Stvaranje budućnosti: dokumentarno-filmska adaptacija knjige

Stvaranje budućnosti: dokumentarno-filmska adaptacija knjige

Izvor: Inventing the Future: a documentary adaptation

Prijevod: Sanja Kovačević

Zadatak je kreirati, a ne se samo nadati. (Isiah Medina)

 

Austin Hayden Smidt, producent dokumentarca u nastajanju prema knjizi "Inventing the Future" intervjuira autore knjige Nicka Srniceka i Alexa Williamsa te redatelja Isiaha Medinu.

Utjecajna knjiga Nicka Srniceka i Alexa Williamsa Inventing the Future: Postcapitalism and a World Without Work (Stvaranje budućnosti: postkapitalizam i svijet bez rada) objavljena krajem 2015. godine. Od tada su se promijenile društvene i političke okolnosti u nekim ključnim područjima. Srnicek i Williams nedavno su se udružili s Isiahom Medinom i Austenom Haydenom Smidtom kako bi knjigu adaptirali u kinematografsko iskustvo koje će odgovoriti na povijesni trenutak tako da predstavi sadržaj knjige usmjeravajući ga prema novim horizontima.

Kao potporu njihovoj crowdfunding kampanji, politički filozof i producent Austin Hayden Smidt intervjuira Srniceka, Williamsa i Medinu.

Austin Hayden Smidt: Za one koji nisu čitali "Inventing the Future", što je središnja tema i argumentacija u knjizi?

Nick & Alex:  Dvije su ključne teme u knjizi. Prva se odnosi na analizu i kritiku nekih dominantnih ideja koje su oblikovale lijevo političko djelovanje posljednjih godina. Ono što zovemo „politika naroda“ (“folk politics”) je skup ideja o prikladnim načinima djelovanja u svijetu – ideja koje su, primjerice, prevladavale (a možda i bile jedine), posebno tijekom pokreta Occupy Wall Street. U tom smislu, zalažemo se za kontra-hegemonijski projekt ljevice – koji je eksplicitno usmjeren na podizanje kriterija, izgradnju kapaciteta za djelovanje i transformaciju društvenih struktura našega svijeta.

Drugi skup argumenata bavi se promjenama u ekonomiji i promjenama u ciljevima ljevice. Istražujući prirodu suvremenog kapitalizma, govorimo kako kapitalizam ubrzano generira sve veći broj ljudi koji se bore da pronađu plaćeni posao i koji su naprosto ostavljeni da preživljavaju na marginama ekonomije. Povrh toga, imamo novi skup tehnologija koje postavljaju ogromne izazove zapošljavanju u bliskoj budućnosti. S obzirom na nesposobnost kapitalizma da stvori dovoljan broj poslova (na stranu dobri poslovi), tvrdimo da se ljevica mora okrenuti post-radnoj (post-work) budućnosti. Moramo iskoristiti oslobađajući potencijal ovih ekonomskih promjena i novih tehnologija kako bismo izgradili svijet  neovisan o prisili plaćenoga rada. Mislimo da bi to smjestilo ljevicu na mnogo snažniju poziciju s koje bi gradila novi svijet.


Od kad je knjiga objavljena, u svijetu su se dogodile brojne promjene u vrlo kratkom vremenskom razdoblju. Što mislite, na koji je način moguće ideje iz knjige "Inventing the Future" prilagoditi sadašnjem povijesnom trenutku?

Nick & Alex: S jedne strane, mnogo je razloga za pesimizam. Čini se da je, gotovo univerzalno, krajnja desnica „profitirala“ na krizi od 2008. godine.  Trebalo je nešto vremena da njihovi projekti sazriju, no s kolapsom borbi 2010-11. i slabim oporavkom globalne ekonomije, bilo je vjerojatno neizbježno da desnica neposljetku dođe na svoje. Tako da reakcionarni sentiment koji je obilježio glasanje za Brexit i glasanje bijelih nacionalista za Trumpa (da ne spominjemo Le Pen i kontinuiranu vitalnost kvazi-fašističkih stranaka diljem Europe), zasigurno su nas stavili u težu situaciju od one koja je postojala prije objavljivanja ove knjige.

Pa ipak, istovremeno vidimo značajan porast borbi i lijevih organizacija. Reakcija na Trumpovu zabranu ulaska muslimanskih izbjeglica u SAD ('Muslim ban'), među drugim politikama, bila je iznimno raširena i učinkovita. Možda je najvažnije to što je ljevica, kako se čini, krenula prema izgradnji vlastitih kapaciteta za djelovanje. Nismo više zadovoljni sporadičnim protestima (premda njihov kontinuitet i dalje ima mobilizacijsku funkciju), niti smo zadovoljni pukim okupiranjem javnih prostora kao simboličnim činom. Umjesto toga, mnogi ljudi se sada aktivno organiziraju, radije nego da tek reagiraju.

Nadalje, na ljevici imamo mnogo više ljudi nego prethodnih godina. Ljudi se priključuju pokretima, rade zajedno, donose strategije, zamišljaju bolju budućnost. Dakle, premda se čini da sile krajnje desnice u ovom trenutku imaju nadmoć, optimistični smo u vezi promjena i potencijala ljevice u dugoročnom smislu. U tom kontekstu, zamišljanje bolje budućnosti je ključno za pokretanje onkraj defenzivnog djelovanja i mislimo da knjiga Inventing the Future igra određenu ulogu u toj diskusiji.


Velik dio knjige posvećen je diskusiji o neoliberalizmu kao političkom projektu koji je imao skromne početke i postao hegemonijski. Što mislite, može li ljevica izgraditi sličan program?

Nick & Alex: Najlakši način razmišljanja o tome kako ljevica može izgraditi kontra-hegemonijski projekt jest da o tome razmišljamo kao o procesu okupljanja novih kapaciteta za djelovanje, a to može imati nekoliko različitih formi. Jedna od njih je izgradnja organizacijskih i institucionalnih oblika koji mogu omogućiti političko djelovanje s ciljem dugoročnog trajanja, onkraj reaktivnih trenutnih protesta (premda su često izgrađeni od njih). U tom je smislu važno kolektivno stvarati „ono što želimo“.

Može biti korisno osvrnuti se na proces kojim su neoliberali kolektivno stvarali ono za što su se zalagali, onkraj antisocijalističkih, antikomunističkih i prokapitalističkih politika. Taj je proces trajao desetljećima, kako bi se konačno pretvorio u program, čak i kada se radi o pitanjima koja su fundamentalna, poput uloge korporacija ili stava prema sindikatima. Za ljevicu je danas bitno da u tom procesu ne bude pojedinačnih dominantnih glasova – primjerice, inzistirati na perspektivi „prvo ili jedino 'klasa'“ nasuprot onima koji zagovaraju važnost roda i rase unutar borbe za bolju budućnost.

Jasno je da će svijet kakav želimo morat izrasti iz neosocijalističkih pokreta i stranaka koje su se pojavile u posljednjih nekoliko godina, no isto tako, jasno je da će izrasti i iz borbi za dekolonizaciju, queer pokreta, socijalističkog feminizma i ekološkog aktivizma. Potrebno je graditi prostore i institucije u kojima ovi intersekcionalni, no ne i identični pokreti i uvjerenja mogu pregovarati i razvijati ono što je važno.
Također, pomaže sjetiti se kako ne moramo razmišljati u čvrsto određenim opširnim, strukturiranim planovima. Strategija mora biti fleksibilna i jedino kroz proces borbe za ostvarenje onoga što želimo možemo odrediti što je zaista i ostvarivo, i u konačnici na tom saznanju revidirati svoje ciljeve. Lista zahtjeva koju smo postavili u knjizi naš je pokušaj da ponudimo nekakvu početnu točku takvog procesa, usmjerenu na središnje mjesto rada i mogućnosti koje lijevim politikama nudi nova tehnologija kako bi se tome suprotstavile. No šira hegemonijska politika će očito trebati više od onoga što mi nudimo kao efektivno.

Konačno obilježje kontra-hegemonijske politike – onakve kakvu mi predlažemo – jest da ona ne funkcionira u kategorijama „sve ili ništa“. Umjesto toga, treba napredovati u fazama i na višestrukim frontama. Usmjerena je prema moći države, no ne vjerujemo da će državna moć biti dovoljna za uspjeh. Svjedoci smo neuspjeha Syrize, da navedemo najrecentniji primjer pretjeranog vjerovanja u moć države.


Jedinstveni (bezuvjetni) temeljni dohodak, potpuna automatizacija, skraćeni radni tjedan, smanjenje radne etike – to su zahtjevi koje navodite kao dio kontra-hegemonijske vizije budućnosti. Jesu li ti zahtjevi realni?

Nick & Alex: U ovom trenutku, ti zahtjevi „pritišću“ okvire „razumne“ debate, no upravo u tome je poanta. Naša je namjera proširiti diskurs/idejni okvir; napraviti pomak u vezi načina shvaćanje i vrednovanja rada; i inzistirati na drugačijem pristupu pitanju zapošljavanja. Istovremeno, to su i realistični zahtjevi – možemo zamisliti njihovo ostvarenje u sljedećih nekoliko desetljeća.

Ovo je važno, jer dio lijevog kontra-hegemonijskog projekta moraju biti perspektive koje proširuju ciljeve. Moramo imati ciljeve koje možemo postići odmah, ciljeve za koje će trebati desetljeća i ciljeve – nazovimo to tako,  potpunog komunizma – koji se naziru tek na dalekom horizontu. Dio problema proteklih godina leži u tome što je ljevica imala ili trenutne ciljeve (primjerice, kako se oduprijeti specifičnim mjerama štednje) ili daleke ciljeve (poput potpunog komunizma), dok se premalo razmatralo kako premostiti jaz između ovo dvoje. Mislimo da je „post-rad“  održiva i poželjna „točka na pola puta“ – niti je utopijski raj na Zemlji, niti je puki reaktivni protest. Takva agenda je zamišljena da otvori nove mogućnosti i radikalnije opcije za budućnost.

Kada ste napisali knjigu, jeste li zamišljali da će biti adaptirana u dokumentarni film? Jeste li planirali neke druge oblike umjetničke suradnje?


Nick & Alex: Jedna od središnjih tvrdnji u knjizi je da moramo intervenirati u popularni imaginarij kako bismo izgradili lijeve politike koje će biti sposobne proširiti moć u smislu masovnijih razmjera. Ljevica, kako radikalna tako i one umjerenije forme, mora razmišljati imaginativno, ponekad izvan uobičajenih koordinata.

Jedna od najdepresivnijih značajki kasnog neoliberalizma je potpuno nestajanje osjećaja da su na svijetu uopće mogući drugačiji načini organiziranja. Ključna politička uloga umjetnosti u takvim vremenima je pokušati održati alternativne mogućnosti otvorenima, i u tom smislu, projekt koji iznosi ova knjiga zaziva umjetnički odgovor u istoj mjeri kao i politički ili teorijski. Do danas su reagirali uglavnom glazbenici i vizualni umjetnici, a bit će zanimljivo vidjeti kako ključne ideje mogu biti re-aranžirane u narativnom filmu.


Isiah, tvoj debitantski film 88:88 imao je odlične kritike nakon međunarodnog filmskog festivala u Torontu, filmskih festivala u New Yorku, Locarnu i drugdje. IndieWire ga je opisao kao „avangardnu senzaciju“. Što za tebe znači, u ovom društvenom trenutku, sudjelovati u kolaborativnom projektu i raditi na tekstu koji je isto tako dobio odlične recenzije?

Isiah: I 88:88 i Inventing Future primili su i neke negativne kritike. Raditi zajedno znači prebroditi individualne slabosti unutar kolektivnog subjekta, ali i samopouzdano znati što treba ignorirati kao nebitno ili kao karijerizam. Kritička misao nije tek put koji vodi do akademske karijere ili rada na filmu, budući da cilj nije karijera nego - post-rad.


Nick i Alex govore o vrlinama „svijeta post-rada“. Kako post-rad izgleda u kinematografiji?

Isiah: Film nam nudi automatsku viziju koja „hvata“ svijet fenomena u filmske slike/okvire i bljeskove. No, kinematografija također zna da ta automatizacija nije sama po sebi dovoljna – potrebna je organizacija „onoga prije“ automatske vizije, kao i tijekom i nakon nje. Potreban je découpage automatizacije i montaža automatizacije, organizacija kadra i reza. Automatizacija treba imati usmjerenje, treba biti režirana. Univerzalan smjer političke emancipacije neće nastat sam od sebe kao određena ekonomska nužnost. Ta automatizacija mora biti povezana s politikama koje su povezane s nazivima koji ukazuju na smjer, čak i kada radnik-nositelj tog naziva nema posebne vještine – zapravo, često taj radnik uopće nema specijalizacije, ali uživa u sudjelovanju u svim aspektima proizvodnje.

U kinematografiji, post-rad se neće pojaviti samo unutar filmske slike već i izvan nje. Ne radi se samo o tome „kako će post-rad izgledati na ekranu?“. Radi se i o: „kako će izgledati automatizacija filma?“; „kako će izgledati filmska kritika i teorija kada se budemo mogli osloniti na UBI (Universal Basic Income – Univerzalni temeljni dohodak)?“; „kako će izgledati životni standard  avangardnih filmskih stvaratelja, budući da će tada po prvi put biti plaćeni?“; „kako će izgledati novi oblici kompromisa?“; „kakvi će filmovi igrati u kino-dvoranama?“: „kako će kinematografija izgledati kada se s univerzalnim temeljnim dohotkom više ne budemo morali 'specijalizirati' ukoliko to ne želimo?“; „što će to značiti za režiju?“; i tako dalje.
Ako sada vidimo filmske scene i kojima se ljudi zaljubljuju, vjenčaju, imaju djecu i poslove, možda ćemo unutar post-rada vidjeti nove kućanske aranžmane: sintetsko rađanje koje nas odmiče od čestih prikaza žene u trudovima; djecu čiji je odgoj automatiziran ili o njima skrbe roditelji i drugi ljudi koji više ne moraju raditi i stoga imaju vremena da razmišljaju s djecom, da „kvare“ mlade i pokazuju nepoštivanje prema bogovima. Neće više biti scena u kojima se govori djeci da „trče za profitom“, ili još gore, u kojima na satu matematike profesor pokušava djeci matematiku prikazati „uzbudljivijom“ tako što im govori „ovo će vam pomoći u stvarnom životu…“. Netko neće morati ostati u nasilnoj vezi samo zato što zajednički život olakšava plaćanje režija – mnoge scene će naprosto nestati ili postati povijesne kostimirane drame. Ove zamišljene scene uvjetovane su perspektivom onoga što sada živimo. No, ukoliko simuliramo uvjete post-rada unutar produkcije, tada se može promijeniti i ono što možemo racionalno zamisliti.


Očito ti je blisko teoretiziranje budućnosti. Što misliš, što ovaj film može napraviti unutar sociopolitičkog i umjetničkog krajolika budućnosti?

Isiah: Ne smijemo pomiješati politiku s filmom, ili čak s umjetnošću. Ako je Inventing the Future kinematografija, onda mora implementirati simulirane oblike bezuvjetnog temeljnog dohotka (UBI), automatizaciju i tako dalje, u okviru organizacije, stvaranja i recepcije filma kao takvog. Ukoliko to ne činimo, onda to nije budućnost. Forsiranjem novog modela stvaranja pronaći ćemo nove načine kako da „zaposjednemo“ svoje nazive. Zadatak je kreirati, a ne se samo nadati.