Danas se u brodogradilištima brani rad i radništvo
Danas je u riječkom 3. maju i u pulskom Uljaniku otpočeo štrajk. Za nekoliko dana u štrajk kreću i radnici Brodotrogira. Izravan povod ovome štrajku je neisplata plaća. Ono što se zbiva u brodogradilištima je scenarij kakav smo nebrojeno puta gledali od restauracije kapitalizma u Hrvatskoj. Uspješne tvrtke se najprije uništavaju, radnike se zastrašuje, daju im se otkazi, mediji stvaraju sliku da “nema drugog načina” – a onda dolaze spasitelji “poduzetnici” i za male novce preuzimaju imovinu, radnike bacaju na cestu, kupe profit.
Tisuće radničkih obitelji ovih je dana ostalo bez, u nekom slučaju, i jedinog prihoda. Djeca tih radnika spremat će se ovih dana za školu, no njihovi roditelji im neće mnogo toga moći priuštiti. Ako ova pak plaća dođe, tko zna dolazi li ona iduća ili ona iza nje. Radnice i radnici, brodograditelji iz Dalmacije, Kvarnera i „bogate“ Istre nalaze se u istoj situaciji. Ovoj situaciji prethodilo je mnogo toga, no danas je važno da radnici i radnice stanu jedni uz druge, da se svi u Hrvatskoj s njima solidariziraju i da radništvo počne postavljati svoje uvjete! Da njihov rad, bez kojeg nitko ne može, konačno postane prioritet. Jer radnici ne rade za Končare i njihove privatne jahte, već kako bi zadovoljili svoje osnovne potrebe.
U Rijeci i Puli, a uskoro i u Trogiru, brani se radništvo i radničke obitelji, brani se rad, brani se one koji žive od svojeg, a ne tuđeg rada, one koji zarade svoje plaće, a ne žive od tuđeg znoja.
Tajkuni povezani s lokalnom politikom već godinama utječu na uprave brodogradilišta (podaci jasno pokazuju kako je Končar u Trogiru “kupio” lokalnu politiku mjestima u nadzornim odborima - https://radnickafronta.hr/citaonica/clanci/868-koncar-mjestima-u-nadzornim-odborima-kupuje-gasenje-brodogradnje-u-trogiru). Za njih je jedini i najbolji scenarij – uništi pa prodaj.
Istovremeno Vlada i razni stručnjaci koji su do jučer govorili da čvrsto stoje iza brodogradnje, naglo mijenjaju ploču poručujući kako “svemu jednom dođe kraj, pa i državnom pomaganju brodogradnji”. Ta izjava ministra financija Zdravka Marića ne samo da je sramotna, već skriva niz netočnih pretpostavki.
Navodna neprofitabilnost brodogradnje u Hrvatskoj mit je koji služi kako bi do te devastacije i neprofitabilnosti i došlo. Iako mediji neprestano trube o milijardama “ulupanim” u naša brodogradilišta nitko ne govori da su ona uplatila više poreza nego što je u njih uloženo, preko 1,3 milijarde kuna godišnje!
K tome nitko ne govori da najuspješnije svjetske brodograđevne velesile Južna Koreja i Kina i te kako subvencioniraju svoju brodogradnju. Državni protekcionizam, pak, nama je zabranjen ne zbog toga jer novca nemamo, kako mediji neprestano ponavljaju, već zato jer nam je protekcionizam zabranjen ugovorima s EU, što je način na koji EU štiti bogate zemlje kapitalističkog centra. To Marić i Vlada, pak, nerado govore, tek u pokojim prilikama, kao što je to bila tematska sjednica PGŽ posvećena 3. maju na kojoj je o tome govorio pomoćnik ministra gospodarstva, poduzetništva i obrta Zvonimir Novak.
Navodna “poštena” tržišna utakmica, zbog koje se subvencioniranje zabranjuje, zanemaruje činjenicu da su bogate zemlje centra i te kako u boljoj poziciji zbog povoljnijih uvjeta kreditiranja, utjecaja njihovih lobija, kao i zbog obilnih ulaganja u znanost i tehnologiju, a da se sada nama, koji takve uvjete nemamo, ti poticaji zabranjuju. Da nije tako, ne bi bilo zapravo problema da država kreditira izgradnju brodova, s obzirom da se kroz porez, ali i uključivanjem drugih sudionika u privredi, kao i samim zapošljavanjem i stabilnošću koje ta radna mjesta u ukupnoj ekonomiji donose (potrošnji) – sve vraća.
Naši stručnjaci poput Gvozdena Rukavine (http://arhiva.portalnovosti.com/2013/02/gvozden-rukavina-nemamo-industriju-koja-bi-zamijenila-brodogradnju/) prestali su ponavljati drugu ključnu stvar, a ta je da mi nemamo industriju koja bi zamijenila brodogradnju, te da je, prije nego što odlučimo nešto ugasiti, potrebno odrediti što je to u čemu mi možemo biti bolji od drugih, u čemu možemo stvoriti bilo kakvu prednost. Smiješno je vjerovati da ćemo mi postati velesila u IT industriji, kad nam osnovne škole nisu opremljene niti računalima, ili da ćemo pokrenuti profitabilnu i konkurentsku proizvodnju automobila, s par prototipova koje je stvorio jedan hrvatski bogati sinčić.
Zato danas branimo ne samo brodogradilišta već i pravo na bolji život svakog u ovoj zemlji, pravo da se ljudi koji žive u Hrvatskoj ne svedu na slabo plaćene turističke radnike koji danas rade u uvjetima koji su do nedavno na ovim prostorima bili nezamislivi - bez adekvatnog smještaja, uz neplaćen prekovremeni rad, prekarno, a često i uz maltretiranja gazdi koji se ponašaju kao da radnike i radnice posjeduju.
Brodograditelji nas brane od toga da naša djeca ne moraju odrastati kao jeftini najamni radnici za turističke “destinacije”, da naša djeca ne moraju raditi kao sezonci. I uostalom da naša djeca više ne moraju svoj život tražiti izvan ove zemlje. Gašenjem ili limitiranjem brodogradnje, po principu “trebamo omogućiti strateškom partneru povećavanje temeljnog kapitala” (čitaj profita) neće se otvoriti nova radna mjesta, niti osigurati plaće. Najbolji dokaz je Brodotrogir koji je po želji investitora Danka Končara dio prenamijenio u marinu, a u istim je problemima kao i Uljanik i 3. maj.
Naši gradovi danas su pusti. Čim je udarila pljačkaška deindustrijalizacija ljudi su počeli bježati. Najveći razlog tome je manjak radnih mjesta i nemogućnost mladih da osiguraju svoju budućnost u njima. To je sudbina i Siska i Slavonskog broda i Šibenika i mnogih drugih gradova. Upravo je ovo sudbina koja se sad nadvila i nad Pulu, Rijeku i Trogir. Zamislimo samo što bi za Trogir koji ima oko 13 tisuća stanovnika značilo gubitak 800 radnih mjesta? Mnoge bi obitelji svoj opstanak morale tražiti u turizmu (kao jedinoj opciji) ili negdje izvan zemlje. Ti gradovi upravo zbog devastacije bilo koje druge privredne grane osim turizma postaju “destinacije”, a ne mjesta za život, postaju turističke atrakcije za one koji sebi mogu priuštiti luksuzna ljetovanja, dok radništvo postaje njihova uslužna vojska kuhara, blagajnica, spremačica i konobara – slabo plaćenih najamnika s ugovorom na određeno. Danas se štrajkom u Uljaniku i 3. maju – branimo od te sudbine.
Radnička fronta zato danas solidarno stoji uz radnike i radnice, a kontra pohlepnim “strateškim partnerima”, državi koja asistira u urušavanju brodogradnje, kao i imperijalističkoj politici EU-a!