Nakon nemilog incidenta u Kaštelima, kada je nekolicina maloljetnika psihički i fizički maltretirala vršnjaka ograničenih mentalnih sposobnosti, mnogi su se zapitali tko je i kako odgajao tu djecu da budu tako okrutna prema svojem drugu. Opće zgražanje i upiranje prstom u roditelje i užu zajednicu, koja posredno ili neposredno pridonosi rastu takve delikvencije, nisu dovoljni za sagledavanje suštine problema. Iako su zakonska prava djece s posebnim potrebama relativno dobro regulirana, praksa pokazuje da ta prava nisu lako ostvariva u sredinama u kojima lokalna vlast nije zainteresirana da te zakone provodi. Za jedan takav primjer u Ivankovu saznali smo od ogorčenih roditelja Vanje Križanca, četverogodišnjeg dječaka kojemu je dijagnosticiran autizam F84.0.

Mali Vanja je dvije godine pohađao vrtić s ostalom djecom na preporuku psihijatra, neuropsihijatra i logopeda. U društvu vršnjaka, vidljivo je iz dokumentacije, poboljšana je socijalna interakcija, tete iz vrtića oduševljene su napretkom mališana, te im nije bilo teško uložiti dodatni napor u njegovu akomodaciju. Međutim, zbog prevelike grupe, premalo vremena se mogu baviti njime individualno. Roditelji u nekoliko navrata razgovaraju s načelnikom tražeći da se zaposli pomoćnik, što ovaj odlučno odbija. Argument je da u općini ima osamnaestero djece s posebnim potrebama i što bi sad on trebao zaposliti isto toliko novih ljudi, odakle njemu novac, itd. Dotični načelnik također se proslavio idejom da se u zgradu novosagrađenog vrtića presele sva djeca, osim onih s posebnim potrebama, koja bi trebala ostati u starom zdanju. Srećom, nakon pritiska javnosti, morao je odustati od te diskriminacije.

Problem nastaje ovih dana, kada Vanja nije mogao biti upisan u vrtić zbog nepotpune prijave u kojoj manjka porezna kartica Vanjine majke, koja je prazna jer je žena već dulje nezaposlena. Ovakav beznačajan previd normalno se rješava tako da se osoba obavijesti o nedostatku odmah nakon pregleda pristigle dokumentacije. Nažalost, načelnik i Povjerenstvo za upis djece nisu imali obzira prema očajnim roditeljima i odbili su primiti Vanju u vrtić.

Uzalud je bilo roditeljima pozivati se na preporuke logopeda i psihijatra u kojima se navodi da se savjetuje nastavak pohađanja vrtića po mogućnosti uz podršku pomoćnika. Boravak u redovnom vrtiću pomaže Vanji u razvoju svakodnevnih vještina, posebice socijalnih. Preporučuje se roditeljima i djetetu ostvarivanje svih prava koja im pripadaju prema zakonu o socijalnoj, zdravstvenoj i mirovinskoj skrbi.

Dodatnu nevolju razočaranim roditeljima donijela je spoznaja da logoped Centra za rehabilitaciju Mala Terezija ne želi raditi s autističnom djecom (?!). Da nije posrijedi nekakav poseban priziv savjesti? Ili je to obična diskriminacija?

U svakom slučaju, mali Vanja ne može pohađati vrtić što je za njega najbolja i zapravo jedina moguća rehabilitacija. Nijedna institucija u Vukovarsko-srijemskoj županiji ne može mu pružiti priliku za rehabilitaciju. Jedan mladi život spriječen je u razvoju, institucije su mu okrenule leđa, novaca ima za fešte i spomenike, ali nema za one kojima je najpotrebniji.

Obitelj Križanac ipak ne posustaje u borbi za temeljna prava svog djeteta. Žalili su se pravobraniteljici za osobe s invaliditetom koja je poslala dopis prosvjetnoj komisiji koja će izaći na teren čim se njihovi zaposlenici vrate s godišnjeg odmora. Pa da vidimo pravde. A dotle, dok se mali Vanja ponovno ne vrati u vrtić, zapitajmo se postoji li nešto što povezuje mlade delikvente iz Kaštela i bešćutnog načelnika iz Ivankova.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?