Kada kažu "Radnicima ne treba dati da odlučuju"

Napisala: Katarina Peović

Neki smatraju da ljevica, naročito radikalna, griješi kada nekritički zaziva "odlučivanje naroda", direktnu demokraciju, "volju većine" i sl., jer, prije svega, očito zaboravlja - gdje živimo, te da izrazi "volje većine" vrlo često ne bi bili u skladu s ljevičarskim vrijednostima. Činjenica je i da, kako mediji primjećuju, da radnici ni sada ne glasaju često za ljevicu već za desnicu ili desni centar. Prvo je ono očito – ljevica je u borbi prema vladajućima u odnosu Davida prema Golijatu – to nije poštena ni simetrična borba, lijeve stranke (tu mislimo na autentičnu ljevicu, ne na SDP) nemaju ni približno toliko sredstava koliko imaju vladajući, mediji su također u rukama vladajućih, a društveni konsenzus se oko ideja ne može stvarati samo na Facebooku, prosvjedima, djelovanjem na ulici.

No čak i da nije tako – opet se može postaviti pitanje možemo li se osigurati da izraz volje većine ne bude zapravo protiv te volje? Prije svega treba postaviti pitanje - što bi bio odgovor na to da većina često glasa suprotno svojim interesima? Avangardna prosvijećena manjina koja vodi narod? Zazor ljevice od naroda koji "ne zna što je za njega dobro" nije odgovor koji trebamo dati, pogotovu nakon iskustava realpostojećih socijalizama gdje je upravo avangardna partijska manjina propustila provesti tranziciju prema društvenim promjenama, a ne samo promjenama u načinu proizvodnje, gdje je, naravno uz logiku kapitala koja je presudna, logiku radničke klase (direktnodemokratsku samoupravnu) potiskivala i logika avangardne partije – ta logika je proizvodila raskole i dijeljenja u socijalističkom tijelu. Nacionalizam je došao odozgo ne odozdo, socijalizam je i sam uništen od elita, a ne od naroda.

Radništvo i obespravljeni se u svojim borbama od manjinskih borbi razlikuju upravo prema karakteru svoje borbe – oslobođenje proletera će biti oslobođenje svih (recimo za razliku od borbi po liniji rasa/klasa/generacija itd.). Zato je važno da klasa koja je potlačena kroz revolucionarnu praksu i praksu borbe dolazi do programskih načela koja su za nju najbolja. Revolucionarna praksa osigurava da se iz nje pojavljuju dva ishoda – društvene promjene ali i promjene samih radnika i obespravljenih. Kroz te svoje borbe i praksu oni dolaze do toga što je za njih najbolje.
Borba radnika u Uljaniku pokazuje u ostalom, pored svih poraza i osjećaja neuspjeha, da samo organizirani radnici mogu zastupati svoje interese.

Usprkos svim proturječjima radnička borba ipak kreće u smjeru osiguranja radnih mjesta, sigurnog i normalnog posla, plaće koja omougućava normalan život. Nemoguće je da radnici to ne žele. S druge strane mitovi o poduzetništvu koji se nameću putem medija, obrazovnog sustava i politike radnicima i te kako postaju prozirni kada se nađu u situaciji borbe. Iako svi ideološki aparati države trube o tome da nema sukoba između radnika i kapitala – te da je ono što je dobro za "poduzetnike" dobro i za radnike – radnici kojima plaće nisu isplaćene itekako dobro osjećaju da sukob postoji – da novaca ima za neke stvari (plaće menadžera), da iz njihove nevolje neki žele a moguće i uspiju profitirati – gurajući nekretninski biznis kao dio programa restrukturiranja, itd. Dakle radnici kroz svoju borbu artikuliraju kritiku "poduzetništva" i navodne harmonije kapitala i rada – ono što je dobro za radnika Uljanika nije isto ono što je dobro za Danka Končara, njihovi se interesi teško mogu preklapati, pogotovu u situaciji kapitalizma na periferiji EU gdje je interes gašenja brodogradnje interes ne samo Končara i lokalnih političara koji bi tu otvorili neki profitabilniji biznis pri čemu im radnici nisu toliko bitni, već i interes bogatih zemalja centra koje ne dozvoljavaju Hrvatskoj da zaštiti svoju industriju – gdje se ta asimetrija periferije i centra reflektira u ugovorima Europske komisije koje smo potpisali u nepovoljnim pretpristupnim pregovorima. Ukratko, radnička borba je po sebi borba za sve, a paradoks radnika koji ne djeluju, ne glasaju ili ne misle u svoju korist je posljedica reprodukcije vladajuće ideologije, a ne inherentna karakteristika neprosvijećenih radnika i obespravljenih.