Autor/ica: Katarina Peović
Andrej Plenković nam je predstavio spomen-ploču zakonu kojeg su donijeli. Štetnom, antinarodnom i represivnom, ali srećom, za sada, neizvedivom Zakonu o hrvatskom jeziku, kojega je inicirala Matica Hrvatska s Mirom Gavranom na čelu, wannabe hrvatskim predsidnikom (pardon, predsjednikom). Miro i njegova Matica su inicijatori još jednog, možda i bedastijeg zakona kojeg također spominju u zagrijavanju za predsjedničke izbore, onog o (ni više ni manje) već 1100 godina „hrvatskog kraljevstva”. Držite se, bedastih i opasnih prijedloga u Matici imaju još.
Ostavimo po strani temu slavljenja monarhizma u 21. stoljeću (u ostalom HDZ je prvo smaknuo ime Trga republike kada su došli na vlast) i zadržimo se na Zakonu o hrvatskom jeziku.
Zakonom se traži da se u javnoj sferi MORA govoriti standardom. Naravno da to niti Plenković, ni ministri ali ni sami Matičari neće moći ispuniti. Prvo zato što puristi [jezikoslovci, policajci u jeziku] stalno izmišljaju nove elemente koji navodno nisu “pravilni” i pritom se međusobno nekad ne slažu (3 jezična savjetodavitelja nude 3 različita stava o tome je li pravilno PONOVO ili PONOVNO, dakle mi kao nacija ne znamo kako se kaže AGAIN na "pravilnom" hrvatskom - tko će dakle odlučiti je li neki primjer diskursa standardni ili nije), drugo zato što štokavski standardni naglasak prosječni ne-spiker govornik ne može do kraja usvojiti, nemaju ga ni puristi, a treće, govor se ostvaruje u realnom vremenu i ne može se kontrolirati. Sve to vodi u jezičnu nesigurnost, strah od jezika i šizoglosiju (ekstreman fokus na formu nauštrb sadržaja komunikacije) i autocenzuru - možda je vladajućima upravo to i bio cilj?
Druga važna stvar koja proizlazi iz Zakona je žestoko maltretiranje nastavnika, koji po ovom Zakonu ne smiju više koristiti dijalekt na nastavi. Jasno da nitko ne govori jakim dijalektom, ali ovo znači da kažeš na nastavi KAJ ili ČA i ti već kršiš Zakon. To su odredbe prikladne za totalitarne režime. Treća stvar je povezana, a radi se o tome da je Zakon prepun veličanja dijalekata, a brani im se prisutnost u javnoj sferi. To je u potpunom proturječju i pokazuje da je slavljenje bogatsva hrvatskog jezika obična fraza i ne znači ništa. To bogatstvo se sada treba povući u podrume i u svoja četiri zida.
Također, kada zagovornici Zakona kažu "ne zadire se u privatnu komunikaciju, kuhinjski jezik, jezik kafića itd.", jasno, pa taman bi i to trebalo! Ali s kojim pravom se zadire u javnu komunikaciju svakog pojedinca?? To je kao da se određuje jedna pravilna boja kose, boja kože, odjeća, izgled, to je u demokratskom društvu nedopustivo. Jezik je izraz identiteta svakog pojedinca i nijedan režim nema pravo oduzimati mu pravo na izražavanje u javnoj sferi kakvo želi. Dapače, Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima izrijekom navodi jezičnu diskriminaciju kao nedopustivu:
"Svakome pripadaju sva prava i slobode utvrđene u ovoj Deklaraciji bez razlike bilo koje vrste, kao što je rasa, boja kože, spol, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, imovina, rođenje ili drugi status." (Članak 2).
Zakon iz izrazito konzervativne i društveno štetne te potpuno neznanstvene perspektive ideologije standardnog jezika predviđa da se samo standardni dijalekt koristi u javnoj usmenoj i pismenoj komunikaciji, uz "velikodušno" dopuštanje upotrebe nestandardnih dijalekata u neslužbenim prigodama.
Takva perspektiva u potpunoj je suprotnosti sa svime što se u znanosti o jeziku zna o komunikaciji. U lingvistici se naime zna i to da su svi kodovi kojima se služe pojedinci i razne društvene skupine ujedno i sredstva iskazivanja raznih identiteta. Ako je standardni dijalekt jedini legitimni kod u javnom diskursu, onda svi identiteti koji se iskazuju nestandardnim dijalektima ili kombinacijom nestandardnih dijalekata i standardnog dijalekta postaju također nelegitimni i nepoželjni, prikladni samo za neformalne i privatne prigode, primjerice smotre folklora i dane piva. Radi se o delegitimaciji velikog broja identiteta govornika hrvatskog jezika.
Kako se Zakonom legitimira ideologija standardnog jezika i korištenje samo standardnog dijalekta u javnom diskursu, poslodavci bi mogli tražiti od budućih radnika da pokažu znanje standardnog dijalekta. U praksi to znači jezično testiranje u kojem će literatura za pripremu biti razni "jezični savjetnici", koji su iz lingvističke perspektive zbirke neznanstvenih, subjektivnih, ideoloških, nesustavnih i štetnih ideja o jeziku koje mogu samo pojačavati strah od jezika i jezičnu nesigurnost.
Radi se o oduzimanju prava na javni diskurs i na sudjelovanje u javnoj sferi velikom broju govornika hrvatskog jezika odnosno riječ je o promociji izravne diskriminacije po jezičnoj osnovi.
Ukratko, glupost vladajućih nema granica, a nacionalizam kojeg promoviraju kao "ljubav prema hrvatskom jeziku" je zapravo mržnja prema vlastitom narodu i jezičnom bogatstvu i želja za kontrolom.