Autor/ica: Katarina Peović
U petak sam sudjelovala na panelu Balkan foruma u organizaciji Centra za radničke studije i Subversivea na kojemu sam iznijela svoje viđenje problema na ljevici, sudionicima, osobito predstavniku stranke Možemo Marinu Živkoviću, ali i dijelu publike (uglavnom iz Srbije, onima koji na Možemo gledaju kao na svoj uzor u uspinjanju u srpskoj politici) nije „legla” moja kritika ljevice – kritika ljevice koja je napustila radništvo i okrenula se lifestajlizmu – od obrane stabla magnolije, do prijedloga čitavog seta LGBT zakona u Saboru, dok se, primjerice, Zakonom o radu nisu pretjerano bavili (stvar je omjera).
Dio publike je i sam osudio elitističko ponašanje nominalne ljevice, nakon čega je moderator upozorio da se ovo ne bi trebalo pretvoriti u stranački obračun (između Možemo i RF). No nije li obračun između ljevice koja se bavi biciklima, očuvanjem magnolije i kladionicama, daje podršku von der Leyen u Evropskom parlamentu i ljevice koja sudjeluje u organizaciji prosvjeda dostavljača Bolta, Wolta, Glova kojima uvoz strane radne snage ruši cijenu rada, stranke koja je u Saboru donijela prijedlog čitavog novog Zakona o radu u suradnji s desetak borbenih sindikata (Za radnički ZOR), obračun koji je bitan za lijeve politike i temu koju je panel postavio, a ona glasi „Emancipatorna politika u doba regresije: ljevica u regiji”?
Tko bi trebao ući u sukob s lajfstajlističkom ljevicom ako ne radikalno lijeva stranka koja svojim politikama, koliko god one bile ograničene podrške u ovom trenutku, uspijeva probiti željeznu granicu između radništva i ljevice. RF je jedina stranka koju na izborima jednako biraju visoko i nisko obrazovani, bogatiji i siromašniji, oni iz urbanih i ruralnih krajeva (https://arhiva.h-alter.org/vijesti/poucak-prvoga-kruga). Ako kao svoju politiku postavite obranu stabla magnolije – onda vam urbani šovinisti koji su mahom glasali za Možemo u Zagrebu jer su mislili da „Zagrepčanci trebaju voditi Zagreb”, a ne „dotepenci” poput Bandića, kao najveći prigovor zagrebačkoj gradskoj vlasti ističu – nepokošenu travu.
Te njihove birače nije ni najmanje zabrinula činjenica, koju sam iznijela, da je Možemo kao jedan od prvih velikih poteza u Zagrebu otpustio 700 radnika iz gradskog poduzeća Zagrebački holding – čime se i danas hvale. (Dapače njihovi birači tu su mjeru i pozdravili.) Otpustili su radnike bez sistematizacije radnih mjesta, koja bi pokazala ako je bilo nepotrebnih radnih mjesta, a to su napravili uz ignoriranje onih istih sindikata koji su im pomogli da dođu na vlast, uostalom nelegalno, jer danas gube sudske sporove. Otpustili su radnike da smanje troškove, povećaju „rejting” grada, kao da vode korporaciju. (Inače Plenkoviću prigovaraju kada se hvali dobrim rejtingom Hrvatske.) A čistku su proveli korporativni kadrovi poput Matije Subašić Maras kojoj je referenca bila vještina otpuštanja radnika, bez da trepne. Vještinu je usavršila u Croatia osiguranju, gdje je bila voditeljica ljudskih resursa, gdje je otpustila 500 radnika, da bi kasnije došlo do novog zapošljavanja. I u Holdingu se i danas zapošljava ali studente na studentske ugovore, drugim riječima ruši se cijena radne snage oprobanim alatima. Sve to ne bi bilo neočekivano da je u Zagrebu na vlasti neka stranka liberalnog centra, no Možemo se predstavlja kao „lijeva stranka”.
Na panelu me jedan simpatizer te nove „platforme” u Srbiji (Zeleno-levi front), u čudu pitao „o kojima ja to radnicima govorim” insinuirajući da su svi oni radnici (pa i oni koji su upravo doputovali u Zagreb što prosječan radnik usred radnog tjedna, naravno ne može) da je moje poimanje radništva zastarjelo. Druga simpatizerka s iste adrese u čudu se zapitala „zar ne možemo i jedno i drugo, pa nisu to isključive stvari”, osim toga, zaključila je „pa ti radnici ne glasaju za nas”, sugerirajući pak, što? Pa naravno, implicitno sugerirajući da se niti ne trebaju obraćati tim prljavim radnicima, jer oni ne glasaju za njih, a cilj je elektivni uspjeh.
Niti predstavnika Možemo Marina Živkovića nije uzrujala ova kritika - jer je zadovoljan „uspjehom” koji su oni postigli i konstantnim „rastom”. No za koga je to uspjeh i na čijim će životima ostaviti traga? Nismo li ništa naučili iz poraza Syrize, velikih „lijevih nada”, nakon kojih se radnici okreću najcrnijoj desnici?
Sve dok se „lijeve” stranke budu najprije bavile identitetskim politikama, a na drugom mjestu i to tek usputno spominjale rad i radništvo – radnici nemaju razloga glasati za njih. Zbog toga Radnička Fronta ima problema u pristupu radnicima, jer oni, s pravom, gledajući najveće „lijeve” stranke u Hrvatskoj, nemaju nikakvog razloga vjerovati da je baš ljevica njihov zastupnik. Sve aktivnosti Radničke fronte usmjerene radništvu od Sabora do terena – otežane su jer su radnici zgroženi politikama koje često graniče s ridikuloznošću, kao što je primjer stabla magnolije u Zagrebu, u trenutku kada su oni, radnici u call centrima, dostavljači, prodavačice – zlostavljani na radnom mjestu gdje su im plaće nedostatne za temeljne ljudske potrebe.
Aktualna predsjednička kandidatkinja Možemo u osvit mogućeg trećeg svjetskog rata, u borbi za funkciju koja ima jedine relevantne ovlasti u sferi obrane – vodi kampanju borbe protiv kladionica, snima sebe kako kuha u skupo namještenoj kuhinji (i to japansku tjesteninu za koju većina radnika nikad nije čula, zove se naime „gyoza” u); zaziva borbu za javno dobro dok joj djeca pohađaju privatne (osnovne!) škole u kojima godišnje plaća 15 tisuća eura. Njihove zelene politike, u situaciji kada se približavamo trenutku u kojemu će klimatske promjene postati ireverzibilne, svode se na kritiku i dresuru individualnog potrošača, no ne misle da je oportuno u javnosti govoriti o potrebi da se prevlada kapitalistički način proizvodnje i privatnog vlasništva – jer takve poruke nisu popularne.
Član stranke Možemo na panelu nije imao potrebe niti se osvrnuti na spomenutu čistku radnika u Holdingu, samouvjeren kadar, kakvi već znaju biti, jednostavno je nonšalantno preskočio tu temu, vjerojatno zaključivši da tu kritika dolazi samo od Radničke fronte, pa se niti ne treba previše znojiti da obraniš svoju lijevu orijentaciju na ovoj temi. Mudro se prebacio na stanovanje – jednu od rijetkih tema vezanih uz temeljne životne potrebe, koju je stranka Možemo, opet, odabrala jer je to problem koji zahvaća i njihovu biračku mašineriju tzv. profesionalnu menadžersku klasu koja ima koliko-toliko stabilne prihode i čiji pripadnici makar mogu razmišljati o rješavanju tog problema. Pohvalio se kako su HDZ-ovci pokrali njihov prijedlog rješenja stambenog problema. Tu je dovoljno rekao o dosegu i karakteru njihovih lijevih politika. HDZ ih može bez većih problema jednostavno „pokrasti”.
O problemima radnica Podravke, Varteksa, dostavljača Bolta, Wolta, Glova, vatrogasaca, medicinskih sestara, radnika i radnica u Mlinaru, Sparu, Konzumu – niti o drugim radnicima nije imao što za reći, vjerojatno slažući se s onim obožavateljem iz Srbije koji uporno odbija bilo kakvu klasnu analizu koja bi mu dala naslutiti da su se odrekli radnika s nižim primanjima, u ruralnim krajevima, radnika s nižim stupnjem obrazovanja (njih 75% ih u Hrvatskoj nema fakultet). Jer hej, tu su vam živući primjeri „uspješnosti” takvih politika – Možemo koji povećava broj mandata u Saboru i širi se na Evropu i Radnička fronta koja je izgubila svoj jedini mandat u Saboru, a koji je i stekla u koaliciji s njima.
Više puta sam vodila razgovore s članovima Možemo, čija imena neću navoditi, jer su bili dovoljno hrabri da uopće vode sa mnom ovakve razgovore, no samo ću reći da je riječ o samom stranačkom vodstvu – u kojima su mi iskreno priznali da se oni ne mogu vječno baviti politikom u opoziciji, da moraju doći do mjesta u Saboru ili osvojiti neke pozicije koje će im omogućiti da riješe i svoje egzistencijalne „probleme”. Iako su ti problemi prekarnog zaposlenja neusporedivi s problemima klasičnih radnika – onih čije su plaće ispod medijalnih plaća, koji su na svojim radnim mjestima puno više izloženi nadređenima, radnika s osnovnom i srednjom školom. Možemisti koji pripadaju onom sloju 20-25% visokoobrazovanih pripadnika srednje klase, koji imaju značajan stupanj autonomije na radnom mjestu, relativno visok kulturni kapital i nezanemariv ‘safety net’ svakako pripadaju tzv. profesionalnoj menadžerskoj klasi. Ona je inače ključna spona s radništvom – no i s kapitalistima – dobar dio te klase osigurava kapitalu hegemoniju nad radništvom, no postoje i oni pripadnici „poštene inteligencije”. Tom sloju i sama pripadam, svoju klasnu privilegiju koristim potpuno drugačije. Naravno, da to ostavlja posljedice i na osobnu „karijeru”, na što većina pripadnika te klase, po vlastitim svjedočanstvima, nisu spremni pristati. No njihov uspjeh je samo njihov. I za taj uspjeh nas zato ne može biti manje briga.