Autor: V. Z.
'Srebroljublje (pohlepa za novcem) je korijen svih zala.' (Apostol Pavao)
Ovih dana smo pred sam Božić svjedočili novim verbalnim ispadima biskupa Vlade Košića. U svojemu obraćanju javnosti ovoga se puta nije klerofašistički okomio na partizane, ustaše ili Tita, kako to obično čini, već na mnogobrojne mlade ljude koji u potrazi za boljim životom napuštaju Hrvatsku. Tisuće i tisuće mladih koji su ove kao i prošlih godina (preko 36.000 samo u 2016.), iselili za poslom u zemlje zapadne Evrope, većinom u Njemačku, Austriju ili Irsku, biskup Košić podrugljivo i ponižavajuće nazvao je „dezerterima“. Po njegovom shvaćanju, otići iz Hrvatske ravno je izdaji Hrvatske te zaslužuje svaku "domoljubnu" osudu i kaznu. Pritom, niti na tren se uvaženi i cijenjeni klerikalac Košić nije zapitao zašto ljudi iz njegove i svoje zemlje bježe u nepoznati i strani bijeli svijet. Ne padaju mu očito na pamet nikakvi valjani razlozi takvog postupka sve većeg broja hrvatskih građana. Takva reakcija Košića, kao i drugih njemu sličnih, previše ni ne čudi, zapravo, ona je u određenoj mjeri i očekivana. Naime, Košić kao biskup predstavlja najviši kler, elitu koja raspolaže ogromnim financijskim i materijalnim sredstvima, odnosno bogatstvom crkvene i privatne imovine. Jasno je da su sva ta silna raskoš osobnih i crkvenih nekretnina i pokretnina kao i neprestano uživanje u njima, manjini svećeničke kreme (biskupima itd) dobrano poremetili percepciju stvarnosti te ih usidrili u nekom njihovom iluzornom paralelnom svijetu.
Kada Košić mlade ljude, koji iz jada i siromaštva već godinama napuštaju svoje domove i svoje obitelji radi bolje budućnosti, sramotno i nepravedno naziva dezerterima, ne bi možda bilo loše ispitati i utvrditi financijsku poziciju samih biskupa te ekonomsku snagu crkve u Hrvata. Drugim riječima, možda bi Košić mogao svima javno reći koliko on to zarađuje mjesečno kao biskup i kolika je količina njegove privatne imovine. Možda bi mogao priznati i kolike su mirovine bivših biskupa kao i drugih svećenika i imaju li osiguranu socijalnu i zdravstvenu zaštitu za razliku od običnih smrtnika koji sreću traže izvan Hrvatske. Trebao bi odgovoriti na ta kao i na mnoga druga pitanja prije nego li druge ljude etiketira i optužuje. Ali on to neće, jer kad bi odgovorio, otkrio bi cijeloj javnosti, posebno svojim vjernicima, da je ne samo jedan od najvećih crkvenih mitomana već i profitera. Košić je, vjerovali ili ne, među najbogatijima svećenicima Katoličke crkve u Hrvatskoj. To dokazuje niz informacija koje su zadnjih godina dostupne široj javnosti, a i koje su prenijeli pojedini mediji. Čini se da ih je sam Košić poprilično zaboravio (namjerno), pa bi bilo potrebno da ih se radi šire javnosti, posebno od biskupa stigmatizirane mladeži, ovoga puta malo prisjetimo.
Lako je Košiću u odnosu na tisuće iseljenih po kojima pljuje živjeti i uživati u Hrvatskoj. Od 2009., kada je postao sisački biskup, mjesečno zarađuje preko 9.000 kn (svećenstvo nižeg ranga - časne sestre, župnici, kapelani - od 4.000 kn do 6.000 kn). Tih 9.000 kn biskupskih primanja uz druge crkvene dodatke ne samo da je na razini njemačke prosječne plaće, nego se službeno i ne vodi kao plaća već kao "mjesečna nagrada". Naravno, sredstva za isplatu tih „mjesečnih nagrada“ dobivaju se dijelom iz državnih, općinskih i županijskih proračuna, a dijelom iz biskupijskih blagajni, odnosno, od vjernika i poreznih obveznika (čitaj: svih nas). Je li itko od ovih mladih ljudi, koji sada po Njemačkoj, Irskoj i drugdje traže svoj život, imao toliku plaću dok su radili (ako su uopće i radili) u Hrvatskoj? Naravno da nije, jer da jest, da su imali bar približno plaću kao trenutno biskup Košić, iz Hrvatske ne bi ni otišli. Većina njih, ako je radila, ili je bila premalo plaćena, možda kakva crkavica od plaće do 3.000 kn ili uopće nisu za svoj rad dobili plaću. To užasno iskustvo izrabljivanog i potplaćenog čovjeka u Hrvatskoj biskup Košić nikada nije iskusio. Sa svojih više od tisuću eura mjesečne "nagrade" spada u grupu privilegiranih, primjerice, saborskih zastupnika i dijela ratnih veterana, odnosno, profitera.
Ne pita se Košić ni kako žive ljudi koji nemaju povlaštene mirovine kakvu će on imati ili imaju njegovi kolege koji su bili na njegovom položaju. Dok se Katolička crkva brine o svojim svećeničkim umirovljenicima i tako što za njih gradi staračke domove (koje financira i HBOR u BiH, slučaj doma u Sarajevu), obični umirovljenici, njih sve više, jedva preživljava sa svojim sramotno niskim mirovinama. Mnogi od tih umirovljenika danas prose po ulici, kopaju po smeću i hrane se po pučkim kuhinjama. O tome kako su svećeničke mirovine daleko veće nego li primjerice radničke ili poljoprivredne, ne mora se posebno ni govoriti. Ni ta činjenica ne zanima Košića dok blati mlade ljude koji jedva da rade i mogu u Hrvatskoj zaraditi mirovinu pa stoga emigriraju na Zapad. Ni zbog toga ni on ni crkvena vrhuška ne pokazuju ni trunke ljudske i kršćanske solidarnosti ni plemenitosti.
Pored privilegirane biskupske plaće ("mjesečne nagrade"), Košić je uspio povećati i svoju privatnu imovinu. I dok si tako „dezerteri“ o kojima on uvredljivo govori ovih dana nisu svojom hrvatskom plaćom mogli platiti ni mjesečnu ratu struje ili prehraniti sebe ni svoju obitelj, Košić je kupovao, gradio i uređivao svoje privatno imanje. 2010. godine, samo godinu nakon što je postao sisački biskup, u Moslavačkoj gori kupio je za nekoliko tisuća eura vrijednu kuću (u čije je uređenje po njegovim riječima uložio oko 12.000 eura) te nekoliko zemljišta u neposrednoj blizini. Tako je došao u posjed nekretnina veličine od oko 8 tisuća kvadrata, a tu spadaju livade, šuma i vinograd Ferenčevo (na slici). Par godina kasnije, nastojeći se obraniti od opravdanih kritika, u medijima je iznosio tvrdnje kako je kupio samo kuću za odmor, odnosno, malenu klijet koju je renovirao. No, uvid u podatke iz katastra i sama vizualna procjena dimenzija spornih Košićevih objekata i parcela, govore nam nešto sasvim drugo. Drugim riječima, zahvaljujući svom osobnom bogatstvu koje je stekao kao službenik crkve, prije i tokom biskupovanja, bio je u mogućnosti ulagati u ovakav luksuz koji se protivi svim kršćanskim načelima ili Isusovom učenju o skromnosti i poniznosti. S druge strane, od Košića je krajnje licemjerno ili nemoralno prozivati iseljene mlade koji žive i rade po svijetu, a bogatiti se na račun njih koji su bili i ostali vjernici, te od njihovih crkvenih i poreznih davanja sebi uvećavati privatnu imovinu. Većina iseljenih mladih dok su još radili u Hrvatskoj, što Košić „ne zna“ ili ne želi znati, za zarađene minimalce teško ili nikako nisu mogli kupiti ni stan, a kamoli kuću. A eto, Košiću, tom velikom "domoljubu" i "dobrotvoru", to je pošlo za rukom kao kakvom običnom hrvatskom tajkunu.
I na kraju, da ne bi bilo zabune, nije Košić koji je bezumno izvrijeđao mlade ovih dana jedini primjer crkvenog profitera. Nije on jedini crkveni bogataš i moćnik. Njih ima još, dovoljno se prisjetiti samo Dubrovačke biskupije (pod vodstvom biskupa Puljića) i njezinih oko desetak raznih tvrtki (Pokora d.o.o., Biozon d.o.o. itd), koje su kriminalno poslovale (afera 'Pokora' te afera 'Garaža') i to čak s pojedinim multinacionalnim švicarskim kompanijama. No, to nije ništa novo kad je u pitanju katolička, ali i druge crkve. Sam Vatikan, da i to spomenemo, kao centar globalnog katoličanstva već je stotinama godina financijska i ekonomska sila koja efikasno religiju kombinira (unovčava) sa svojim krupnim kapitalom raspoređenim u svoje brojne bankarske, trgovačke i industrijske korporacije. Dakle, i u Vatikanu i njegovoj poslovnoj praksi, Košić i njemu slični itekako imaju uzor, ali i zaštitu. No, koliko je to štetno za vjernike Katoličke crkve, koliko je to u suprotnosti s kršćanskim idealima, možda najbolje pokazuje upravo odnos biskupa Košića prema iseljenim mladima iz Hrvatske. Umjesto da crkva i svećenici po svom poslanju (čast iznimkama) pomognu ljudima u nevolji, oni se na njihovoj nevolji bezočno bogate. Ne tako davno, u prošlom (20.) stoljeću, postojala je drugačija crkva i drugačiji svećenici, malobrojni katolički i ljudski velikani poput biskupa Josipa Langa koji je svoju cijelu plaću davao siromašnima, prosjacima i beskućnicima. Isti je slučaj i s poznatim svećenikom Svetozarom Ritigom, koji je kao župnik zagrebačke crkve sv. Marka bio uz narod boreći se zajedno s partizanima protiv zla fašizma i nacizma. Košić, kao što vidimo i znamo, u usporedbi sa samo ta dva legendarna svećenika (a bilo ih je više), daleko je od ikakve moralne i humane vertikale kršćanstva.
