Radnice i radnici, prijatelji i prijateljice, simptatizerke i simpatizeri, hvala što ste došle i došli, govorit ću o tome kako se kapitalistička opresija udružena s patrijarhalnom dodatno i sve više prelama na leđima radnica - svih radnica - umirovljenih, zaposlenih, nezaposlenih, u javnom i u privatnom sektoru, s ugovorima na određeno i neodređeno i bez ugovora, u takozvanoj "sivoj zoni", na ženskoj vojsci prekarnog i agencijskog radništva - od uslužnih, skrbnih do intelektualnih poslova i zanimanja.
Prelama se na leđima brojnih izdanih tekstilnih radnica - nekada zaposlenih u važnim industrijskim tekstilnim poduzećima - diljem Hrvatske, MTČ, Kamensko, Arena trikotaža, sinjska Dalmatinka... da nabrojim samo neke.
Mnoge od njih i danas se muče u izrabljivačkim pogonima kapitalističkih, uglavnom stranih vlasnika, u teškim radnim uvjetima i za plaću koja ne omogućuje često ni elementarne životne uvjete, a kamoli dostojanstven život njih i njihovih obitelji. Oduvijek potplaćeni tzv. ženski poslovi danas su u dubokoj krizi, a takozvano slobodno tržište sve više nas obezvređuje i širi prostor ucjena. To mora stati!
Autsorsani prekarni najobezvrjeđeniji poslovi - od čišćenja do skrbi za ranjive - djecu, stare ljude, bolesne - oduvijek su bili na leđima žena. Ako dobro pogledate, ti potplaćeni i nesigurni poslovi uglavnom su oni poslovi koje žene obavljaju i u svojim kućama, u svojim obiteljima - dakako neplaćeno. To je ta rodna podjela koja je potpuno obezvrijedila ženski rad, a polazi od obezvrjeđivanja samih žena. Upravo je ona u temeljima nepravednih društvenih odnosa I svakog opresivnog poretka u prošlosti i sadašnjosti.
I, također, pogledajte u kojim sektorima i na kojim poslovima se zapošljavaju žene - to su područja u kojima kapitalisti ostvaraju ogroman profit. Da ne govorim o tome na koje sve načine iskorištavaju i koriste seksizam koji objektivizira žene u nastojanju stvaranja tog profita.
Ovih dana su se pobunile čistačice sa splitskog aerodroma. Bore se za povećanje bijedne plaće po satu - koja je s vremenom samo padala - danas ta satnica iznosi 14 kn, a odnosi se i na noćne smjene, rad praznicima, česti i potpuno neplaćeni prekovremeni rad, bez putnih troškova i bilokakvih takozvanih olakšica, i sve to na ugovor na određeno, bez ikakve garancije od otkaza - dok godinu za godinom svjedoče sve gorim uvjetima i sve manjim plaćama. To mora stati! Mora stati i urušavanje i privatizacija javnog sektora, također potplaćenog i također ženskog.
Kada pogledamo što se događa u zadnje vrijeme u SAD-u, kako je to nedavno rekla jedna od američkih sindikalistkinja - u "centru imperija, u najbrutalnijoj kapitalističkoj zemlji u povijesti" - vidimo da žene ustaju upravo u obranu svoga rada u tim sektorima - u vrtićima, školama, bolnicama, socijalnim ustanovama - boreći se istovremeno za svoje radne uvjete i plaće, ali i za svoje korisnike i opstanak javnih usluga kao takvih. Primjer su učiteljski štrajkovi sve većih razmjera.
To se posebno odnosi i na zdravstveni sustav. Ne smijemo dozvoliti da naše zdravlje, bolest,
živote... kontroliraju i iskorištavaju oni koji posjeduju resurse koje su nam oteli i koji su stvarani i stvoreni našim radom, radom naših roditelja, prošlih generacija...
Ne smijemo dozvoliti da ONI odlučuju o tome hoćemo li liječiti teške ili rijetke bolesti, hoćemo li dobiti bolnički smještaj kad nam je potreban, hoćemo li dobiti potreban lijek ili hoćemo li imati davno izboreno pravo na pobačaj - i po kojoj cijeni! Svi znamo kako radničke i emancipatorske borbe, koje su u prošlosti vođene a vode se i danas, bile i jesu neizvedive bez žena. Štoviše, uglavnom su žene bile te koje su ih pokretale.
Zašto?
Zato što je kapitalizam u samom svom startu računao na iskorištavanje ženskog rada bio on potplaćen ili neplaćen.
Clara Zetkin je davno rekla kako kapitalizam sa svojom potrebom da eksploatira i konstantno traži jeftinu radnu snagu proizvodi žensko pitanje. Unatoč izborenim pravima, a žene su ih sva do jednoga same izborile, i danas se nalazimo u istom onakvom položaju u kakvom se nalazimo od dana kada smo stupile na tzv. tržište rada.
Ne trebaju nam statistike i dokazi da smo potlačene, a ako je nekima od nas još dobro – pogledajmo oko sebe - feminizacija siromaštva je ogromna i raste. Vidimo je na svakom koraku, na ulicama naših gradova, u potleušicama zaboravljenih krajeva i sela, vidimo je i diljem svijeta - u imperijalističkim ratovima uništenim ogromnim područjima, u "sweatshopovima" novih kapitalističkih izrabljivačkih centara, na periferiji ali i samom centru kontinenta na kojem živimo.
Od samih početaka žene se bore rame uz rame s radnicima, povezujući borbu protiv seksizma i kapitala. Jer dobro znaju i osjećaju na svojoj koži kako se opresivni sustav čije su žrtve itekako oslanja na postojeći patrijarhalni sistem - to je sistem koji stvara obezvrijeđene radnice i radnike, pouzdane potrošače i neplaćenu podršku muškom radu i reprodukciji radničke klase.
Na kraju želim naglasati da su žene uvijek stajale solidarno uz radnike, a i da su najviše postigle boreći se istovremeno za radnička i ženska prava. Ta borba i danas traje i traje svaki dan. Zato smo i danas tu. Kapitalizam nas uvjerava kako smo same i sami, kako su teški životni uvjeti u koje su mnogi dospjeli rezultat naše nesposobnosti, i kako smo (posebno žene) prepuštene same sebi. No, želim reći da solidarnost nije i ne smije biti stvar prošlosti!
Udružimo se, solidarizirajmo se, organizirajmo se, borimo se!
Jer kao što dobro znamo - ništa nećemo dobiti na poklon.
U ime prošle, sadašnje i buduće borbe želim vam svima borben, solidaran i sretan 1. maj -
Praznik rada!