Parlamentarni rad

Malo o radničkim pričama koje se u ovom Saboru ne čuju često…

  • 14. 12. 2020.
  • Piše: Radnička fronta

Radničku frontu su još jednom kontaktirali radnici Brodotrogira gdje se situacija alarmantna, ali i McDonaldsa gdje izgleda neće biti božićnice, nema kolektivnog ugovora, ljude se tretira kao roblje… Radnici Kraša kojima nije ništa bolje nego prije par mjeseci gdje smo upozoravali na to da ih se otpušta, odnosno šalje u penziju s bijednim otpremninama ili im se ne produžavaju ugovori, a sve to nakon sumnjive privatizacije braće Pivac.

Agonija u Brodotrogiru traje sigurno preko 2 godine kada kreću redovne neisplate plaća. Brodotrogir je tada imao oko 1000 radnika, svakom je netko radio u škveru, danas tek malo više od 300 radnika. Oko 200 radnika više mjeseci ne prima plaću.

Danko Končar je Brodotrogir preuzeo prije 2013. godine, iduće godine - 2014. otvara luksuznu marinu. Zorana Milanović je na otvorenju čitao pjesme i ocijenio da je to „sjajan posao”. No danas je jasno kako Končar nije ispoštovao većinu toga iz Ugovora o prijenosu vlasništva i da se nije napravilo ni pola od Programa restruktuiranja Brodotrogira. Radnici su prepušteni privatniku koji radi sve da ih se na najlakši i najjeftiniji način riješi, a time i uništi brodograđevna proizvodnja u Trogiru. Prema Programu, nakon restruktuiranja trebalo je ostati 60% brodograđevne djelatnosti, a danas na navozu nema broda… Končar 2014. obećava zadržavanje brodograđevne industrije uz neke dodatne djelatnosti, ali nikada nije rekao da mu je cilj da “dodatne” djelatnosti, marine i održavanje plovnih objekata, postanu i jedine djelatnosti.

Sadašnji gradonačelnik Trogira Ivan Bilić (SDP) odgovoran je za prenamjenu prostornog plana – jer je prije gradonačelničkog mjesta bio pročelnik upravnog odjela za gospodarenje prostorom i komunalno planiranje u Trogiru. Nakon toga je nagrađen mjestom u Nadzornom odboru Brodotrogira, a kada je postao gradonačelnik i morao odstupiti s tog dobro plaćenog mjesta – Končar je jednostavno imenovao njegovog oca u drugi Nadzorni odbor – Hotela Medena. (Otac je s tog mjesta smijenjen nakon upornog upozoravanja Radničke fronte 2019. godine)

Uništavanje se provodi neprestanim osnivanjem sestrinskih firmi (radnici su nam poslali listu svih tih firmi). Radnike prebacuju u novoosnovane tvrtke i kako koja tvrtka zapadne u financijske probleme prijenosom ugovora se ljudi jednostavno iz propale prebace u novu, a u staroj firmi ostane samo Uprava (jedan čovjek!) i nakon nekog vremena ta firma ode u stečaj uz oprost duga ostalih sestrinskih firmi! Pojedini radnici su bez svoje volje promijenili i do 5 firmi u 4-5 godina, a da nisu promijenili radno mjesto!

Vlada jest odobrila jamstva 30.11.2020.g ali to je isto kao i s Uljanikom, jamstvo poput socijalne pomoći a ne jamstvo koje bi bilo u sklopu neke pametne industrijske politike koja ima za cilj održanje gradnje brodova… Ovo jamstvo pokriva posao za nekih 200 ljudi na rok od dvije godine, za radnike koji godinu dana primaju minimalac, to je samo poruka da se snađu.

Najveća plaća je radnicima bila ona koju su dva mjeseca primili u obliku potpore za vrijeme korone - 4.000,00 kuna.

A šta će biti sa plaćama za mjesec listopad i studeni to nitko ne zna!

Radnici su na rubu egzistencije, više im niti ne plaćaju putne troškove, a higijenski uvjeti u krugu firme su katastrofalni, pa su zvali i sanitarnu inspekciju koja se ne odaziva, sanitarni čvorovi i cijela firma mjesecima se ne čiste, odnedavno je isključena i voda zbog neplaćanja.

Radnici kažu da je do ovoga moralo doći jer se već nekoliko godina radi lupeški. Dvojica rukovoditelja iz Brodotrogira imaju svoju zajedničku vanjsku firmu za koju angažiraju radnike „škvera“ koji se vode, a i plaćaju kao da rade u brodogradilištu! Jedan od njih je visoko rangiran u lokanoj podružnici stranke, ZNA SE koje, i vjerojatno će se kandidirati za gradonačelnika Trogira na slijedećim izborima.

Končar se širi i dalje – na hotel “Medena”. Na samoj obnovi hotela, osim uvezene radne snage, radili su i radnici Brodotrogira (iz više firmi) ali bi se oni uredno vodili kao da rade u škveru.

To to su samo neke od radničkih priča…

Što pak radi naša vlada? Neki dan smo zaprimili njezino stajalište o Direktivi Eu parlamenta i vijeća o primjerenim minimalnim plaćama i kolektivnim ugovorima gdje se savjetuje da pokrivenost kolektivnim ugovorima bude 70%, na što naša vlada odgovara da je to „previsoki ideal”, „ničime opravdan”. To nije previsoki ideal za Austrije gdje je stopa viša od 90%, ili Nizozemsku preko 70%, u nas je tek 45%, dok je 2002. bila 64%.

Podrška radnicima Brodotrogira, McDonaldsa, Kraša, otpuštenim radnicima Rafinerije Sisak, Uljanika i svima koji su bez posla!