Kolinda pljunula u lice onima koji su je postavili za predsjednicu

Kolinda pljunula u lice onima koji su je postavili za predsjednicu

Autor: Matija Đolo

Ovih dana u medijima možemo vidjeti kako je javnost u Hrvatskoj podijeljena oko posjeta nekadašnjeg Šešeljovog ekstremnog desničara, a danas predsjednika Republike Srbije, Aleksandra Vučića, predsjednici Hrvatske, Kolindi Grabar Kitarović.

Bivši šatoraši i Kolindini vjerni birači njezin su potez proglasili sramotnim i održali su prosvjed povodom Vučićeva gostovanja na kojem se okupilo nekoliko stotina ljudi koji su sa transparentima i fašističkim uzvicima „za dom spremni“, i „zovi, samo zovi“ iskazali svoje negodovanje time što Aleksandar Vučić hoda Zagrebom.

Aleksandar Vučić sigurno nije osoba od koje se očekuje normalan dijalog, no ima li ikakve razlike između njega i njegovih poklonika, te profašističkih bandita koji dižu šatore, prijete plinskim bocama, pale tjednik Srpskog nacionalnog vijeća i konstantno uzvikuju fašističke parole? Naravno da nema.

Prema mnogima začuđujuća je bila reakcija predsjednice Grabar Kitarović koja je okupljene nazvala marginalcima, odnosno „pojedincima s rubova političkog spektra“ i na taj način pljunula u lice tim istim likovima koji su je prije 3 godine postavili za predsjednicu. Pravi razlog Kolindine odluke da ugosti predsjednika Srbije teško je uopće naći i shvatiti. Činjenica je da pošto predsjednički izbori nisu tako daleko, ovo Kolindi Grabar Kitarović može samo štetiti, jer ona svoje uporište ima upravo među onima koje je jučer popljuvala, tako da je razlog njena poteza očito bio briselske naravi.

Prije 3 godine, kada je u izbornoj noći tadašnji predsjednik HDZ-a pijanim uzvikom „imamo predsjednicu“ proglasio pobjedu Kolinde Grabar Kitarović nad Ivom Josipovićem, ona je otišla proslaviti tamo odakle je i krenula njena kampanja, adresa svima dobro znana, Savska 66, gdje su ekstremni desničari uz pomoć tajkuna kao što je Josip Klemm 555 dana maltretirali narod, prijetili i tako HDZ-u i Kolindi odrađivali uličnu kampanju.

Novoizabrana predsjednica Hrvatskoj je obećala blagostanje, pa je u skladu s time govorila da će biti najbogatija država u Europi i svijetu, a nije ispunila ni najbanalnije obećanje o preseljenju ureda s Pantovčaka u Visoku.

Predsjednica je još jednom pokazala kako Hrvatska nije uopće neovisna država, već se Hrvatska politika kroji iz Washingtona i Bruxellesa, pa je tako pod svaku cijenu morala ugostiti Vučića, makar joj to bio autogol na izborima koji slijede za dvije godine. Za svaki slučaj, premijer Plenković pobrinuo se kako u očima ekstremnih desničara HDZ ne bi potonuo, na način da je predsjednika Srbije upitao di su pare, tj. spomenuo ratnu odštetu koja je desnici tobože najbitnija.

Ništa bolji nije bio ni SDP, koji se svjetonazorski konstantno približava ekstremnoj desnici, čiji članovi u Saboru govore kako je Hrvatska ponižena dolaskom srpskog predsjednika. No za najvećeg heroja desnice prometnuo se Miro Bulj, saborski zastupnik MOST-a, koji je Vučiću dok je prolazio Markovim trgom dobacio pitanje kada će doći u hrvatsku Glinu i ispričati se Srbima koje je huškao.

Političkim elitama ovakvo medijsko skretanje pažnje s bitnih stvari ipak samo koristi. Dok god takve elite serviraju priče da su neprijatelji s druge strane granice i kako je potrebno stalno naoružavanje, u mainstream medijima neće biti govora o svim onima koji kopaju po smeću, o nezaposlenima, o blokiranima, o tome kako su Srbi i Hrvati 1978-e imali za trećinu veće plaće nego što imaju danas.

Hrvatska i Srbija imaju o čemu razgovarati, a to je kako oživjeti na tisuće uništenih tvornica i  vratiti stotine tisuća radnih mjesta koje su 90-ih, s ove i s one strane Dunava privatizacijski pobjednici uništili.