Govori Radničke fronte s prosvjeda protiv pogodovanja tajkunima (23.3.2017.)

1000 zašto, 1 zato

Zašto i nama svima država ne pomaže i ne gleda kroz prste nego samo Todoriću?
Zašto se razmatra spašavanje i pogoduje tajkunima, umjesto da se spašava obične ljude, radništvo i sirotinja?
Zašto političari nisu zabrinuti za sve nas "male" ljude nego samo za tajkune?
Zašto se više priča o sudbini jednog tajkuna nego o radnicima koje on izrabljuje?
Zašto se ne može znati koliki je točno Todorićev dug?
Zašto mi svi moramo plaćati poreze do zadnje lipe, a Todoriću se opraštaju i odgađaju za plaćanje milijarde?
Zašto živimo u svijetu u kojem će Todoriću ostati i dvorac i auti i vile i helikopteri čak i ako ostane bez Agrokora?
Zašto se tolika buka ne diže oko gomile siromašnih koji nemaju što jesti i kopaju po smeću?
Zašto mediji ništa ne pišu o Todoriću i ne kritiziraju ga?
Zašto je ovo demokracija u kojoj se protiv Gazde ne smije ništa govoriti?
Zašto Todorićevi zaposlenici postaju ministri financija i guverneri HNB-a?
Zašto se sabotira čak i prikazivanje dokumentarca o Todoriću?
Zašto Todorić može plaćati u kuponima, a drugi ne?
Zašto Todorić može kupiti dvorac kao da je riječ o hotelu?
Zašto Todorić nezakonito dobiva otok, a predmet odlazi u zastaru?
Zašto nitko ne govori o tome kako je Todorić došao do svog bogatstva?
Zašto se ništa nije učinilo s djelomično već provedenom revizijom privatizacije?
Zašto se tvrdi da Todorić "daje ljudima posao" kad radnici mogu raditi i bez Todorića (npr. kao kooperativa), a Todorić ne može raditi bez radnika?
Zašto živimo u društvu u kojem neki žive u dvorcima, a drugi kopaju po kantama?

RF prosvjed Todoric

 

Koliko prije nego kažemo "Dosta!"?

Živimo u društvu koje grca u blatu laži i samoobmana. Svi znamo što se događalo u 1990-ima u pretvorbi i privatizaciji, ali dopuštamo političkoj eliti i medijima da nas uvjere u to da se više ništa ne može promijeniti i da moramo „ići dalje“ bez obzira na to kako smo ovamo došli. Uvjeravaju nas da nema druge nego da zaboravimo i prihvatimo osnovni princip na kojem se temelji ova zemlja: ko je jamio, jamio. Priča se o boljoj budućnosti, iako je nema ni u naznakama, a od nas se očekuje da zaboravimo kako je ovo društvo nastalo.
1990. je 98% radnika radilo u društvenim poduzećima. Nakon 1990, društvena se imovina (imovina koja je pripadala čitavom društvu, tj. svima nama), nelegitimno, a vrlo često i nelegalno, na lijepe oči predala šačici s politikom umreženih novostvorenih krupnih kapitalista. U 1990-ima je najavljena ideja o 200 bogatih obitelji koji će vladati Hrvatskom. Danas je to ostvareno – prema procjenama agencije Wealth-X u Hrvatskoj ima 280 multimilijunaša, a prema procjenama agencije Knight Frank imamo 3 milijardera i 221 multimilijunaša. Dapače, njihovo bogatstvo i broj se povećava, a to se predviđa i za budućnost. A sve to dok sve više ljudi živi u bijedi, radnici rade a ne dobivaju plaću, ljudi kopaju po kantama za smeće, štedi se na sirotinji, zdravstvu i obrazovanju…

Ivica Todorić je još uvijek najbogatiji čovjek u Hrvatskoj. Prema Forbesu, njegovo se bogatstvo procjenjuje na skoro 3,4 milijarde kuna. Listi njegovih poduzeća nema kraja – Jamnica, Zvijezda, Ledo, Konzum, Mercator, Bobis, Pik Vrbovec, Belje, Tisak… Todorić se nije zadovoljio samo time što je do svog privatnog vlasništva, koje je sada ugroženo, došao izvlaštenjem čitavog društva – ne. On i danas dobiva subvencije od države, preko Tiska u šaci drži sve medije, otpušta radnice koje se usude inspektorima požaliti na to da moraju raditi prekovremeno bez plaće i slobodnih dana, slobodno provodi reket za ulazak na police njegovih dućana, opraštaju mu se afere, pogoduje mu se politikom HNB-a, financijama zemlje upravlja njegov bivši (i sadašnji) pulen… I tako taj tajkun, najbogatiji od najbogatijih u društvu sve većeg nejednakosti, ne samo da je bogatstvo stekao pljačkom svih nas u ovoj zemlji, nego još nakon svega toga ima drskosti poput kakvog novovjekog grofa živjeti ni više ni manje nego u pravom feudalnom dvorcu ponad Zagreba. A u trenucima kada mu se stolica trese – očekuje da mu država oprašta porez, da se ne zna koliko uopće poreza duguje, i, u konačnici, ako zatreba, da država uskoči i spašava ga…

No nemojmo se dati zavarati. Danas smo ovdje u simboličnoj akciji kako bismo prosvjednim okupljanjem upozorili na određene pojave u Hrvatskoj. Ali to ne znači da je problem u Todoriću kao takvom, niti u bilo kojem od drugih tajkuna. Da nisu ukrali oni, ukrao bi netko drugi. Isto kao što će radnice u Konzumu više-manje jednako izrabljivati i neki drugi vlasnik, koji će možda doći nakon Todorića. Problem nije u pojedincima – problem je u sistemu. U sistemu koji je uspostavljen nakon 1990. godine. Jer društvo 200 bogatih obitelji u kojem živimo, nije ništa drugo doli drugo ime za kapitalizam. Sistem u kojem kapitalistička manjina posjeduje većinu bogatstva u državi, drži u rukama medije i političku elitu koju financira, a ekonomska se djelatnost u društvu vrši prije svega da bi oni ostvarili profit, dok radna većina u pravilu živi sve lošije i lošije, istodobno stvarajući sve veće bogatstvo za kapitalističku oligarhiju koja nad njom parazitira.
Nevjerojatno je da se ni u trenutku kad Ivica Todorić gleda u lice propasti nitko u medijima ne usudi makar i načeti temu privatizacije i stjecanja tajkunskog bogatstva u 1990-ima. Osnovno načelo našeg društva – ko je jamio jamio – i dalje je čvrsto i postojano. Ali mi ovdje ipak poručujemo – nismo zaboravili, nećemo zaboraviti i bez toga ne možemo krenuti dalje!

Privatizacijska pljačka se ne može pomesti pod tepih. Ne pristajemo živjeti u društvu u kojem je većina opljačkana da bi manjina profitirala i u kojem i dalje ekonomija funkcionira ponajprije da bi zadovoljila interese uske elite na vrhu. Ne želimo živjeti u društvu 200 bogatih obitelji i mnoštva osiromašenih i obespravljenih. Potrebno je da netko u ovoj zemlji ozbiljno kaže „dosta“ takvoj politici i otvoreno se usprotivi našim pravim gospodarima – tajkunima.

 

Slikovnica o privatizaciji

Već je nekoliko puta spomenuto, ali treba opet spomenuti. Jer to je stvarno dojmljiva činjenica. Čovjek zbog kojeg smo se danas ovdje okupili, naime, živi u pravom pravcatom dvorcu. I to vam može dosta reći o društvu u kakvom živimo.

Normalno bi bilo u 21. stoljeću da živimo u društvu u kojem o dvorcima slušamo iz priča, posjećujemo ih na školskim i obiteljskim izletima, gledamo ih u filmovima… Bilo bi normalno da su to mjesta u kojima gledamo izložbe o svijetu kakav je nekoć bio – svijetu u kojem su postojali nevjerojatno bogati i nevjerojatni siromašni. Bilo bi normalno da živimo u svijetu u kojem nema više ljudi koji žive u dvorcima, dok drugi nemaju što jesti.

Pa ipak, ne živimo u takvom svijetu. Svima nam je jasno da ne živimo u takvom svijetu. Ivica Todorić živi u dvorcu. I nije jedini tajkun koji živi u dvorcu. U dvorcima žive ili ih posjeduju i drugi naši novopečeni bogatuni, koji su se obogatili preko naše grbače, bijede i muke – Dragutin Drk, Enver Moralić, Emil Tedeschi, Ivan Čermak, Dragutin Kamenski i Ivan Hudoljetnjak. 

Više je stvari koje se mogu izroditi iz trenutne krize Agrokora. Agrokor mogu preuzeti Rusi. Možda će biti prodan nekome drugome. Možda će država uskočiti i pomoći tajkunu Todoriću još više nego što mu je pomogla. Možda će Agrokor propasti… Mnogobrojne su mogućnosti…
Jedno je sigurno. Radnice i radnici Konzuma, Leda, Tiska i ostalih poduzeća – ako budu imali sreće i ne ostanu bez posla, kao mnogi prije njih, njima sigurno neće biti bolje. Samo će se promijeniti ime izrabljivača na vrhu.

Još je jedno sigurno. Ivici Todoriću, čak i ako u potpunosti ostane bez Agrokora, neće biti loše. Ne brinite se. Ostat će mu i dvorac i helikopter i privatni otok i sve limuzine, vile i vikendice… On i njegovi će i dalje živjeti kao bubrezi u loju, dok drugi grcaju u nezaposlenosti i siromaštvu.

Ono što bi se trebalo dogoditi – a to je da Todorić i njemu slični završe na robiji zbog načina na koji su u pljačkaškoj privatizaciji došli do svog bogatstva i imovine – to, ako se pita trenutnu vlast i opoziciju, ne da se neće dogoditi, nego uopće nije ni opcija. O tome se uopće ne razgovara. Načelo na kojem se osniva ovo društvo – ko je jamio jamio – čvršće je i postojanije od bilo čega.

Želimo li to promijeniti i želimo li stvoriti drugačije, pravednije i jednakije društvo, društvo u kojem neće jedni živjeti u dvorcima dok drugi kopaju po smeću, za takvo ćemo se društvo tek trebati izboriti. Neće biti lako, ali nemamo drugoga izbora. Stoga krenimo.

Recimo ne Todoriću! Recimo ne tajkunskoj državi! Recimo ne ovakvom nepravednom društvu! Izborimo se za bolji i pravedniji svijet!

 

Brojke odavno govore "Dosta!"

Prije pretvorbe i privatizacije, u Hrvatskoj je bilo 80.000 nezaposlenih. Danas ih imamo 230.000, no tu treba voditi računa da je po nekim procjenama u zadnjih 6 godina broj stanovnika u Hrvatskoj pao za 300.000 ljudi zbog iseljavanja, a u obzir treba uzeti i preko 70.000 ratnih veterana. Tolika su silna radna mjesta, uz mnogo toga drugoga, žrtvovana da bi se ljudi poput Todorića danas živjeli u dvorcima, dok su drugi prisiljeni raditi za crkavicu, kopati po smeću ili bježati iz zemlje. Tu se radi o stotinama tisuća radnih mjesta i sudbina čitavih obitelji koje su žrtvovane kako bi se položili temelji razbojničkom kapitalizmu i bogaćenju manjine na štetu radne većine.

Unatoč očitoj pljački u privatizaciji i razvlaštenju čitavog društva od imovine, mnogi će naivac i pobornik novog sistema govoriti o tome kao „Todorić ipak zapošljava ljude“. To je potpuna glupost. Ti radnici su bili tu i prije Todorića i radili su u istim tim firmama i prije njega. Unikonzum, Belje, Tisak, Ledo… sve su to firme koje su postojale i dobro poslovale i kad nije bilo tajkuna poput Todorića. Todorić i drugi tajkuni su ti koji parazitiraju na mukotrpnom radu svojih radnika i zgrću bogatstvo preko njihove grbače – radnici su tu pravi poslodavci, a ne obrnuto. Što se i vrlo lako može dokazati – sve su te firme postojale i dok tajkuna još nije bilo, mogle bi i opet poslovati bez njih, a obrnuto, čak ni uz robotizaciju, nije moguće.

Kada se govori o navodnom geniju Ivice Todorića, možemo citirati istraživača kriminalne privatizacije u Hrvatskoj, Darka Petričića. On je govorio o sumnjivom načinu na koji je Todorić došao do nekadašnjeg trgovačkog lanca Unikonzum te o lančanoj reakciji i kreditima Zagrebačke banke kojima je kupio ostale svoje tvrtke, dodajući da u trgovini "jednostavno ne možete izgubiti" jer je ona "punih deset godina bila bez međunarodne konkurencije" te da "tu uopće ne treba neko veliko umijeće da bi se uspješno poslovalo." 

Nema sumnje da će se danas mnogi veseliti propasti Todorićevog Agrokora i to se može razumjeti – iako se nemamo što veseliti mogućem gubitku radnih mjesta, niti postoji šansa da će Todorić ostati bez svog osobnog bogatstva. Stoga njegova poslovna propast nije nikakva utjeha pomislimo li na propast čitavog našeg društva od 1990. naovamo, počev od privatizacije nadalje.

U konačnici, kao što smo rekli već više puta, Todorić je samo simbol pljačkaškog kapitalizma. Krivica se ne može personalizirati – da nije bilo Todorića, tu bi bio neki drugi Todorić, kao što će i sada Todorića netko drugi zamijeniti. Problem nije u Todoriću kao takvom, iako on mora odgovarati za ono što je učinio, nego u nakaradnom ekonomskom sistemu koji nas je ovamo doveo. Sistem nije lako mijenjati, no nemamo drugog izbora želimo li bar onima koji ostaju iza nas ostaviti nešto bolji svijet – stoga počnimo odmah!