Autor: Hrvoje Štefan
Korist poduzetničkog poduhvata Mate Rimca za hrvatsko društvo, za perspektivu 800 000 ljudi koji žive ispod granice siromaštva, za 300 000 blokiranih, za stotine tisuća nezaposlenih i stotine tisuća onih koji emigriraju, jest nikakva – i trenutno i u perspektivi.
Naravno, nije na Mati Rimcu da zaposli sve nezaposlene, niti da odblokira blokirane, niti da milion ljudi izvuče iz siromaštva, već je to pitanje društvene organizacije proizvodnje koja bi trebala biti postavljena na način da svi radno sposobni ljudi imaju posao od kojeg mogu dostojanstveno živjeti. Poslovni poduhvat Mate Rimca, čak i usprkos činjenici da je podržan novcem koju je pokrao njegov otac, nema praktički nikakav sinergijski potencijal kojim bi multiplikativno djelovao na ostatak hrvatske ekonomije i vodio zapošljavaju značajnijeg broja ljudi (recimo, više desetaka tisuća), razvoju istraživačko-industrijskog kompleksa koji bi pomaknuo hrvatsku ekonomiju u rang tehnološki najnaprednijih ekonomija gdje se prisvojena dodana vrijednost na svjetskom tržištu kanalizira u vidu širenja proizvodno-industrijske baze, itd. To je jasno čak i uz krajnje netransparentne informacije o poslovanju Mate Rimca gdje se ne zna input-output križaljka njegovog poslovnog poduhvata, niti konkretni financijski podaci vezani uz isti.
Drugačije rečeno, Mate Rimac ne proizvodi ništa što bi imalo potencijal masovnije serijske ili standardizirane proizvodnje u koju bi se mogao uključiti širući 'grozd' domaće proizvodne baze, što bi vodilo značajnijem zapošljavanju ljudi i pozitivnom utjecaju na domaći BDP. Zašto se Tesla sada silno trudi pokrenuti masovniju proizvodnju jeftinijih električnih auta – zato jer u tome leži prava lova, jedino to može biti temelj prisvajanja tolike sume dodane vrijednosti da se istinski razvija istraživanje, ulaže u razvoj i uđe u globalnu utrku s najvećim igračima u automobilskoj industriji. I u konačnici zato jer to ima najveći pozitivni učinak na ekonomiju, na zapošljavanje ljudi, itd.
Mate Rimac proizvodi ekskluzivni i neserijski proizvod – superbrzi električni automobil. Taj proizvod zaista izgleda fascinantno, a njegove navodne performanse još i više. No korisnost takvog proizvoda za hrvatsku ekonomiju – u smislu tehnološke inovacije oko koje će se graditi šira proizvodna baza što zapošljava značajan broj ljudi u različitim sektorima jest praktički nikakva. Koja je to tehnološka komponenta ili inovacija koju je razvio Rimac, na koju ima patent i koja ima potencijal da se masovnije proizvodi i ugrađuje kod ostalih proizvođača automobila?! Za hrvatsku ekonomiju više bi vrijedilo da proizvodi nekakav kvalitetni dio automobila na koji se ima patent i koji će se ugrađivati u veliki broj auta najvećih svjetskih proizvođača automobila, poput auspuha, air-bag sustava i sl., nego da Rimac proizvodi superekskluzivni automobil u malim serijama. Dakle, društvena korist od proizvodnje leži u velikoserijskoj proizvodnji ili proizvodnji sa velikoserijskim potencijalom, a ne u maloserijskim, ekskluzivnim proizvodima koji su praktički ručni rad ili malotimski rad (nešto u rangu one američke ekipe što prerađuje custom automobile).
Naravno da je za kapitalističku i sitnoburžoasku ideologiju važnija slika 'genijalnog inovatora' i poduzetnika koji je zahvaljujući svojoj kreativnosti stvorio sofisticirani proizvod i pokazuje drugima koji nisu tolko poduzetni ili nisu uspjeli da su ili "uhljebi", ili da su sami krivi za svoju društveno deprivilegiranu poziciju. Tih 800 000 ispod granice siromaštva u Hrvatskoj su tamo zato jer nisu poduzetni i kreativni, jer ako je Rimac mogao uspjeti, unatoč silnim barijerama (prvenstveno državnim nametima, nepoduzetničkoj klimi i sl.), tada je jasno da su si oni sami za svoju situaciju krivi.