Autor/ica: Branka Galić
Toga je dana 1960. godine tri sestre u Dominikanskoj Republici brutalno ubio diktator Rafael Trujillo. To su bile sestre Mirabal: Patria (1924.), Minerva (1926.) i Maria Teresa (1935.). Rođene su u okolici Santiaga, a svojim političkim djelovanjem pripadale su skupini „Leptiri“ i bile simbol otpora diktatorskom režimu Rafaela Trujilla.
Više puta bile su zatvarane i zlostavljane od strane režima, a 25. studenoga 1960. godine, kada su se vraćale iz posjeta zatvoru gdje su bili njihovi supruzi, Trujillova tajna policija presrela ih je, zadavila i slomila im kosti. Automobil u kojem su se vozile pronađen je u provaliji planine La Cumbre, čime se željelo prikriti pravi razlog smrti. Pokret otpora naroda time je dodatno ojačan, a zbog njihove brutalne likvidacije na Trujilla je 30. svibnja izvršen atentat.
U znak sjećanja na sestre Mirabel, u Bogoti je 1981. na prvom sastanku feministkinja Latinske Amerike i Kariba odabran 25. studeni kao Međunarodni dan protiv nasilja nad ženama, a na Međunarodni dan žena 1997. godine u Santo Domingu otkrivena je slika pod nazivom "Un Canto a la Libertad" (Pjesma slobodi) na kojoj su prikazane sestre. 1999. godine UN su rezolucijom 54/134 proglasili 25. studeni Međunarodnim danom borbe protiv nasilja nad ženama.
UN: Svakih 10 minuta jedna žena je ubijena
Prema podacima UNa, svakih 10 minuta u svijetu ubijena je jedna žena. Nasilje nad ženama i djevojčicama jedno je od najraširenijih kršenja ljudskih prava u svijetu. U svijetu je 1 od 3 žene barem jednom u životu bila izložena fizičkom i/ili seksualnom nasilju od intimnog partnera, seksualnom nasilju ne/partnera ili oboje. 2023. godine za najmanje 51.100 žena u svijetu rodno uvjetovano nasilje završio je jednim konačnim i brutalnim činom – njihovim ubojstvom od strane partnera ili članova obitelji. U različitim tipovima okruženja to nasilje se i pojačava, uključujući radno mjesto i online prostore, a pogoršano je dodatno ratnim sukobima i klimatskim promjenama. Nasilje nad ženama i djevojčicama ostaje uglavnom neprijavljeno zbog nekažnjivosti, šutnje, stigme i srama koji ga okružuju.
Što je sve nasilje nad ženama?
Može se manifestirati u fizičkim, seksualnim, psihološkim i ekonomskim oblicima, uključujući: nasilje od strane intimnog partnera (batinanje, psihičko zlostavljanje i bračno silovanje); seksualno nasilje i uznemiravanje (silovanje, prisilni seksualni činovi, neželjeni seksualni napadi, seksualno zlostavljanje djece, prisilni brakovi, ulično uznemiravanje, uhođenje, internetsko uznemiravanje); trgovina ljudima (ropstvo, seksualno iskorištavanje); uhođenje, govor mržnje na bazi spola ili roda, širenje intimnih/privatnih/spolnih slika bez pristanka; femicid, sakaćenje ženskih genitalija i dječji brakovi; ekonomsko nasilje.
Deklaracija UN-a o eliminaciji nasilja nad ženama koju je Opća skupština UN-a donijela 1993. godine, definirala je nasilje nad ženama kao „svaki čin rodno uvjetovanog nasilja koji rezultira, ili bi mogao rezultirati, fizičkom, seksualnom ili psihičkom ozljedom ili patnjom žena, uključujući prijetnje takvim djelima, prisilu ili samovoljno lišavanje slobode, bilo da se događa u javnom ili privatnom životu.” Nasilje utječe na žene u svim fazama njihova života, uključujući obrazovanje, zapošljavanje i životne mogućnosti. Žene i djevojke u posebno ranjivim situacijama ili humanitarnim krizama, kao što su situacije migranata, LGBT+ osoba, domorodačkog stanovništva ili onih s invaliditetom, suočavaju se s još većim rizicima od nasilja.
EU i nasilje nad ženama
Prihvaćanje Istanbulske konvencije od strane EU trebala je biti prekretnica u naporima EU da ostvari rodnu ravnopravnost. To pokazuje predanost EU prema jačanju akcija protiv rodno uvjetovanog nasilja u 27 država članica i pružanje potpore svim žrtvama nasilja nad ženama te obiteljskog nasilja. Europska komisija koordinira i prati provedbu Konvencije u područjima pristupanja EU. Tako je 8. ožujka 2022., Vijeće EU usvojilo Direktivu EU-a o borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (Direktiva (EU) 2024/1385 EU parlamenta). Direktiva kriminalizira neke oblike nasilja nad ženama izvan mreže (sakaćenje žena i prisilni brak) i na mreži (dijeljenje bez pristanka intimnih slika, internetsko uhođenje, internetsko uznemiravanje te poticanje na mržnju i nasilje na temelju spola), ciljane mjere zaštite, potpore i pristupa pravdi za žrtve bilo kojeg oblika nasilja nad ženama i nasilja u obitelji kada je to kazneno djelo prema nacionalnom pravu ili pravu EU. Posebne mjere za sprječavanje silovanja promiču središnju ulogu pristanka u spolnim odnosima.
Premda EU obvezuje svoje države članice na sveobuhvatne standarde za sprječavanje i borbu protiv rodno uvjetovanog nasilja, nalažući im da moraju provoditi mjere poput osposobljavanja stručnjaka u bliskom kontaktu sa žrtvama nasilja, vođenje kampanja za podizanje svijesti ili osiguravanja odvraćajućih sankcija za počinitelje, neke od država članica, kao što je Hrvatska, još uvijek ne primjenjuju niti Istanbulsku konvenciju kako bi trebalo, niti kažnjavaju primjereno počinitelje nasilja protiv žena. Štoviše, u Hrvatskoj još uvijek ne postoje niti nacionalni programi edukacije protiv nasilja nad ženama koje su države članice EU dužne uključiti u svoje obrazovne sustave, kao niti obrazovanje nadležnih stručnjaka u pravosuđu itd., pa mnoga nasilja ostaju neprijavljena, bilo zbog neprepoznavanja nekih oblika nasilja, zbog straha žena od daljnje eskalacije i posljedica, bilo zbog neučinkovitog djelovanja državnih institucija koje dodatno stigmatiziraju i izlažu rizicima žrtve nasilja umjesto kažnjavanja počinitelja.
Prema podacima iz viktimološkog istraživanja o rodno uvjetovanom nasilju Eurostata iz 2023. godine na uzorku od čak 23.000 ispitanika kojeg je financirala EU, 27% žena izjavilo je da su bile žrtve psihološkog nasilja od strane sadašnjeg ili bivšeg partnera, dok je 8% žena doživjelo fizičko nasilje od strane sadašnjeg ili bivšeg partnera. Podaci za Hrvatsku odnose se na nasilje počinjeno od strane sadašnjeg ili bivšeg intimnog partnera tijekom života, nasilje od strane nepartnera od petnaeste godine, nasilje od strane obiteljskog nasilnika u odrasloj dobi, nasilje bilo kojeg počinitelja tijekom odrasle dobi te seksualno uznemiravanje na poslu tijekom života.
Dobne statistike pokazuju da je najučestalija skupina izložena nasilju ona od 18. do 29. godine (njih 37%) dok je u dobnoj skupini od 65. do 74. godine njih 24% doživjelo neki oblik nasilja. 10% žena izjavilo je da je doživjelo psihičko nasilje od strane obiteljskog nasilnika u odrasloj dobi, dok je 15% ispitanica izjavilo da je bilo izloženo fizičkom ili seksualnom nasilju, uključujući prijetnje od strane obiteljskog nasilnika. Rodno uvjetovano nasilje na poslu, prema tim je nalazima, čini se, još zastupljenije, jer je 36% žena u Hrvatskoj izjavilo da je doživjelo neki oblik seksualnog uznemiravanja na poslu. Međutim, poražavajuća je činjenica da samo oko 1/3 žena koje su fizički ili seksualno zlostavljane od strane svojih partnera prijavljuje nasilje.
Prijave nasilja nad ženama ne bilježe se sustavno, podatke nije lako usporediti među zemljama EU-e bez standardiziranog metodološkog koncepta za sve zemlje članice, a u projektu EU o nasilju nad ženama čak nisu niti sudjelovale sve zemlje, nego tek oko polovica zemalja članica, jer istraživanje nije bilo obvezno nego se provodilo na dobrovoljnoj osnovi. No, i to pokazuje „razvijenost“ brige država članica za žene u svojim državama i njihov odnos prema zaštiti žena od nasilja, nažalost. Nasilje nad ženama prepreka je postizanju jednakosti, razvoja, mira kao i ostvarivanju ljudskih prava žena i djevojčica. Ciljeve održivog razvoja globalno sasvim sigurno nemoguće je ispuniti bez zaustavljanja nasilja nad ženama i djevojčicama.