(Ovo je iskustvo moga djeda s majčine strane. On mi je pričao, ja zapisivao. U međuvremenu djed je umro, tako da sam ponešto napisao po sjećanju. Obično ne pišem ništa familijarno pa se kod objave zbog neutralnosti isključujem iz komentara na tekst)

Radničko samoupravljanje iz iskustva jednog radnika 

Autor: V. J., Z. V.

„Gotovo čitav svoj radni vijek proveo sam radeći za vrijeme Jugoslavije u jednom lokalnom i poznatoj prehrambrenom poduzeću - "SOUR Križevčanka" iz Križevaca. U sastavu te industrije, pored "Kalničke kiselice" (danas "Kalnička voda", u vlasništvu tajkuna Emila Tedescija i njegove Atlantis group d.o.o.) u kojoj sam radio, bile su i mesna industrija te trgovina, odnosno robna kuća. Bilo je to doista veliko i perspektivno poduzeće koje je svojim kvalitetnim proizvodima (hranom i pićem) opskrbljivalo cijelu Hrvatsku i šire. (Dovoljno govori činjenica da su proizvodi poduzeća "Križevčanka" bili konzumirani i u tadašnjem Saboru Socijalističke Republike Hrvatske). U "Križevčanki", odnosno u "Kalničkoj kiselici" (u narodu zvanoj i "Apatovačka kiselica" po selu Apatovac u kojemu se nalazi izvor mineralne vode), počeo sam raditi sredinom šezdesetih godina. Do tada sam radio razne i prilično teške fizičke šumske poslove. Trebam istaknuti kako sam i dijete poginuloga partizanskog prvoborca (otac mi je poginuo u borbi kod Voćina 1943.), no ta činjenica nije mi priskrbila nikakve privilegije, niti bi ih ja prihvatio. Navodim ovaj podatak osobne prirode samo iz razloga da netko ne bi pomislio kako sam zaposlenje dobio na temelju toga što sam bio partizansko dijete. Ne, u mome slučaju to nije bilo tako. Za druge ne znam, niti u to želim ulaziti. Neka svatko govori za sebe, mada, ne isključujem da su se poneki i "šlepali" na partizansku i partijsku prošlost svojih roditelja. 

Mislim da je važno spomenuti i to da nisam bio član SKH/SKJ i to mi nitko nikada nije zamjerio, niti je to naškodilo mojoj radnoj karijeri. Mogu samo reći da sam podržavao sve progresivno i humano što je dolazilo iz redova SKH/SKJ. Nikakve represije ili diskriminacije od strane vlasti nisam nikada doživio. Bio sam običan i jednostavan radni čovjek. No, ono bitno, želim svjedočiti svojim primjerom osobnog iskustva prakse radničkog samoupravljanja. Želim da današnja javnost, posebno mlade generacije, shvati da radnik može bez kapitaliste, da mu ne trebaju nikakve gazde. Moj rad, moja tvrtka, tada socijalistička i samoupravna, itekako je tomu dokaz. Odgovorno tvrdim kako su današnja medijska i kvazi-znanstvena propaganda i teorije po kojima je radničko samoupravljanje "prošlost" i "glupost" apsolutne zlonamjerne laži i besmislene izmišljotine. Ja sam zahvaljujući radu u socijalizmu, radničkom samoupravljanju i društvenom vlasništvu, zaradio penziju, brojna radna priznanja i stekao izuzetno radno iskustvo, znanje te ugled u društvu u kojemu sam živio i radio. Radničko samoupravljanje bila je i ostala budućnost i ne smijemo se takve budućnosti nikako ni pod koju cijenu odreći, već se za nju ponovo izboriti.

U mom je poduzeću radničko samoupravljanje normalno funkcioniralo i dobri rezultati bili su vidljivi. Nije bilo nikakvih problema ni zastoja. To mogu tvrditi za naše poduzeće, za druga ne znam. Nadalje, moram priznati da smo mi radnici bila jedna velika i sretna obitelj. Imali smo prava i slobode koje današnji radnici u kapitalizmu mogu samo sanjati, ako i imaju vremena za san (a obično nemaju kao ni za druge aktivnosti). Zahvaljujući samoupravljanju, koje je izraz neposredne ekonomske demokracije, mi radnici o svemu smo odlučivali i svime rukovodili. Nismo imali privatnih gazdi, tajkuna poput Todorića i njemu sličnih, svi mi smo bili gazde. Da, upravo mi radnici, obični ljudi, odlučivali smo glasanjem (putem Radničkog savjeta, Zbora radnika) i o izboru svoga direktora i poslovođe. Svako od nas mogao je glasati za radnika iz naše tvrtke koji se kandidirao za funkciju direktora ili poslovođe kao i člana Radničkog savjeta. Direktore i poslovođe nisu nam nikada nametali ili određivali ni partija ni nikakvi lobiji kako je to danas slučaj. O izboru i smjeni rukovodećih ljudi, pitalo se nas – radnike. Pored odlučivanja o izboru novih direktora i poslovođa, odlučivali smo i o drugim pitanjima bitnim za poslovanje poduzeća.

Radničko samoupravljanje dalo nam je pravo da određujemo i količinu, način i vrijeme isplate plaće. Sjećam se brojnih sjednica Radničkog savjeta na kojima smo razgovarali i odlučivali kolika će nam biti plaća. Dakle, nije kapitalist "zapovijedao" kolika će nam biti plaća ili hoćemo li je uopće dobiti. I ono najbitnije, nikada u više od trideset godina rada mene i mojih kolega, niti jedna plaća nije kasnila. Svaka je bila isplaćena na vrijeme i u iznosu koji su dogovorili svi radnici. Pored plaća, odlučivali smo i o otkazima i zapošljavanju. Mi radnici, Radnički savjet, putem prijedloga, savjeta i diskusija, bili smo ti koji su zapošljavali nove radnike ili otpuštali (no, koliko se sjećam, nikada nikoga nismo otpustili). Danas je takva situacija u privatnim i državnim kapitalističkim tvrtkama nemoguća: zaposlenja i otkaze daje privatna ili državna uprava, a radnika se ništa ne pita. Kao radnik ili predstavnik radnika (član Radničkog savjeta) glasao sam, kao i drugi, za zapošljavanje novih radnika, naravno uz suglasnost i prethodnu diskusiju. Opet ističem, takva je praksa bila u mom poduzeću s procesom samoupravljanja, a moguće je da kod drugih nije bilo tako. To najbolje znaju upravo radnici koji su takvo iskustvo stekli ili možda nisu. Ne želim "uljepšavati" stvari i biti "neobjektivan", a posebno ne želim biti arbitar tuđega radnog života. 

Na kraju, mogu napisati da smo kao radnici odlučivali i o cijenama proizvoda, njihovom plasmanu, izvorima i vrstama financiranja, pa sve do godišnjih odmora i izbora radničkih odmarališta. Upravo ovo zadnje, radna odmarališta i godišnji odmori, bili su izuzetno važni za cijelo poduzeće. Vodilo se računa o odmoru radnika i njihovoj relaksaciji. Putovali smo kolektivno na more preko ljeta, u druge zemlje (po cijeloj Jugoslaviji) gdje smo obišli kulturne i povijesne znamenitosti. Jednostavno, radnik je bio u centru svega, svega važnoga za njegov rad i život. Pored odmora (radilo se zakonski pet dana tjedno po 8 sati dnevno, petkom su se obavezno priređivala mala slavlja uz jelo piće te muziku, dok se vikendom nije radilo) i rekreacije (sportske, kulturne), u okviru poduzeća smo imali i svoju zdravstvenu ambulantu. O zdravlju radnika vodili su brigu doktori, a ordinacije su bile smještene u prostoru poduzeća. Bili smo cijenjeni i poštovani, a priznanje uspješnom poslovanju izražavale su brojne domaće i strane gospodarske i političke delegacije koje su nas službeno posjećivale. Sve je ovo, nažalost, nestalo dolaskom Tuđmanove HDZ-ove vlasti početkom devedesetih, provođenjem zloglasne i pljačkaške pretvorbe i privatizacije. Tvrtku su na kraju dijelom uništili, a dijelom razgrabili kojekakvi lokalni regionalni tajkuni (među njima i oni koji su se u poduzeću domogli vodećih pozicija za vrijeme HDZ-a).“

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?