Moj posao do prošle godine obavljalo je njih dvoje, a kada je kolegica otišla u mirovinu ostala sam sama. Dakle, sama čistim cijelu školu (700 m2), pripremam dva obroka (za 70 djece), postavljam stolove, raspremam, perem, čistim… Radno vrijeme mi je do 14 sati pa kako ne stignem sve vrlo često ostajem puno dulje na poslu. Nakon što odem, škola se zaključava, iako učitelji/ce i djeca u boravku ostaju do 17 sati pa roditelji vrlo često kada dolaze u školu ne mogu ući po svoju djecu.
Smatram da smo diskriminirani i potlačeni, iscrpljeni i pod stalnim stresom zbog čega sam ja imala i moždani udar. Savjest mi ne dozvoljava da “radim polako” jer o mom radu ovise djeca, ne mogu ih ostaviti gladne pa radim pod konstantnim stresom da sve obavim na vrijeme.
U svim drugim školama je tako zbog zabrane zapošljavanja. Pokušavala sam više puta kod svog ravnatelja intervenirati i pitati zašto se ne zaposli još netko, a on samo odgovara da ne daju iz Ministarstva. Onda sam krenula i prema Ministarstvu pitati zašto je to tako.
Članica sam sindikata Preporod pa sam bila i kod njihove pravnice Milke, koja mi je potvrdila da znaju za taj problem u školama i da će na idući sastanak sindikata tu temu staviti kao prvu točku.