Piše: Drago Markiša
Nacionalisti uvijek pričaju izmišljene priče o "vjekovnoj težnji naroda za slobodom" i slično, no nacionalizam je zapravo moderna ideologija, nastala razmjerno nedavno (dominantno u 19. stoljeću) s pojavom modernih nacionalnih država. Nacionalizam je transklasna ideologija (transklasna = teži obuhvatiti sve stanovnike određene države i/ili određene etničke skupine bez obzira na njihovu društvenu klasu) koja u osnovi služi tome da uvjeri radnu većinu (radničku klasu) da pripada istoj imaginarnoj zajednici (naciji) kao i dominantna (kapitalistička) klasa.*
Iza nacionalizma se uvijek kriju vrlo realni materijalni interesi onih na vrhu, dok u priče o "vjekovnim težnjama" vjeruje samo naivna sirotinja (i nacionalistička inteligencija koja ih je internalizirala, a također od takvih priča dobro živi). To se vrlo lijepo vidjelo i pri raspadu Jugoslavije, gdje je došlo do naglog rasta nacionalizama, a što je najmanje imalo veze s nekakvim "vjekovnim težnjama".
Savez komunista (tada realno već "komunista") Jugoslavije se u 1980-ima rascijepio na svoje republičke sastavnice koje vode svoje zasebne politike. Novonastajuće nacionalne političke elite imaju svoje interese, a oni su, kao i uvijek, jednostavni - očuvati svoju moć i povećati je. Novonastajućoj nacionalističkoj političkoj eliti u Srbiji, na čije je čelo došao Slobodan Milošević, odgovarala je tobožnja priča o "očuvanju Jugoslavije" iza koje se zapravo krio plan Velike Srbije. Srbija je bila najveća i najjača država i tendencija je političke elite Srbije bila da stekne primat u čitavoj Jugoslaviji i tako ojača svoj položaj i povlastice. Srbija je, kao najveća republika u Jugoslaviji, i imala realne šanse to ostvariti - osim toga, velikosrpske tendencije srpske buržoazije su postojale još u prvoj (kapitalističkoj) Jugoslaviji (i najviše su ih kritizirali upravo jugoslavenski komunisti).
Političke elite drugih zemalja u SFRJ, koje su bile manje, poput Hrvatske ili Slovenije, nisu imale realne šanse zavladati čitavom Jugoslavijom te se kod njih, dijelom samostalno a dijelom kao odgovor na unitarističke težnje srpske političke elite, javljaju separatističke ideje. Takve ideje nisu bile posljedice nekakvih tobožnjih "vjekovnih težnja" nego želje za jačanjem svoje pozicije - politička elita u (S)RH tj. HDZ (koja nije, kao u Srbiji, bila izravna nasljednica partije, ali je pokupila 50% njezinih kadrova i imala podršku od velikog dijela jugoslavenskih tajnih službi) realno, kako je rečeno, nije mogla težiti nekakvoj prevlasti u čitavoj Jugoslaviji pa se orijentirala ka separatizmu (isto je bilo i sa Slovenijom i kasnije s drugim zemljama).
Zašto su, dakle, npr. HDZ i Tuđman htjeli neovisnost (kad je to postalo realno)? Jednostavno zato što je neovisnost njima davala puno veću moć od ostajanja u federalnoj Jugoslaviji. U Jugoslaviji bi nova politička elita u Hrvatskoj imala puno manju moć - kao dio šire cjeline - nego u samostalnoj Hrvatskoj. U samostalnoj Hrvatskoj su postali potpuni i jedini vladari, koji su mogli raditi što god su htjeli (npr. u privatizaciji), a što je onda odgovaralo i interesima novonastajuće kapitalističke klase.
To onda objašnjava i zašto su se nacionalizmi - prvo u Srbiji a onda i drugdje - tako brižljivo uzgajali odozgo, tj. zašto je politička elita poticala i inzistirala na širenju nacionalizma.** Riječ je, jednostavno, bila o pokušaju jačanja pojedinih nacionalističkih elita - nacionalistička elita u Srbiji je pokušavala ovladati prostorima širima od same (S)R Srbije (jer je za to imala realne mogućnosti), dok su nacionalističke elite (S)R Hrvatske i Slovenije, koje nisu bile u poziciji da budu ekspanzionističke na isti način (osim u slučaju Hrvatske prema BiH), jačanje svoje pozicije i više moći tražile u separatističkim politikama. Raspadom Jugoslavije te nacionalističke elite dobivaju u novonastalim samostalnim zemljama puno veću moć nego što su je imali u saveznim republikama u Jugoslaviji.
Rat je također bio posljedica takvih težnji pojedinih političkih elita. Politička elita Srbije je oružano, s obzirom da je kontrolirala najveći dio JNA, pokušala ostvariti ono što nije uspjela politički za stolom, a novonastaloj hrvatskoj nacionalističkoj eliti je rat odgovarao utoliko što bez npr. ogromnih razaranja u Vukovaru teško da se moglo izboriti međunarodno priznanje nove Republike Hrvatske.
U svemu tome su najlošije prošle radnička klasa i široke narodne mase koje su izgubile mnogo (socijalnu sigurnost, radnička prava, društveno vlasništvo nad poduzećima...) a dobile su mržnju, nazadne politike i urušavanje socijalne države. O "vjekovnim težnjama" dovoljno govori činjenica da je dva tjedna pred prve izbore 1990. samo 11% ljudi u Hrvatskoj bilo za punu nezavisnost.*** Nacionalizam na našim prostorima nije nikakav plod "vjekovne mržnje", nego pažljivo i brižljivo odozgo (od političkih elita) uzgajana ideologija - od 19. stoljeća nadalje - iza koje su se uvijek krili vrlo realni materijalni interesi.
__________
* Vidi: https://radnickafronta.hr/271-kapitalizam-nacionalizam-i-religija
** Za primjer u tvornici Borovo vidi http://borovo1988.radnickaprava.org/?locale=hr
*** https://www.autograf.hr/dejan-jovic-1990-samo-11-gradana-srh-zagovaralo-nezavisnost/