Ideološka borba se u jednom svom, i to značajnom segmentu, vodi i kroz jezik, dijelom raspravama o jeziku, ali još više nesvjesno putem istiskivanja ili učestale upotrebe određenih pojmova i izraza. Ideološka borba najživlja je upravo u prostoru nesvjesne upotrebe riječi, kao i putem izbjegavanja ili istiskivanja određenih riječi iz upotrebe.

Jedan od klasičnih primjera je riječ radnik/ca koja je, ne samo u hrvatskom jeziku, izgnana devedesetih, da bi se u zadnje vrijeme vratila, u obliku pojma o kojem se i otvoreno raspravlja – dok tržišni fundamentalisti tvrde da „nema više radnika danas”, ulicama marširaju prosvjednici koji se kroz svoje borbe prepoznaju kao radnici odnosno oni koji brane svoje radno mjesto, brane pravo na plaću od koje se može živjeti. Dok liberalni centar tvrdi da radnika više nema, ljevica upozorava da su radnici svi koji žive ili teže živjeti od svojeg, a ne tuđeg rada, dakle društvena većina. Istiskivanju određenih riječi cilj je neutralizacija klasne borbe, no dok je ona devedesetih bila potpuno u sferi prešutnog konsenzusa i nesvjesnog istiskivanja danas je ipak ponekad predmet rasprave.

Stvari nisu tako jednostavne kod upotrebe riječi „narod”, a ova riječ pokazuje kako se ideološko-politička upotreba ne ograničava samo na prisutnost u jeziku već se ona vodi i oko kooptacije pojmova i punjenja tih pojmova različitim sadržajima. Ljevica bi trebala biti ne samo oprezna oko upotrebe određenih pojmova (koristiti riječ „radnik” a ne „djelatnik”, primjerice), već bi trebala voditi borbu u polju jezika oko značenja pojedinih pojmova koji nose revolucionarni potencijal. Narod je jedan takav izraz.

Riječ koju se u hrvatskom jeziku od devedesetih na ovamo upotrebljavalo uglavnom na desnom političkom spektru i uz usko nacionalističko značenje, zbog čega se pojavljuje gotovo isključivo u sintagmi „hrvatski narod” ima reakcionarno značenje. No narod je revolucionarna kategorija kada se koristi u smislu zajedništva potlačenih i podređenih skupina. Narod je radna većina i stoji nasuprot kapitalističkim elitama. Tu se ne misli na zajednički etnički identitet koji upravo razjedinjava narodnu većinu. Riječ narod, ukoliko nije korištena uz etnički identitet, nosi progresivan potencijal za razliku od riječi „građanin” koja se vezuje isključivo uz nominalnu pravnu jednakost u okviru postojećeg sistema. Tako je taj izraz, u ostalom, bio korišten u

Narodnooslobodilačkoj borbi gdje je riječ „narod” stajala za obespravljenu i poniženu većinu koja se organizirala protiv kudikamo nadmoćnijeg okupatora. Široko narodno zajedništvo nije se gradilo na etnicitetu već prevladavanju nejednakosti i prevladavanju podjela. U ostalom i komunisti su već 1920. koristili riječ "narod". Recimo u "Rezoluciji o političkoj situaciji i zadacima KPJ" s Vukovarskog kongresa stoji: "Takvo stanje stvari učinilo je da u toku godine mnogobrojne mase namučenog naroda priđu Komunističkoj partiji i da je cijela prošla godina obilježena nizom štrajkova radnika sviju kategorija". U Rezoluciji možemo po svuda naći izraze poput "narodna kazna", narodna vojska, "narod" u smislu "većina stanovništva".

Alain Badiou radi distinkciju između naroda koji ispred sebe ima nacionalni pridjev i riječi narod bez tog pridjeva. Jedno su reakcionarne fraze, kaže Badiou poput fraza „francuski narod” u kojima je narod kompromitiran identitetom – a gdje je država dala pravo nekome da se naziva „Francuzom”, a drugo je narod koji je vezan uz progresivni politički proces. Fraza „nacionalni identitet + narod” postoji samo nasilno u suprotnosti s drugim „identitetom + narodom”. S druge strane „narod” bez pripisanog nacionalnog identiteta uvijek predstavlja manjinu, ne u smislu brojeva, već odnosa moći.

Narod danas u Hrvatskoj čine radnici i obespravljeni koji žive posljedice pljačkaške pretvorbe i privatizacije, oni koji su osuđeni čitav život raditi na određeno vrijeme, ugovore na par mjeseci, u stalnom strahu od otkaza i nestanka prihoda, umirovljenici koji nemaju penziju dostatnu za život, iseljeni koji nisu dobili priliku da u Hrvatskoj grade svoj život, osiguraju krov nad glavom sebi i svojoj porodici i normalne prihode. Narodu pripadaju štrajkači i prosvjednici koji se bore za radna mjesta, veće plaće i bolje radne uvjete, nastavnici koje, kako je rekao jedan prosvjednik, „svaka budala može pljuvati i zvati uhljebom”. Oni koji su napadnuti od elita, čija je egzistencija ugrožena od onih koji stvaraju društvene podjele kako bi bogati mogli postati još bogatiji.

Ljevica mora vratiti riječ narod u svoj rječnik i vezati ga uz klasnu borbu, a ne ostavljati ga reakcionarnoj upotrebi vezanoj uz etnički identitet ili mijenjati ga izrazom „građanin” koji je klasični transklasni ideologem*.

*http://proletter.me/portfolio/gradani-i-ljevica/

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?