Anonimno pismo bivše radnice 24 sata

Nakon nekoliko godina studija novinarstva, slušajući priče o tome kako je posao u struci gotovo nemoguće pronaći, naišla sam na oglas dnevnih novina 24sata u kojem su tražili baš studente, početnike. Znala sam da neke kolege s fakulteta već rade tamo, nisu bili zadovoljni, ali svejedno sam se prijavila.

Primljena sam nakon nekoliko selekcijskih krugova, kao i još par ljudi. Svi studenti. Rečeno nam je kada počinjemo s radom, ali nisu nam rečeni detalji oko visine plaće, radnog vremena i sličnog. Kada smo pitali, u više navrata, odgovor o plaći uvijek bi bio: Bit ćete plaćeni pošteno, svatko je plaćen po zaslugama, no na početku ne vrijedite puno - pa ne očekujte puno.

Dolazili smo svaki dan na posao, za sva predavanja na fakultetu smo bili slobodni, to je bilo bez pogovora. No ipak smo, već od početka, svi ponekad propuštali prisustvo na predavanjima, a potom i na kolokvijima.

Nakon prvih mjesec dana rada dobila sam 1500 kuna. Radila sam praktički svaki radni dan, i jedan vikend. I nije mi se tih 1500 kuna činilo kao poštena naknada. Istina, nisam tada još znala dobro raditi posao, ali moglo nam je bar biti transparentnije rečeno kako ćemo biti plaćani. To je, shvatila sam kasnije, standardan način komunikacije i zavlačenja zaposlenika u toj firmi.

Idućih sam mjeseci dobivala po 1800, 2000 kuna... Tek nakon osam mjeseci dobila sam 2500 kuna. Ne bih rekla da nakon osam mjeseci rada nisam dovoljno naučila i da mi je plaća od 2500 kuna bila korektna. Da nisam imala dečka koji mi je tada mogao pomoći da se snađem, doista ne bih imala izbora i ne bih mogla raditi u struci. Dakle, birala sam rad u struci, iako bih u kopiraoni imala u startu 3500 kuna.

Smjene su uglavnom bile od devet do pet, ako se izuzmu tereni koji bi bili nekada ranije, no to je doista dio posla. Vikendi su bili radni, svaki treći, a za odrađen vikend dobiješ jedan slobodan dan u narednom tjednu. Dan prije praznika si slobodan, a na praznik radiš. Sve Gospe, Oluje, Prve majeve, Dane antifašističke borbe radiš. Nije drama, rade svi. No izbora nemaš, a rad praznikom se ne plaća dodatno.    

Posla ima sve više, tvoja odgovornost raste, a što si duže u firmi to više pukotina otkrivaš. A ova ih je imala baš dosta. Najveći je problem glavni urednik čija je samovolja jedini faktor upravljanja redakcijom. Čovjek koji zbog svog ponašanja zaslužuje tužbu za mobing svakog zaposlenika koji je ikada radio u toj redakciji, i čovjek koji zbog svog manipulatorskog načina komunikacije nikada nije smio doći na bilo kakvu rukovodeću poziciju. Ali on tu jeste, već nekoliko godina. Svima je jasno da je on glavni uzrok problema u toj firmi, ali on je očito dobar upravo iz razloga iz kojih radnicima nije dobar – štedi im novac, i to izravno preko grbače zaposlenika.

Od kada uđeš u tu mašineriju, slušaš o tome kako ugovori o radu u novinarstvu ne postoje. Nitko u novinarstvu ne radi na ugovor. Ugovor je nemoguće dobiti. Doista, u 24sata ugovor je bilo nemoguće dobiti. A kada te od prvog dana uvjeravaju u to, nekako uspiješ i prihvatiti da je to možda zaista točno. I realno, da, tamo je toliko mali postotak stalno zaposlenih, da im se redakcija u potpunosti bazira na studentima. U svim redakcijama, od informativne, show, video odjela, sporta... Svuda su u većini bili studenti. Potom slijede honorarci, oni koji rade preko RPO-a, autorskih ugovora i tek na kraju – oni sa stalnim ugovorom. To su bili urednici, i neki novinar u svakom odjelu.

Ponekad bi se dogodilo da netko mlad i dobije ugovor. Ali to je bilo toliko rijetko da bi za to svi odmah čuli i svi bi mu čestitali. Sjećam se jednog iskustva, djevojka je četiri godine radila tamo kao honorarac i nakon četiri godine je dobila stalni ugovor. Nakon nekoliko dana stiže joj biljka u tegli s porukom: Sretan prvi radni dan u Styriji.

Kako većinu redakcije čine, dakle, studenti i honorarci, a samo je manji dio radnika na ugovoru,  kada bi došla inspekcija rada, oni bi za to doznali dovoljno ranije da sve honorarce pošalju u kafić ispred firme dok se situacija ne raščisti.

Još jedan problem sa stalnim honorarnim ugovorima su i prava koja nemaš. Jedna mi je kolegica rekla da joj je nekoliko godina obećavano da će dobiti stalni ugovor. A čekala ga je, jer je htjela dijete, ali je bez ugovora o radu teško preživjeti uz prinovu bez ikakvih primanja. Na kraju je odustala od odlaganja i dijete dobila kao honorarac. Jedna mi je kolegica na pitanje koliko ima staža rekla deset godina. Onda se ispravila. Deset godina radi, staža ima nešto više od dvije godine.

Jedna je kolegica bila studentica iz Srbije, radila je preko studentskog ugovora. Glavni ju je urednik jednom pozvao na razgovor na kojem joj je rekao da bi se trebala udati za svog dečka kako bi mogla nastaviti boraviti u Hrvatskoj, te kako bi mogla nastaviti raditi u 24sata. Ona je rekla da je za sve to dovoljan stalan ugovor, no rečeno joj je kako ga ne može dobiti. Kada je studij privela kraju udala se svojevoljno, ali nije mogla dobiti zdravstveno osiguranje preko supruga, a kao honorarcu joj ga firma nije pokrivala. Tražila je ugovor kako bi dobila zdravstveno preko firme, na što su oni objavili priču o tome kako ona ne može dobiti zdravstveno osiguranje. Ugovor nije dobila, ali je firma dobila dvije strane teksta u tiskanom izdanju.

Pritisak je bio konstantan, nikada se nije spuštao. Iako radiš u jednoj rubrici, tebi u svakom trenutku bilo tko od urednika, kojih ima baš previše, može doći i naručiti nekakvu priču. Ti si taj koji mora isporučiti priču svima njima, nerijetko u isto vrijeme. Ako ne uspiješ, to je uglavnom tvoj problem. I bude problem.

Kako sam ja tamo došla mlada i željna učenja, tako je i većina urednika došla. I učili su svoj posao samo u 24sata, u otrovnoj atmosferi u kojoj se različiti oblici ucjene, prijetnje i ponižavanje ljudi smatra dobrim vodstvom. Bolje nisu pred sobom imali, pa su usvojili iste te osobine. Kopirajući svoje loše šefove i sami su to postali. I nastavili su se tako ponašati prema generacijama i generacijama mladih ljudi koji su im tamo dolazili na obuku.

Oni za sebe traže samo i isključivo jeftinu radnu snagu. Tebi, naravno, prodaju drugu priču. Uvijek ti urednik daje do znanja da si tu zahvaljujući njemu, da je on bio taj koji je navijao da ti dođeš raditi tu. Kada završiš na ribanju kod glavnog urednika, objašnjava ti kako je on rekao da ti trebaš tu doći raditi, da si tu zahvaljujući njemu... Vječito nekome dužna.

Bilo je dana kada sam bila presretna, radila sam doista ono što sam htjela. Nije mi problem bio pisati ni o glupim temama, a bilo ih je na pretek, ipak je to tabloid. Nisam se fokusirala na to, nego na činjenicu da radim posao koji volim. Imala sam neke sjajne kolege, što novinare, što fotografe. Ali urednici koji te loše tretiraju, odnos u kojem se svodi na kaznu i kaznu nisu bili dobri ni za koga od nas. Mi smo bili tretirani konstantno kao stalni zaposlenici, ali mi to nismo bili i nismo se kao takvi ni osjećali. Ugovore smo svi počeli tražili kako nam se školovanje privodilo kraju. Nitko ga nije dobio. Bio nam je nuđen honorarni ugovor, neki su prihvatili, neki ne.

Nakon višegodišnjeg rada na studentski ugovor, ispunjavanja zadanih ciljeva, praćenja strategija, odlazaka na terene svih mogućih vrsta, nakon što znaš kako funkcioniraju svi mehanizmi, sve ljude znaš po imenu, brojeve napamet, ostvario si kontakt s vanjskim svijetom kao zaposlenik te firme, ljudi se mogu osloniti na tebe - jedino što tražiš od firme je ugovor o radu. Koji ti oni ne daju.

Kvartalno smo imali razgovore s urednicima na kojima smo trebali jedni drugima davati povratne informacije o tome kako nam je, kako doživljavamo posao, funkcionira li sve dobro. Nikada ni jedan taj razgovor nije prošao bez da sam bila postavljena na svoje mjesto, da mi je dano do znanja kako katastrofalno loše radim, kako nemam šanse za napredak, kako trebam još mnogo učiniti da bih im bila dobar novinar, kako mi je i dobro što sam tu, drugdje me ne bi ni uzeli... No nikada, baš nikada mi nitko nije rekao da bih trebala otići. Dakle, ponize te, daju ti do znanja da si bezvrijedan, i razgovor je gotov. Ti se potom ne osjećaš kao da imaš pravo bilo što tražiti, a jasno je da se trebaš samo još više truditi. Koliko god znao da su to floskule, da te pokušavaju poniziti i popljuvati kako ne bi tražio nešto bolje u životu, to i dalje uspije ući u tvoju glavu. To ostavlja ozbiljnu sjenu koja visi nad tobom.

Jedan od problema bio je i to što tvoja sudbina u svakom pogledu ovisi o nečijem raspoloženju, volji. I to ne samo kada su u pitanju izvršavanje zadataka, nego i posao kao takav. Dakle, glavni urednik svaki dan poziva nekog na sastanak. Ide kroz redakciju i uzdiše dramatično, a potom nekog poziva na tapetu. I tu se čuje uglavnom dernjava iz njegovog ureda, bude tu drame, suza. On zaista ne bira riječi. Jednu je urednicu u napadu bijesa gađao stolcem, a jednu je gađao patent olovkom. Rekla je da joj je zamalo izbio oko.

On je vjerojatno najbolji manipulator kojeg sam u životu srela i nadam se da nikada neću ponovno upoznati takvog čovjeka. Jedna od najgorih stvari je uvijek bila to što je on sebe smatrao sjajnim liderom koji vidi stvari koje drugi ne vide i išao je neprestano mijenjati stvari u firmi – uvijek one koje su dobro funkcionirale.

Bez obzira na to u kojoj si rubrici radio, on je mogao prebaciti te u neku drugu. Kada god poželi, bez opravdanja. Nekada bi prodavao tu svoju foru kako on kuži da ti baš imaš dara za to. Nekada nije ništa objašnjavao. I tako su ljudi iz informativne rubrike išli u show, video, pa iz sporta u show ili lifestyle, a mislim da je najveće gluposti radio s tim ljudima iz sporta. Ljudi su tamo bili i deset godina, zamislite koliko znate o sportu nakon desetljeća pisanja samo o tome. I onda on uzme i jednog prebaci u video odjel, drugog postavi za urednika deska informativne rubrike. Do jučer lopta, danas Vlada. Isto je to, novinar je novinar – to je bila rečenica s kojom te je slao kuda je htio. Odupreš li se njegovoj volji... Nitko nije dobro prošao s tim. Meni je rekao – Meni nitko u ovoj redakciji ne može reći ne, ni jedan izvršni urednik, ni jedan urednik rubrike, a pogotovo ne ti. Ljudi su i po kazni završavali u drugim rubrikama. Po kazni. Kao da smo u vrtiću.

Glavni urednik je taj koji ciljano ljudima ne želi dati ugovore. Ne znam je li to politika korporacije, no Styria u Hrvatskoj ima i druge firme u kojima ljudi imaju normalne ugovore i to nije niti tema. Je li to zato što će tako uštedjeti novac firmi, da ni prema kome nemaju obvezu plaćanja ozbiljnih doprinosa, i da, na kraju, ljudima ne bi morali plaćati otpremnine? Ili je samo riječ o tome da ovdje mogu maltretirati ljude jer rade u neperspektivnom sektoru?

U zadnjih je godinu i pol iz 24sata otišlo 40-ak ljudi. Svi na koncu odu da bi se riješili psihoze koja se gaji u toj redakciji. Kada sam ja odlazila tražili su da ostanem, ali bili su gluhi na to da ja i dalje tažim  – ugovor. Uz brojne druge pokušaje da me se obeshrabri u odlasku, glavni mi je urednik rekao da su mi jako male šanse za pronalazak novog posla.

To, naravno, nije bila istina.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?