“Lov je - končano kažimo - situacija kad jedna životinja prisvaja,
živo ili mrtvo, drugo biće koje je na nižoj razini od nje.”
Ortega
Povijesna crtica - lov kao pokretač društvenih promjena?
Neupitna je činjenica da je lov pridonio razvoju čovjeka. U starijem kamenom dobu klimatske prilike i tehnološki razvoj nisu dopuštale trajni boravak ljudi na jednom mjestu zbog čega su se hranili lovom i skupljanjem plodova.
No, već tijekom mlađeg kamenog doba razvilo se zemljoradništvo i stočarstvo te se potreba za lovom kao načinom prehrane smanjuje i konačno nestaje. Tim nestajanjem egzistencijalne potrebe za lovom on postaje prvo užitak a onda sport i kao takav se održao do danas.
U srednjem vijeku plemići u šumama grade dvorce kako bi uživali u svojoj omiljenoj zabavi - lovu. Tada kreće i pravna regulacija lova - kraljevi su plemićima davali prava lova a na području Hrvatske a uredbom kralja kmetovima je bilo zabranjeno loviti. Po mišljenju tadašnjih vladara, kmetovi su se morali baviti ratarstvom, ne lovom. Lov je ipak privilegija bogatih i moćnih, a loviti su smjeli i oni na visokim položajima u crkvi.
Nakon seljačke bune kmetovima su za posjedovanje oružja rezane ruke. Vezano za to Ortega kaže da je lov jedan od uzroka Francuske revolucije jer je jedna od iritacija koju su osjećali pučani bila i to što im nije bilo dopušteno loviti. Nakon ukidanja kemtstva, lovom se počinje baviti novonastala bogata (kapitalistička) građanska klasa te se osnivaju prva lovačka društva a na tom principu lov funkcionira i danas.
Klasa (ni)je važna?
Prema podacima iz 2002. godine (Izvor: Hofer, The Lion's Share of the Hunt, 2002) 1,12 % populacije Velike Britanije na lov je trošilo 4 013 400 000 eura, što nam govori kako vrlo mali postotak ljudi -kapitalisti- love a na lov troše velike količine novca. Zbog toga lov kao sport a s njim i lovni turizam poprimaju elitni karakter te postaju, kao i u srednjem vijeku, zabava bogatih, viših klasa.
Jedan članak na T-Portalu vrlo zorno opisuje elitni karakter lova i ponos koji lovci iskazuju zbog tog elitnog karaktera tog svog “sporta”. Članak je izašao 11.7.2015. u trenutku kad je tajkun Todorić odlučio prodati svoje omiljeno lovište, a za jedan list je jedan lovac (anonimni) izjavio: “Skoro da nema vikenda da Ivica Todorić ne svrati do lovišta. Najčešće se doveze helikopterom. U njegovu društvu uvijek je elita. Tu su i ostali uspješni poduzetnici, političari i veleposlanici”, a iz današnje perspektive gledajući na Todorića i “ostale uspješne poduzetnike” jasno nam je da je lov i paravan za elitni kriminal i ostale nečasne radnje kojima se bave tajkuni i “ostali uspješni poduzetnici” koji lovom počaste političare i veleposlanike.
Što bi junakinja priče o hrabrom lovcu, Crvenkapica, danas mislila o anonimnom lovcu, ponosnom na druženje s Todorićem i ostalom ekipom uspješnih političara i poduzetnika koji su više-manje sudjelovali u nimalo hrabrim i junačkim akcijama kriminalne privatizacije?
Lov u mutnom
U Statističkom ljetopisu Republike Hrvatske iz 2011. godine vidljivi su podaci o broju ubijene divljači kao i broju lovaca, no ne vidi se financijska strana tog “sporta” te se ne može vidjeti s kojim iznosom lov sudjeluje u gospodarstvu republike, kao što se ne može vidjeti koliko je novca cirkuliralo kroz lovstvo i lovni turizam i u kojoj strukturi (strani/domaći lovci) što jasno govori o tome da se lovljenje drži obavijeno tajnom i ekskluzivnošću, daleko od očiju javnosti. Velom tajne obavijen “sport” takav je što zbog toga da se ne pača svatko u to, što zbog sve češće etičke diskusije o lovu i lovljenju kao sportu, a što zbog “uspješnih poduzetnika” i njihovih dogovora, ugovora i poznanstava.
Osim toga, recimo, u Osječko-baranjskoj županiji je 14 državnih i 86 zajedničkih lovišta koji zauzimaju oko 90 % površine županije te je gotovo nemoguće slobodno prošetati bez opasnosti da naletimo lovce koji love. Lov nije sport koji služi općoj koristi i jasno je da je privilegija bogate manjine, zbog čega činjenica o 90% površine jedne županije pod lovištima stavlja u vrlo nepravedan položaj ostale ljude. Ogromnoj većini dužnost je poštivati pravila koja postavlja manjina kako bi lakše lovila i koju se nitko ne usudi taknuti. Ta manjina će, pod svaku cijenu čuvati svoju privilegiju da ima ekskluzivno pravo na većinu površine republike, a samo tihi i stidljivi glasovi progovaraju o činjenicama da je gotovo sve - lovište.
Kad se rade smjernice za razvoj lovnog turizma, uvijek se stavlja naglasak na ekskluzivnost, jer su lovci turisti “koji troše više od običnih turista” čime se jasno daje do znanja da je lov i kao sport i kao turistička grana rezerviran za bogatu manjinu koja ima dovoljno novca da tu ekskluzivnost plati. To je očito i u smještajnim kapacitetima koje nudi državna firma Hrvatske šume d.o.o., koji su mahom vrlo ekskluzivno opremljeni i na vrlo atraktivnim lokacijama za ljude koji žele boravak u prirodi a koje poslužuju radnici s minimalnom plaćom ili malo višom od minimalne.
Neke od smjernica su i davanje lovišta u dugogodišnje koncesije, što, uzevši u obzir brojku od 90% površine OBŽ-a pod lovištima implicira da će većina površine biti pod nečijim privatnim patronatom. Po pravilima koncesionar dobiva koncesiju nad pravom lova, ne nad zemljom, no većina koncesionara to ne shvaća baš tako, pa si uzimaju za pravo svakakvo ponašanje prema ljudima koji odluče prošetati prirodom. A osim ponašanja, problem je i činjenica da lovostaja na divlje svinje nema, te smo, šetajući, uvijek u opasnosti da nastradamo u nesreći u lovu, jer gdje god da jesmo, u lovištu smo. Hoće li glasovi protiv ovakvog, nadasve elitnog oblika lova, koji ne mari za posljedice postati samouvjereniji i glasniji? Ovdje svi mogu pogledati po kojem točno lovištu hodaju, jer ako hodamo, po nekom sigurno hodamo: https://www.hrsume.hr/index.php/hr/lovstvo/lovita
Lovac (ne)spašava Crvenkapicu od vuka. Lovac je “vuk”.
Lov je političkoj i kapitalističkoj eliti nezamjenjiv. Skriven je od očiju javnosti - jer lovištem se ne smije kretati dok je lov u tijeku - a omogućuje druženje, upoznavanje i dogovaranje ljudi iste klase dok, kako su u 19. stoljeću kmetovi mogli samo goniti divljač i služiti velikaše, tako i danas, radnici mogu samo goniti divljač i posluživati političku i kapitalističku elitu. Za minimalac ili malo više od minimalca.
Lovci koji se fotografiraju u lovačkoj odjeći, naoružani i s mrtvom lovinom na zemlji pokazuju javnosti svoju moć i snagu iz čega možemo zaključiti da lovac nije spasio Crvenkapicu, da je to samo bajka. Lovac je ubio životinju. Bitno bezopasniju od njega samog. Vukovima današnjice prirodno stanište nije šuma, već burze, korporacije, vlade i veleposlanstva te slična urbana središta, a u šume samo zalutaju da učine legalnu štetu koju mogu platiti ali ne mogu (uglavnom niti ne žele) popraviti.
Etička crtica
Lov se danas pokušava opravdati kao povratak prirodi, sjedinjenje čovjeka s onim iskonskim. Lovci će reći kako smrt životinje nije cilj lova, njima je, navodno, cilj potraga za životinjom, isključivanje iz otuđenog svijeta današnjice i vraćanje “iskonskim instinktima”, unatoč tome što planinarska i izviđačka društva te fotografiranje divljači ostvaruju tu svrhu, ali bez mrtvih. I upravo to nas vodi do zaključka da je lov zapravo dobro definiran tvrdim antropocentrizmom - čovjek lovi jer može, jer je “na vrhu”, a kad ubije neku divljač, kući ponese trofej kojim dokazuje svoju nadmoć i tako se trenira biti nadmoćan i dominantan, što je nužno klasi koja se smatra višom, jačom, onom na vrhu. A zbog toga se lov kao sport i turistička grana čini elitnim i ekskluzivnim.
Crvenkapica nije znala da lov nije način za preživljavanje čovjeka u društvu na ovom stupnju civilizacijskog i tehnološkog razvoja, nije znala da je lov “iskazivanje muškosti”, sredstvo moći i slave. Ali mi znamo. Znamo da fotografiranje jednako ispunjava onu ljudsku potrebu za “biti mudrijim” i dočekati da se životinja pojavi, znamo da nam destrukcija i brutalnost nisu potrebni za sjedinjenje s prirodom. Znamo da je šetanje šumom jeftinije i dostupnije od lova i da si šetnje šumom svatko može priuštiti i u njima uživati. Kad oko 90 % površine ne bi bilo rezervirano za “političku elitu” i “uspješne poduzetnike”.
U ovom stoljeću si moramo postaviti pitanje - hoće li lov biti razumna kontrola populacije divljih životinja isključivo ako je nužno potrebna za održanje narušene ekološke ravnoteže koju će činiti ljudi koji će raditi svoj posao za dostojanstvenu plaću ili ćemo nastaviti, vezano za lov, koristiti termine “divljač”, “gospodarenje”, “turizam”, “sport”, “prihod”, “elita”, “luksuzno opremljen smještaj” i slično, tj. hoćemo li glasno prozboriti ili ćemo Crvenkapicu ostaviti vuku da je čuva?