
Globalne klimatske promjene ne uzrokuju samo nestabilnosti i nevolje u Sjevernoj Americi nego i kod nas. Nakon ljeta prepunog požara u Dalmaciji, tokom kojeg je presudnija bila opća nepripremljenost države (osim u Istri) na takve situacije, to se opet ponovilo s poplavama u Zadru. Ulice su poplivale, grad je u kolapsu, a mi smo još jednom dobili zornu potvrdu da ova država ne funkcionira ni na najosnovnijim razinama – od gašenja požara do izgradnje funkcionalne kanalizacije. Ono što je kod ovog slučaja problematično jest to da već spomenuti Bujanec i ostatak desničarske bulumente ovaj put neće moći okriviti Srbe i druge „koji ne vole Hrvatsku“ da su začepili kanalizaciju ili tako nešto, kao što su radili u slučaju požara. Na kraju poseban pozdrav Božidaru Kalmeti i njegovoj velebnoj novoj kanalizaciji.
Hrvatska u neživo
U istinski demokratskom društvu na čelu javne televizije ne bi bio onaj koga postavlja politike, nego direktor kojega biraju novinari. Javna bi televizija morala biti neovisna od politike, a novinari bi trebali imati slobodu da se bave svojim poslom i obavezu da kritiziraju vlast. Ne bi svi bili dobri niti jednako kritični, imali bi i različite ideološke stavove, ali bar bi postojale osnovne pretpostavke za pravu slobodu medija. Posve jasno, od slobode HRT-a trenutno nema ni h. Nije da je HRT bio bastion slobode novinarstva za prethodnih vlada, no treba reći da su zadnje dvije HDZ-ove vlast u tom pogledu otišle daleko dalje i od Sanadera i od Jadranke Kosor.
Opća klerikalizacija i desna ekstremizacija HRT-a je otišla do neslućenih razmjera. U tome je HDZ-u u prethodnoj inkarnaciji ove i prošle vlade zdušno pomogao i Most, poznat po svojim prikrivenim klerikalnim nagnućima.
Zanimljivo je da se sada, u očajničkoj potrebi da se bilo kako napada HDZ, upravo Nikola Grmoja iz Mosta našao pozvanim kritizirati cenzuru na HRT-u. Što se, naime, dogodilo? HRT je odlučio da s programa mora otići gledana emisija Hrvatska uživo. Razlozi su jasni – naime, redakcija HuŽ-a je bila još jedna od rijetkih preostalih niša na HRT-u gdje se znalo kritički progovoriti o politici i vlasti.
Tako je, recimo, HuŽ nedavno snimio i emitirao prilog o RF-ovoj presici vezano uz slučaj Dioki, dok je ekipa Dnevnika to snimila, ali nije pustila (a komercijalne se televizije, naravno, nisu ni pojavile). No i ta mala niša kritičkog novinarstva je bila previše i HRT je odlučio emisiju ugasiti – otvoreno priznavši da je emisija bila „prepolitička“ (iako nije vjerojatno da im je toliko smetala političnost, koliko vrsta te političnosti), te je tako zamijeniti mozaičnim emisijama – znate, one lijepe i dosadne emisije, uglavnom o ničemu, koje govore samo o lijepim stvarima, modnim revijama, uspješnim „poduzetnicima“ ili novim albumima mladih pjevačica, umjesto da napaćeni narod dodatno zamaraju tužnim pričama o političkoj korupciji, neisplaćenim plaćama i sl.
Ništa nova na sve autoritarnijoj kapitalističkoj periferiji, rekli bismo.
Link na presicu vezanu uz skučaj Dioki: