Jedno kraće vrijeme radio sam u ručnoj autopraonici po imenu "Ritmo" u vlasništvu obitelji Rostohar u ulici Božidara Adžije u Zagrebu. To je autopraonica u sklopu koje se nalazi birc koji službeno više ne radi no poslužuju se određeni gosti koje vlasnici poznaju te se u sklopu birca nalaze dvorane za ping pong sa pet stolova. Računi za pića i kave se naravno nisu izdavali te nije postojala blagajna koja bi bila u funkcionalnom stanju. Igranje ping ponga se naravno posebno naplačivalo zavisi od vremena kolko je dugo netko zauzimao jedan ping pong stol.
Autopraonicu su "vodila" dva brata i njihov otac u penziji. Radio sam tamo bez prijave, kao i ostali radnici koji su radili sa mnom, na prijavi su ustvari bila ta dva brata tako da bi njima išao radni staž iako oni nisu radili nego su po cijele dane sjedili unutar birca ili na terasi, a nas radnike naravno tko jeb* kao i kod večine uspješnih "poduzetnika" kako si kapitalisti ili buržoazija danas voli tepati. Uz nas koji smo radili u autopraonici radile su još i dvije konobarice u bircu od 18h popodne do 23h a po potrebi i duže. Radno vrijeme mi je bilo od 8h ujutro do 18h popodne svakodnevno, znaci od ponedeljka do nedelje, bez slobodnog dana. Satnica mi je bila 10kn uz 10h radno vrijeme, sto je 100kn dnevnica ili 3000kn mjesečno te su mi uz to na kraju i 1000kn ostali dužni, no naravno taj novac neću nikada vidjeti.
Autopraonica ima sklopljen ugovor sa određenim Rent a Car firmama te smo svakodnevno prali njihove automobile, dok smo privatne osobe kao mušterije imali tek povremeno ako bi slučajno zalutali kod nas u autopraonu.
Sama sredstva za rad su bila nikakva, usisavač koji smo imali je malo radio malo nije, kako koji dan, zaštitne rukavice nismo imali tako da nam je koža na rukama bila sva ispucana, nekima čak i do krvi, i to od kemije pomoću koje se skidaju mušice te razne druge mrlje sa auta. Vosak nismo imali nikada tako da kad bi ga netko tražio ili kada bi im vosak bio ponuđen od strane "gazde", a nuđen je isključivo privatnim osobama, to bi im bilo uredno naplačeno iako ga nismo nanjeli na auto.
Naravno uz sve to autopraonica nije jedini posao koji smo ja i kolege koje su radile sa mnom obavljali.
Kada nije bilo posla u autopraonici, a prije nego su na posao došle konobarice, u bircu smo radili kavu i posluživali je po potrebi gazdama ili nekome od njihovih kolega, prali smo svakodnevno čaše i šank, iznosili smeće van, išli do konzuma ili gdje je već bilo potrebno u nabavku piva, vina, gazirane vode, coca – cole i ostalih stvari koje su potrebne u jednom bircu a slali su nas i da im idemo po razne sendviče te po porcije graha. Uz to smo čistili prašinu svaki drugi dan u dvoranama za ping pong te brisali ping ping stolove, pometali i prali podove u dvorani te pometali i potom prali terasu od birca te pometali dvoriste od raznog smeća i lišča.
U tom dvorištu (unutar kojeg se nalazi i birc i autopraona) smo imali i psa koji je bio svezan na lancu od 8h ujutro kad smo počeli raditi pa najmanje do završetka radnog vremena u 18h popodne, pas je dobivao hranu jednom dnevno te je krvario stalno, pretpostavljam da je imao povrijeđene šape, pa je to jedan od razloga i zašto smo ponekad više nego što je bilo potrebno prali terasu jer ju je preko noći kada je bio slobodan uvijek zakrvario, naravno nisu ga vodili veterinaru. I po taj jedan obrok dnevno što ga je dobivao pas, je netko od nas koji smo tamo radili morao ici do konzuma po konzervu te ju onda i posluziti psu jer je "gazdama" naravno i to bilo teško a ponekad se dogodilo i da pas ne jede ništa cijeli dan pa dobije hranu tek iduće jutro.
Imaju također i razne veze pa znaju unaprijed kada im dolazi inspekcija pa su nas radnike koji smo tamo radili slali doma prije dolaska inspekcije i požurivali nas da odemo što ranije.
Uglavnom to je to, a za kraj želim reći da iako je krupna buržoazija objektivno najveći problem za društvo, sitni buržuji nisu ništa manji eksploatatori radnika. Smrt kapitalizmu!